Apolitičnost je opasna hegemonijska praksa i ideologija par excellence. Od kraja sedamdesetih u zemljama razvijenog kapitalizma javlja se zahtjev za odbacivanjem ideologije, ali i svake političnosti. To se zbiva paralelno s nestankom države blagostanja. Apolitičnost je zato najopasnija ideologija – ideologija koja tvrdi da nije ideološka, jer da bi njezina retorika bila učinkovita ona mora prebaciti iz realnih odnosa, klasnih odnosa, u svijet mitova i utopija.
Piše: Katarina Peović Vuković, H-Alter
Tekst Apolitičnost – najopasnija ideologija četvrti je i posljednji u seriji tekstova Neoliberalizam – kako ostvariti vlažne snove desnice i postati periferija Europe? kojima ćemo pokušati prikazati slijepe točke neoliberalizma, pogotovo njegove javne legitimacije, te načine na koji se u nas stvara konsenzus oko neoliberalnih politika, politika koje ciljaju zaštiti manjinu, a većinu podrediti njihovim interesima. Prvi tekst, Između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma, možete pročitati ovdje, drugi, Bauk komunizma i socijalni darvinizam ovdje, te treći, Neoliberalizam i tehnologija ovdje.
…Kako da besklasna politika ne bude apolitična politika?
(Daniel Bensaid, Skandal demokracije)
Pokazali smo kako se neoliberalizam legitimira najprije putem socijalnog darvinizma koji promovira selekciju “onih najboljih”, pri čemu se definicije izvrsnosti donose na specifičan način. Primjerice oni izvrsni neće više biti oni koji su načitani, nadareni niti vrijedni, već oni koji se u socijalnom polju mogu “izboriti” za priznanje, a prije svega to priznanje dolazi zbog aplikativnosti njihovih prijedloga, izuma ili kreacija na tržište.
Druga je legitimacija – promocija tehnologije koja također nalazi svoj smisao samo kao alat rasta stope profita. Treći legitimacijski diskurs neoliberalizma, s kojim ćemo se pozabaviti, jest apolitičnost. Dok su prva dva nalazila svoj rezon na tržištu, može se činiti da se apolitičnost (zagovaranje odustajanja od ideologija i politika) nalazi u čistom polju ideja. Zašto bi netko zagovarao apolitičnost?
Apolitičnost se čini odvojenom od svijeta aplikativnosti i tržišnih imperativa, kao što se može činiti i prilično dobrom idejom u trenutku povijesti koji je svjestan krvavih ratova koji su se vodili zbog politika i ideologija, svjestan svih neuspjeha lijevih i desnih ideja, svijeta koji je evoluirao do jednostavne formule racionaliteta.
U neoliberalnoj diskurzivnoj legitimaciji politika i političnost su denuncirani kao opasna manipulacija, ideološka igra koju valja reducirati do te mjere da se politika svede na tehnokratsku vladavinu “stručnjaka”.
“Nemamo politički cilj”, izjavio je Davor Huić ispred udruge Lipa koja je pokrenula peticiju protiv poreza na nekretnine, iako je porez prvorazredno političko pitanje. Na prosvjedima za kurikularnu reformu čulo se kako prosvjedi nisu politički, iako je pitanje obrazovanja i načina rješavanja pitanja kurikularne reforme, pravo političko pitanje.
Ministrica Divjak povodom uvođenja informatike u škole kaže: “Naše učenike i roditelje ne zanimaju ideološke boje, nego kakve će šanse imati učenici i studenti koji su ovdje obrazovani, je li njihovo obrazovanje relevantno, hoće li biti konkurentni na tržištu, snalaziti se u društvenim i privatnim ulogama.” Ipak, takav neutralan svjetonazor, nekako uvijek završi kao potpora desnici. Pa je tako i s deklarativnom svjetonazorskom otvorenošću ministrice Divjak, koja je ipak omogućila da klerikalni lobiji utječu na podučavanje građanskog odgoja.
Depolitiziranje kao strategija neoliberalizma
Apolitičnost je opasna hegemonijska praksa i ideologija par excellence. Od kraja sedamdesetih se u zemljama razvijenog kapitalizma javlja zahtjev za odbacivanjem ideologije, ali i svake političnosti. To se zbiva paralelno s nestankom države blagostanja. Politika i političnost su denuncirani kao opasna manipulacija, ideološka igra koju valja reducirati do te mjere da se politika svede na tehnokratsku vladavinu “stručnjaka”.
