Sve u Srbiji, kad čovek bolje razmisli, zapravo je i počelo tog 5. oktobra.
Pritom uopšte nisam mislio na onaj Peti oktobar. Srpska istorija pamti, naime, mnogo petih oktobara: na taj dan 1908. godine, recimo, Austrougarska je aneksijom Bosne i Hercegovine stigla Srbiji na Drinu, istog je dana 1912. Srbija sa Bugarskom i Crnom Gorom predala Turskoj ultimativnu notu kojom je objavljen Prvi balkanski rat, a 5. oktobra 1915. opštim je artiljerijskim napadom počela ofanziva Centralnih sila na Srbiju. Osamdeset godina kasnije, na primer, 5. oktobra 1995. postignut je istorijski sporazum o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini, koji će dovesti do mirovnih pregovora u Dejtonu.
Piše Boris Dežulović, Portalnovosti.com
Da je Srbija, uostalom, malo srećnija zemlja, ne bi njoj peti oktobar bio istorijski zato što je na taj dan 1991. od srpske ruke u Dubrovniku poginuo dubrovački pesnik Milan Milišić, nego zato što se na taj dan 1940. rodila velika Milena Dravić.
Čak i posle najslavnijeg Petog oktobra, onog milenijumskog 2000. godine, ostalo je dovoljno srpske istorije za taj istorijski datum: 5. oktobra 2004., recimo, u kasarni Topčider pod nerazjašnjenim su okolnostima – to su, setićete se, one okolnosti u kojima je srpska plitka država čuvala ratnog zločinca Ratka Mladića – ubijena dvojica gardista Vojske Srbije i Crne Gore, a pre samo mesec dana – samo poslednji primer – istorijskog 5. oktobra ove godine u dramatičnom zapletu desete sezone “Elite” Car je javno pred kamerama Pink televizije saopštio da nikad ne bi mogao sa Aneli jer je bila trudna sa Janjušem i da je između njih zauvek gotovo.
Uopšte, Peti oktobar sam je crveni datum srpskog istorijskog kalendara i krsna slava srpske istorije, i samo je možda još Vidovdan istorijskiji od Petog oktobra.
Najzad, kako vidite, ispisao sam celu šlajfnu teksta o srpskim petim oktobrima, a da uopšte nisam ni pomenuo The Peti Oktobar, onaj od kojega je, kad čovek bolje razmisli, sve zapravo i počelo.
A počelo je godinu dana posle republičkog udara Slobodana Miloševića na Osmoj sednici CK Saveza komunista Srbije, kad je jedne junske subote 1988. emitovana poslednja, pedeset peta epizoda serije “Bolji život”, a radni ljudi i građani Srbije, smrtno zaljubljeni u mladu glumicu Lidiju Vukićević kao fatalnu Viki, ostali bez smisla sopstvenih života, pa se odali mitingovanju. Tri je meseca leteći cirkus Miroslava Šolevića tako obilazio vojvođanske palanke pre nego što je 5. oktobra stigao u Novi Sad, zahtevajući ostavke pokrajinskog rukovodstva i promenu Ustava SAP Vojvodine, odnosno prisajedinjenje matici Srbiji.
Na mitingu pred Banovinom, sedištem pokrajinskih vlasti, toga se dana okupilo pedeset hiljada ljudi, a vojvođansko vođstvo u igri iscrpljivanja zakazalo je sednicu tek sutradan u pet časova poslepodne, pa onda učesnicima uskratilo i snabdevanje vodom i električnom energijom. Videvši da se okupljeni ne razilaze i da je đavo odneo šalu, drugovi su u očajničkom pokušaju da amortizuju bes naroda naredili da novosadska pekara za mitingaše ispeče kamion kifli i dževreka, a onda im preko radne organizacije Centroslavija u znak dobre volje iz Novosadske mlekare podelili i nekoliko desetina hiljada tetrapaka jogurta.
Ta odluka, eto, označiće istoriju Srbije i Balkana.
Rukovodstvo Vojvodine, razume se, svejedno bi dalo ostavku, a revolucija bi se desila sve i da u sledećem trenutku zgradu Skupštine nisu zasule hiljade tetrapaka nesrećnog jogurta, ali fermentisano mleko na prozorima i fasadama Izvršnog veća i Skupštine SAP Vojvodine dalo joj je ime: jogurt-revolucija započeta 5. oktobra u Novom Sadu označila je početak kraja Jugoslavije i početak početka Srbije kakvu danas znamo. Bio je to originalni Peti oktobar. I do danas jedini kojemu se – kako videsmo – desio i mitski Šesti.
