Osnovno oblikovanje uzbudljivog teatarskog prostora redateljice Marine Petković-Liker je ono koje ostvaruje istraživanjem. Inicirajući, kako sama kaže jedan “jazz razgovor” oko problema, dohvaća se glavna tema koja se ne naglašava, ali koja kroz samosvijest i razumijevanje glumaca i glumica biva jasno prenesena publici. Ovi transferi referiraju se zatim i na poeziju Marka Tomaša, koja je prisutna kao svojevrsni zajednički osjećaj prema svijetu. Glumci i glumice najprije reagiraju na zadano, slažući zatim jedan koherentni dramski skript utemeljen na organiziranom iskustvu a ne na pisanoj, formalno – estetskoj preferenciji. Uloga publike u predstavi je važna, ali i jednostavna. Stavljena u poziciju kušača atmosfere – uzimanjem hrane i pića koje dolaze sa pozornice – postaje koautor izvedbe, jer njihovo ponašanje i doživljavanje djeluje i na glumce, omogućujući im da lakše razumiju ljude koji ih promatraju. Ljudi koji dišu i reagiraju potvrđuju stupanj razumijevanja.
Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA
Ovdje se transfer ostvaruje isključivo govorom dok su tijela zaustavljena u nedoumicama, inercijama, nezrelosti i autodestrukciji. Transfer jednim dijelom biva ublažen stvarima – starim radijem, preostalim djedovim stvarima, majčinom odjećom. Kada se pojave fotografije postaje pojačan. Tri sestre i tri brata se kreću ili sjede ili jednostavno pomiču dok zapravo pokušavaju zaustaviti vrijeme. Jer lakše je ako se vrijeme ne provocira, ako mu se sklanja. Kao centar kuće, starog gnijezda – nalazi se lavor u koji upada voda iz rupe krova koji prokišnjava. Kako glumci imaju dovoljne slobode oblikovati trenutak izvedbe prema stvarima koje ih okružuju i prema ljudima koji ih promatraju iz osvijetljenog gledališta na svakoj izvedbi su moguće promjene akcenta koje ne narušavaju cjelinu. Radnju priče kojoj prisustvujemo pokreće dolazak brata iz inozemstva koji od kraja rata nije posjetio grad. Njemu se pridružuje inicijativa sestre koja želi prodati kuću, a kojoj prema odjeći možemo zaključiti da je zaposlena – dakle nešto boljeg statusa. Oni dolaze iz nekog vanjskog svijeta, iako ničim nije označeno da se u njemu nešto pretjerano snalaze. Iako njihove namjere više djeluju zdravorazumski nego ambiciozno, žestoki verbalni sukob koji će uslijediti ipak će otkriti različitost motiva kod zaposlene sestre i brata nedefiniranog statusa. Njima je zapravo zajedničko jedino to što djeluju preko naizgled aktivnog pristupa koji je prazna gesta jednako kao i onaj isključivo reaktivni od ukućana koje ovo gnijezdo nisu niti napustili.
Oni čuvaju život u onom stanju kada je zadnji put imao smisla. Najstarija sestra koju igra fantastično precizna i artikulirana Jelena Kordić-Kuret izvlači svu svoju frustraciju osobe koja se predala očuvanju situacije (a tako i odustala od svog života) i prije nego je zakoračila u srednje godine. Njena tradicionalna kućna odjeća treba prikriti bujanje biološke anksioznosti, a zapravo je samo dodatni materijal za njene male eksplozije koje usmjeravaju radnju. Kasnije ćemo saznati da najstariji brat, gonjen pokušajima zaboravljanja rata, nije bio ni na majčinom pogrebu. Dugo nošena zamjerka biće poligon za svađu koja često pleše na rubu paranoje. Nije jasno da li se uopće očekuje odgovor kada se postavi pitanje ili se krivnja podrazumijeva. Da li postoji stvarna krivnja kod brata ili je on ovdje jednostavno dobrodošao poligon za prijenos nečijeg gnjeva?