No ukidanje nasljeđa države blagostanja upravo se zbiva putem apolitičnosti koja dovodi do izuzimanja javnosti od političkih odluka. Proces koji je Jürgen Habermas nazvao “poznanstvljenjem politike” (Habermas, Jürgen (1971) Technology and Science as ‘Ideology’, Toward a Rational Society. London: Heinemann Educational Books, str. 81-123, str. 100) obrće odnos stručnjaka i političara, političar se prividno izuzima iz politike, dok se pojavljuje u ulozi facilitatora – tek privremenog rješenja u još nesavršenoj racionalizaciji vlasti. Čini se kako inicijativa ionako prelazi na znanstvenu analizu i tehničko planiranje.
Kako politika znači političko djelovanje, koje proizlazi iz konkretnog mišljenja koje se artikulira u javnom prostoru, tako niti jedna politička pozicija naprosto ne može biti neideologična. Politika kao kantovska javna upotreba uma, uistinu mora biti slobodna od svake prisile i mora egzistirati onkraj podložnosti nekom autoritetu (u glasovitom spisu Što je prosvjetiteljstvo? /Was ist Aufklärung?, 1783/ Kant kaže kako se sloboda stječe ‘javnom upotrebom uma’, onkraj vjerovanja i slijepe pokornosti bilo kojoj vrsti autoriteta). Ipak, ona uvijek nalazi neka ograničenja, a ta su ograničenja određena limitima onoga što se smatra dopuštenim.
Politika nikad nije smještena u zrakopraznom prostoru. Kao konkretan tip mišljenja – mišljenje koje se cilja ostvariti u polju djelovanja – politika uvijek cilja na neku društvenu aplikaciju. Tako danas oni koji denunciraju ideologičnost istovremeno osiguravaju reprodukciju političkog sustava koji sve više eksploatira radnike, zanemaruje siromašne i nezaposlene, zatire pozitivno nasljeđe socijalne države.
Nije čak riječ ni o tome da neoliberalizam “svodi” politička pitanja na ekonomska, jer bi se u tom smislu ipak radilo o nekakvoj racionalizaciji, kakva god ona bila (racionalizaciji ušteda). Kada se neoliberalna politika svede na ekonomiju, onda se često navodi manjak sredstava i nužnost “rezanja” javnog sektora.
No te se mjere ne mogu opravdati iz perspektive racionaliteta. Otpuštanja u javnom sektoru ne bi dovela do prosperiteta, a mjere štednje kako smo pokazali u prvom dijelu ovog eseja pogoduju privatnom kapitalu osiguravajući neprincipijelno bogaćenje od javnog sektora (neprincipijelno iz aspekta samih neoliberalnih politika). Mjere štednje kao i depolitizaciju valja shvatiti kao klasno pitanje – model u kojem su radnička prava srezana, plaće niže, a u kojem radnik ostaje bez poluga za pregovore.
Apolitičnost je zato najopasnija ideologija – ideologija koja tvrdi da nije ideološka, jer da bi njezina retorika bila učinkovita ona mora prebaciti iz realnih odnosa, klasnih odnosa, u svijet mitova i utopija. Jedan pogled na materijalnu sferu, uvjete života, ukazuje na strukturalnu proizvodnju nejednakosti, a u slučaju kapitalizma i na posebno opasnu situaciju rastućeg siromaštva.
Neoliberalizam – kao “neideologična ideologija” osigurava da se taj način proizvodnje reproducira. Zato je neoliberalizam ujedno i idealizam, i to u negativnom smislu, jer iako se sam legitimira kao empirijski materijalizam, zapravo pitanja klasne pozicije s materijalne baze usmjerava na “stanje svijesti” (uglavnom kritizirajući “socijalističko stanje svijesti”).
Realpolitička situacija pokazuje kako rodonačelnici neoliberalnih politika u Hrvatskoj aktivno provode jednu tehnokratsku revoluciju koja promovira tržišni liberalizam, no koja omogućava da se nekritički podrži i radikalno desne i konzervativne političke opcije. Njihova navodna svjetonazorska neutralnost je razlog njihova prodora u političke i medijske institucije.
Legitimacija putem popularnog zagovora tehnologije i apolitičnosti urodila je plodom, a socijalni darvinizam je upravo posljedica toga. Kako su mnogi primijetili, neoliberalizam, pa čak u dobroj mjeri i libertarijanizam (koji uglavnom krši svoje osnovno načelo), u proboju su u sve važne institucije. Svjetonazorska “fleksibilnost” tome sigurno pridonosi. Najpoznatiji je slučaj HNS-a koji koalira sa svojim donedavnim političkim neistomišljenicima, no tu je i pojava raznih libertarijanskih analitičara koji se sljubljuju s desnim političarima.