Evo zgodne istorijske fusnote: nakon što je u zgradi Banovine zalivenoj jogurtom prestravljeno pokrajinsko vođstvo u noći sa 5. na 6. oktobra najzad podnelo ostavku, jedan od govornika, izvesni Obrad Lučić, davno zaboravljeni novinar lista “Poljoprivrednik”, pred oduševljenim je mnoštvom – sada već stotinu i pedeset hiljada ljudi – rekao da će taj dan biti zlatnim slovima upisan u istoriju Vojvodine, pa sa govornice predložio da se Ulica 28. februara 1974., koja je čuvala sećanje na datum proglašenja prvog Ustava SAP Vojvodine, od sada nazove – Ulicom Šestog oktobra 1988.
Sve od toga dana, eto, zalivale su se jogurtom zgrade skupština i komiteta, podelili smo se zakonom jogurta i tla, obećavali su gospodari naših sudbina jogurt, znoj i suze, poleteli su uskoro tetrapaci i po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – što bi rekao veliki Dušan Vasiljev, gazili smo u jogurtu do kolena – i sve je uskoro završilo u opštem jogurtoproliću i velikoj, strašnoj retorti fermentisanog mleka.
Punih trideset i osam godina prošlo je tako od onog 5. oktobra i jogurt-revolucije, desila su se u međuvremenu četiri rata i još dve Jugoslavije, ova poslednja doživela je i bombardovanje NATO-a, usledio je još jedan tradicionalni Peti oktobar i buldožer-revolucija, Slobodan Milošević ispraćen je u Hag, premijer Zoran Đinđić ubijen snajperskim hicem, a na vlast su došli radikali i Aleksandar Vučić. Nije Srbija u tih trideset osam godina doživela jedan mesec bez protesta, mitinga, demonstracija i revolucija, i sve je naposletku završilo još jednom, studentskom revolucijom kolokvijalno nazvanom “obojenom”, na kraju koje je, eto, Vučićeva autokracija ispisana iz istorije.
Peti oktobar ovog je puta po novom, da ne kažem gregorijanskom kalendaru pao dvadeset petog: na izborima 25. oktobra studenti su Vučićevom listom, duhovito nazvanom Ujedinjena Srbija, pomeli i patos i ulicu, i ovog utorka održana je dugo iščekivana, istorijska – dabome da je istorijska, u Srbiji je, razumeli ste valjda do sad, sve istorijsko – konstitutivna sednica novog, demokratskog saziva Narodne skupštine Srbije.
Gospođe i gospoda narodni poslanici izvukli su iz ormana najbolje oprave, glumac Bojan Dimitrijević rečeni Pikac najzad je, posle dvadeset godina, dočekao da obuče ono davno matursko odelo iz serije “Vratiće se rode”, sašiveno od dilerovog štofa kod majstora Petrovića u Makedonskoj – “jorkširski, vuna čistak, kožna dugmad, sve ono, keva prolila vodu za njim” – a njegova koleginica i radikalska veteranka Lidija Vukićević rečena Violeta pojavila se na stubištu parlamenta u raskošnom kaputu sa dizajnerskom torbicom i džinovskom loknastom crnom grivom na glavi – istom onom kakvu je kao fatalna Viki nosila i u onoj davnoj epizodi “Boljeg života” s početka ove priče i svih sledećih trideset osam godina naših života.
U tom trenutku iz kordona znatiželjnih ljudi i građana pred Skupštinom iskoračila je Marija Radovanović, bivša sekretarka i uzbunjivačica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, pa iziritirana Lidijinom pojavom na njenu čuvenu frizuru izlila ceo – tetrapak jogurta.
Nije bilo lepo, naravno da nije, ali – ne znam kako kako to drugačije da kažem – srpska istorija nikad nije ni bila lepa: tetrapak izliven na glavu narodne poslanice Vučićevog SNS-a bio je isti onaj Centroslavijin jogurt podeljen ispred novosadske Banovine davnog 5. oktobra 1988., jogurt sa rokom upotrebe, sad to znamo, do novembra 2026. godine. Trideset osam godina kružio je taj poslednji tetrapak nad Srbijom i na kraju te duge istorijske epizode “Boljeg života” obio se o glavu Velikoj Srbiji i sleteo na kosu fatalne Viki, na istu onu trajnu frizuru koja je – trajna još od 1988. – snažno simbolizovala gvozdenu nepromenjivost Srbije.
Jogurt-revolucija, što bi se reklo, pojela je svoju decu.
“Vukli su me, tukli, potezali za kosu i zalili jogurtom”, hladnokrvno je, slobodno improvizujući, taj stravični atentat onda na konferenciji za novinare ukrasila iskusna glumica, dramatičnim se glasom zapitavši “šta bi bilo da je umesto tog jogurta bio nož”.
Eh, šta bi bilo. Stara Šešeljeva i Vučićeva radikalka zna šta govori: dobro ona pamti šta je bilo poslednji put kad su Srbe “vukli, tukli i potezali za kosu”, pa im umesto jogurta podelili noževe.