Među svima njima je i tiha prisutnost osobe za koju se naslućuje da bi bila bivša majka, onaj izgubljeni hranitelj ili zaštitnik koji je dugo održavao gnijezdo čvrstim. Dva brata se ne miču s mjesta, jedan zaštićen muzikom, drugi u iluziji popravljanja stvari. Najmlađa sestra pokazuje znakove neke aktivnosti, ali uglavnom vezane za njenu budućnost, koja ne želi biti posvećena gradu “punom smeća i rupa”. Nema nikakvog plana samo želju za bijegom iz močvare. Emotivna i transformacijom opuštena Angela Bulum upravo je ono nježno sjecište preko kojeg se prebacuju ovi sukobi. Zato i nije čudo da predstavu zaključuje noseći majčinu najljepšu haljinu i razumljivo je da je prva koja želi napustiti ovu situaciju.
Gnijezdo je više organizirano kao neka ozbiljna udobna čekaonica gdje ljudi sjede i ne čine ništa. Jedino im je važno da postoji neka forma biološke ugode – održanje života. Pate od slabe adaptacije na nove vanjske uvjete, nemaju znanje o normama i formama rada i postupanja, svako djelovanje čini im se proizvoljno. Kao da su se našli u nekom novom svijetu za koje oni sami pišu pravila tišinom. Tako da oni sami sebe stavljaju u stanje prekomjerne kritike svog jastva. Nije vidljiva vanjska ruka koja djeluje na zbivanje, ništa zapravo osim posljedica u obliku ljutnje, stida, gubitka dostojanstva koje stvari čine takvima same po sebi. Jedino netko izvana može pokrenuti zbivanje koje se odmah očituje u formi drame i čini se da se jedino tako i može doživjeti – kroz agresivno inzistiranje na brzim rješenjima i trenutnom smirenju divlje anksioznosti. Ovi likovi empatiju jedni prema drugima pokazuju isključivo preko stvari koje su prošle, ali o posljedicama tih stvari – šute. Zato u svemu nema jasnih pitanja – kada najstarija sestra pita sestru zašto želi prodati kuću, ona je odmah pita za skrivene motive koje opet jasno ne saznajemo. Možda ih ni nema, moguće da samo želi popraviti kuću. Iako je najstarija sestra nesumnjivo pravedna osoba, stvari su sumnjive same po sebi, jer postoje negativna očekivanja, skriptovi po kojima se svijet tumači i preslikava stalno iz početka. Ni u jednom trenutku između likova ne postoji nikakva stvarna briga ili zainteresiranost za ono što prolaze. Iz nekog razloga oni misle da to nije dio njihovog života, nego da je sadržaj svake osobe samo njegova stvar. Ne radi se o tome da doista nisu zabrinuti, nego su izgubili svaki osjećaj zašto je to važno. A kad nešto nije važno gubi se i znanje o tome. Možda je tome tako tamo kod ljudi koji se površno poznaju, ali tome nije mjesto u zajednicama koja su mjesta prvog učenja socijalizacije ili bar među ljudima koji se drže zajedno. Stvar je samo u tome tko će prvi započeti s pričom, ali on ne započinje možda u strahu kako bi zapravo najviše mogao nastradati.
Zadovoljstvo glumaca u završnoj kodi, možda je baš zato tako vidljivo jer su konačno pobijedili inerciju, svjesno usmjerivši kreaciju. Kolektivna igra, put od improvizacija do krajnjeg proizvoda je i sa umjetničke, a i istraživačke strane, uspjela. Njen otkrivački impuls je zbilja prisutan. Nadajmo se samo da su svjesni da sada kada su izašli iz gnijezda, teško mogu natrag. No, sumnjam da će im igrajući svaki put ovu plemenitu predstavu kao jedan suvisli i važni događaj, to podsjećanje uopće i trebati.
U nastavku možete poslušati 020 izdanje radijskog programa „Drugo ime za slobodu” AbrašRadija koje donosi intervjue sa redateljkom Gnijezda Marinom Petković Liker i glumicom Jadrankom Popović Miljko, te 1.1 satiričnu radio emisiju pod nazivom Onomatobleja.
Play lista:
Beach House – Norway (iTunes Session Remix)
Enter Shikari – The Sights
Liima – My Mind Is Yours
Basa Basa – Black Light
Holly Mirnda – Do You Recall
Nidia – É da banda