Takva politika je moguća ne zato jer se politika svela na ekonomiju, već zato jer se gradi novi oblik ideologije koji pod plaštem dezideologičnosti gradi bazu za osiguranje dominacije jednog uskog društvenog sloja. Na taj način apolitičnost, uz druge diskurzivne modele omogućuje temelje za reprodukciju društvenih odnosa nejednakosti.
Neoliberali će nas odvesti na mjesto o kojem je rigidna desnica mogla samo sanjati
Tu se vraćamo na tezu postavljenu na samom početku, u prvom dijelu ovog prikaza – neoliberali će nas odvesti na mjesto o kojem je desnica mogla samo sanjati – zapećak Evrope. Neoliberalizam se otkriva kao lažan depolitizacijski projekt. Jer iako načelno svjetonazorski otvoren najčešće završava u desnom krilu političkog spektra.
Kao što ministrica Divjak svjetonazorskom otvorenošću legitimira promicanje religioznog fundamentalizma, tako i velika većina neoliberala, pa i libertarijanaca promiče ideju povijesne pomirbe – iza koje stoji zatiranje socijalističkog nasljeđa. Tako se danas u Hrvatskoj podijeljenoj po pitanju koje se može pojednostaviti kao sukob “ustaša i partizana” neoliberali pojavljuju u janjećoj koži umjerenih facilitatora, inzistirajući na prevladavanju svjetonazorskih ograničenja, pozivajući na razum te zaključujući kako se na kraju sve svodi na to “koliko se uvažavamo, koliko smo spremni i sposobni razumjeti perspektive drugih”. Pozivaju se i na opći humanizam kao što je to bio slučaj preimenovanja Trga Maršala Tita.
“Tražimo li u ljudskim odnosima ono što nas povezuje, ili ono što nas razdvaja: ja protiv tebe, ili mi?”, zapitat će se Velimir Šonje. Petar Stošić, manje gandijevski, ali na istom tragu, poziva na obračun sa svim “ideologijama” pa pita: “Obračunali smo se s Titom, hoćemo li sad i s ustašama?”. Govori se o “starim hrvatskim podjelama”, Titu kojeg su branili jedni ekstremisti i Za dom spremni kao istoj stvari koja samo kreće s drugih polazišnih točaka.
Njihova je formula u ovom pitanju bila jednostavna – uklonimo sve simbole “totalitarizama”, što znači i ploču u Jasenovcu s natpisom “Za dom spremni” i ime Trga maršala Tita. No facilitacija treba biti promatrana iz ugla njezinog konačnog rezultata i motivacije koja joj je u pozadini – ono što se nastoji postići jest zatiranje nasljeđa egalitarizma koji stoji u temelju nacrta socijalizma (mimo svih njegovih zastranjenja). Zašto neoliberali završavaju na desnom krilu? Neoliberalni analitičar Velimir Šonje odgovara tržišnom logikom – jednostavno oni su svjetonazorski otvoreni, dok je ljevica rigidna i zatvorena. Na ljevici se na nalazi “baš nikoga tko bi zagovarao ideje i politike ekonomskih sloboda”.
Takva revizija nije neka hrvatska osobitost, već je srodna onoj konzervativnoj evropskoj koja se počela dešavati oko 2009. godine objavom Rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj savjesti i totalitarizmu, kao i uvođenjem Evropskog dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Ta se pak pokazala kao kamen spoticanja i upravo produbljivanje sukoba.
Kada je Estonija kao predsjedavajuća EU članica organizirala u Talinu međunarodnu konferenciju posvećenu “zločinima komunističkih režima”, mnoge zemlje su se pobunile. Zaključnu izjavu te konferencije odlučilo je potpisati tek 8 od 27 država članica Evropske unije. To se dogodilo upravo zato jer postaje svima jasno da navodna apolitičnost neoliberalizma revitalizira sukobe.
Ne samo da relativizacija nacističkih zločina koja uzima maha oko 2009. godine u jednom novom, neoliberalnom ruhu, nije historiografski točna, već ona upravo uzrokuje, a ne dokida daljnje podjele što joj je navodno cilj. Prekrajajući tako povijest na jedan opasan način jer se zločini koji su počinjeni nakon 1945. ne mogu izjednačiti s nacističkim ratnim zločinima, upravo pobornici kvazi-umjerenosti koji stalno govore o potrebi za dezideologizacijom najučinkovitije pridonose podjelama. (Tako je i obljetnica Oktobarske revolucije protekla tu tom tonu.)
Ideja o “pomirbi” koja dolazi od onih koji bi za tržište žrtvovali svakog i sve, osim svojeg vlastitog prihoda, manipulacija je tržišnih bojovnika koji su kroz povijest pokazali kako su spremni prihvatiti najrigidnije totalitarizme, ukoliko temelji političke ekonomije ostaju netaknuti.
