Iako je sindrom bezvoljnosti opisan u Švedskoj i smatra se jedinstvenim fenomenom među izbjegličkom djecom, za pretpostaviti je da se manifestirao i u drugim zemljama gdje u neizvjesnosti borave izbjeglice. Možda ga u Hrvatskoj nema, no okolnosti koje ga izazivaju su iste: traume s kojima su došli u Hrvatsku i onda dugotrajno čekanje na rješenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom kako bi obitelj mogla otpočeti novi život i potom, nerijetko, negativno rješenje
Piše: Barbara Matejčić, tPortal
Početkom 2000-ih nešto se krajnje neobično počelo događati u Švedskoj među djecom izbjeglicama. Bila su to djeca mahom iz obitelji koje su izbjegle iz bivše Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog Saveza, a u Švedskoj su provele već neko dulje vrijeme čekajući da im se riješi status. Često su to bila pametna, senzibilna djeca, koja su se jako dobro snašla u novoj sredini. Naučila su švedski jezik, išla u školu, imala prijatelje. I onda bi jednog dana pala u stanje nalik komi.
Zalegli bi, zatvorenih očiju, blijedog lica bez ikakvog izražaja, prestali bi se hraniti, piti i govoriti, postali bi inkontinentni, nisu reagirali ni na kakav podražaj, pa ni na bol. Roditelji su im bili uvjereni da umiru, ali nisu znali od čega jer djeca nisu imala nikakvu fizičku ili neurološku bolest. Kada su prvi takvi slučajevi došli u švedske bolnice, liječnici su ih, u nedostatku imena za njihovo stanje, nazvali apatičnima.
Do 2005. više od 400 apatične djece, najčešće dobi između osam i 15 godina, zabilježeno je u Švedskoj. U medicinskom časopisu Acta Pædiatrica opisani su kao potpuno pasivni i nepokretni, a njihovo je stanje nazvano uppgivenhetssyndrom, sindrom bezvoljnosti. Osim što su svi bili djeca izbjeglice, dijelili su još jednu životnu okolnost: svima je prijetila deportacija iz Švedske.
Dvostrukom traumom u apatiju
Švedska je još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila željena destinacija mnogih izbjeglica, baš kao i danas. Osim što je zemlja dobrog standarda i socijalne sigurnosti, primala je i više tražitelja azila po broju stanovnika od i jedne druge europske zemlje. No ipak su obitelji dugo čekale na ishod zahtjeva za međunarodnom zaštitom, a mnogima je taj zahtjev i odbijen te su se morali vratiti u zemlje iz kojih su pobjegli.
U otvorenom pismu švedskom ministarstvu migracija, koje je potpisalo 42 psihijatara, stoji da su zbog dugotrajnog čekanja što će s njima biti djeca izbjeglice godinama u stanju neizvjesnosti i to im je uzrokovalo tu novu bolest. Optužili su švedsku vladu za sistemsko zlostavljanje djece. Smatrali su da je bolest reakcija na dvostruku traumu: nasilje kojem su svjedočili u domovini i prijetnja da će, nakon što su se prilagodili novom životu u Švedskoj, biti vraćeni nazad. Bolest je nalik voljnom umiranju, kao dubok, dubok san u koji su zapali onda kada im je oduzeta zadnja nada u budućnost. Sindrom je sličan onome koji su imali neki zarobljenici u koncentracijskim kampovima u Drugom svjetskom ratu: prestati bi jesti i govoriti i samo bi stajali nepokretni u nekom kutku dok se ne bi ugasili, odnosno umrli.
Kada je broj apatične djece postao zabrinjavajući, u Švedskoj su se počele potpisivale peticije da se ta djeca i njihove obitelji ne deportiraju. Čak su se i parlamentarne stranke podijelile oko te teme i na koncu je Odbor za migracije uvažio zahtjeve da im se u Švedskoj omogući trajna adresa. Rezultat: nakon 2006. puno je manje evidentiranih slučajeva djece sa sindromom bezvoljnosti.
No 2015. i 2016., nakon velikog priljeva izbjeglica u Europu, pa i u Švedsku, zabilježeno je ponovno 169 djece u dubokom, nepomičnom snu. Liječnici se slažu da djeca ne simuliraju bolest, oko toga nema sumnje. U opširnim uputama za liječenje apatične djece, koje su u Švedskoj objavljene 2013., stoji da se takva djeca neće oporaviti sve dok njihove obitelji ne dobiju dozvolu da ostanu u Švedskoj. ‘Dozvola stalnog boravka smatra se najučinkovitijim tretmanom’, stoji u uputama. To je pokazala praksa. Neka su djeca mjesecima bila potpuno nefunkcionalna, neka čak i godinama, i iz tog bi se stanja vratila u život tek kada bi im roditelji dobili sve potrebne papire da ostanu u Švedskoj. I ne bi se ‘trgnuli’ odmah kada bi im status bio riješen, već su im trebali tjedni, nekada i mjeseci, a potpuni je oporavak trajao dugo. Za neke se roditelji boje da su trajno oštećeni.
Iako je sindrom bezvoljnosti opisan u Švedskoj i smatra se jedinstvenim fenomenom među izbjegličkom djecom, za pretpostaviti je da se manifestirao i u drugim zemljama gdje u neizvjesnosti borave izbjeglice.
Djeca čine polovicu izbjegličke populacije na svijetu. Godine 2015., kada je veliki broj izbjeglica došao u Europu, jedno od četiri tražitelja azila u Europskoj uniji je bilo dijete, prema izvještaju UNICEF-a. Prema studiji o obrazovnim i psiho-zdravstvenim potrebama sirijske izbjegličke djece, koju je krajem 2015. objavio američki Migration Policy Institute, a proveo je na uzorku djece u izbjegličkom kampu İslâhiye u Turskoj, 79 posto sirijske djece izbjeglica je izgubilo nekoga u obitelji, 60 posto ih je svjedočilo nasilju, a 30 posto ih je doživjelo nasilje. Gotovo polovina ih pati od PTSP-a, a čak 44 posto od depresije.
Cijeli tekst pročitajte na tPortalu.