Najopasnija ideja koja se može susresti danas na političkom bojnom polju oko nasljeđa antifašizma jest upravo ova pomirbena, kvazi-tolerantna koja svjetonazorskim problemima pristupa iz perspektive kapitalističke političke ekonomije. Libertarijanci osobito, a u pozi poluzainteresiranih facilitatora, uskaču u vlak poput neopterećenih dječaraca kojima je do “prave igre”, a eto tu se ipak moraju baviti nebitnim stvarima kao što su svjetonazorska pitanja.
Takva kvazi-facilitacija samo služi omekšavanju razlike između onih koji su u Drugom svjetskom ratu činili zločine i onih koji su se borili protiv tih zločina. Evropski sud za ljudska morao je u ostalom reagirati kako bi spriječio Mađarsku u kažnjavanju isticanja petokrake. Nije nemoguće da će se takva zabrana pojaviti i na našem političkom polju.
Toj pak političkoj orijentaciji najviše i odgovara jer predstavlja preusmjeravanje borbe s polja političke ekonomije – pitanja rada, prava radnika, javnog dobra i privatizacije svega i svačeg – na polje svjetonazorskih sukoba. Tako se desničarenje pokazuje kao uspješno oružje neoliberalizma.
Neoliberalizam je politika vladajućih
Obično se smatra kako je interes vladajućih povezan s klijentelizmom i nepotizmom. No nije nužno tako. U svojoj suštini, vlast uistinu jest sposobnost jedne društvene klase da ostvari svoje specifične interese (Pulancas, Nikos (1978) Klase u savremenom kapitalizmu, Nolit, Beograd, str. 19). Oni ne moraju biti koruptivni ni nepotistički, ipak nekad predstavljaju interese manjine. Neoliberalizam, specifično, jest oblik vladavine kapitala (kapitalističke klase), što znači organiziranja moći vladanja nad radničkim klasama i društvenom manjinom (John Milios) .
Zato, iako se često sukob vladajućih i podređenih klasa prikazuje kao rezultat pohlepe, a status podređenih često interpretira iz jedne moralizatorske perspektive koja često uključuje popularno psihologiziranje o nezasitnim kapitalistima, kritika osobne odgovornosti neće pridonijeti razumijevanju problema.
Kritika moralne korupcije je promašena i zato što se rješenja ne nalaze u zamjeni kapitalističkih “poduzetnika” nekim drugim “poduzetnicima”. Ali i zato jer riješenje nije zamjena postojećeg kapitalizma – kapitalizmom “s ljudskim licem”, već promišljanja okvira samog. Nije riječ o pohlepi zbog koje su “poduzetnici”- kapitalisti nesposobni promišljati solidarnost, egalitarizam, participaciju.
Tu je kritiku, osim toga, kapitalizam već ukalkulirao, pa su danas najveći bogataši ujedno i najveći filantropi. Ako je važno pokazati “ljudsko lice” – oni će ga i pokazati, no ta podrška siromašnima neće ugroziti temelje na kojima počiva asimetrija.
Da zaključimo, političke nam elite cinično poručuju da se moramo okrenuti “stvarnosti”, da “druge alternative Najopasnija ideja koja se može susresti danas na političkom bojnom polju oko nasljeđa antifašizma jest upravo ova pomirbena, kvazi-tolerantnanema”, da jednostavno “moramo raditi slabije plaćene poslove” i da “nemamo izbora”. Uporno ponavljanje ovakvih “nužnosti”, trebalo bi dovesti u konačnici do toga da se sama nužnost onima koji nisu u nuždi isplati.
Mentalitet hrvatske malograđanštine povezuje nesvjesna nastojanja desnice i neoliberala – “na putu prema dolje”. Sluganstvo poduprto tržišnom ekonomijom pomalo podsjeća na Hrvatsku oko godine 1926. kada nastaje esej O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva (Krleža, Miroslav, O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, 1926.). Utoliko je primjereno završiti Krležinom dijagnozom smrti hrvatstva podsredstvom rentijerstva:
S jedne strane stoji bijeda hrvatskog nacionalizma,
…Filistarsko, zakutno, zatureno, nazovigospodsko hrvatstvo [koje] pati od
ograničenog osjećaja manje vrijednosti u socijalnom smislu
… a s druge tržišni kapitalizam
…hrvatstvo pomalo umire, a hrvatski malograđanin, pokapajući ga sa suzom u oku,
inkasira od toga posla svoje ne velike, no ipak solidne profite. I kod umiranja dijele
se Hrvati na dva dijela: na mrtvace i na grobare. Mrtvaci se pokapaju, a grobari
posluju s kamatnjakom.”