Dalmacija nije plava i bijela kao što se to voli naglašavati u turističkim sredstvima oglašavanja. Prava Dalmacija je siva kao kamen od kojeg je sačinjena i malo je koja boja ostavila tako snažan utisak na dalmatinskog čovjeka kao siva. Ovaj je čovjek neprestano ratovao sa sivim kamenom otimajući mu ono malo plodne zemlje, ali ga je znao i iskoristiti gradeći od njega svoje nastambe, kuće, ulice, rive, gradove…
Zapravo sve što u Dalmaciji ima trajnu vrijednost, izgrađeno je od kamena. On je bio okosnica sustava vrijednosti stoljećima. Karakter, religija, ljubav, čovjek… sve se to vrednovalo kroz metaforu kamena. Tvrda opstojnost Dalmacije crpila je energiju iz „tvrde stine“. I dok su ljudi na takvom tlu, bez pomoći suvremenih tehničkih sredstava svoj usud kopali, tukli, lomili, klesali, da bi iz svog tog truda stvorili nešto dobro i lijepo, netko im je u tome uvelike pomagao; tovar, odnosno magarac. Siv kao i taj sveprisutni kamen. Tvrdoglav i topao, tvrd i mek. Životinja osobnosti slične ljudskoj. Inteligentna životinja koja uglavnom sluša svog, ne gospodara, nego suputnika, sunevoljnika, ponekad iz nekih svojih neobjašnjivih razloga odbije poslušnost tako tvrdo, da ne postoji način da ga se makne s mjesta. Sutradan će zaspalog težaka odnijeti iz polja domu kojeg zajedno dijele. Jer su i čovjek i tovar najčešće spavali pod istim krovom. Tovar u prizemlju, čovjek malo poviše na katu. Zato se kaže da čovjek i tovar znaju više nego samo čovjek. Ni tovar, a bo’me ni čovjek nisu mogli znati da budućnost donosi strojeve. Strojeve koji će promijeniti ne samo način života, nego i odnos prema životu. Došli su automobili, bageri, traktori i tovar je postao suvišan. Malo po malo, pa sve brže, magarci su nestajali i postali ugrožena vrsta ne samo u gradovima, nego i u najmanjim selima. Mladi ljudi više nemaju priliku upoznati magarca. Ne osjećaju njegovu mekoću i toplinu, ne zagledaju mu se u oko, ne smiju se njegovom trzanju ušima. Ne žive s njim i ne osjećaju zahvalnost što im on nosi teret umjesto njih. Samo još pojedini mesari trebaju magarce , kako bi opskrbili neke restorane na dalmatinskim otocima mesom koje bogatim turistima željnim antičkih delicija draži nepce i um. Vrijeme je informatičkog doba. Industrijsko doba je odavno prošlo zenit i vuče civilizaciju prema neizvjesnom kraju. Ljudi još uvijek rade u tvornicama a na poljima više i ne. Malo po malo i sve brže, ljudi postaju „online“. Pretvaraju se u mimetička bića ovisna o digitalnim tehnologijama. Nedovoljno se primjećuje da digitalne tehnologije preuzimaju čovjekov život. Već sad su nestala mnogobrojna zanimanja i zanati koja danas rade ili računala ili strojevi upravljani računalima, a proces se neumitno nastavlja i biva sve brži. Čeka li nas sudbina tovara kojega je industrija učinila suvišnim u čovjekovu životu? Što je čovjek lišen samopotvrde kroz rad? Vjerujemo li zaista da u suvremenom svijetu možemo opstati ako sav kamen prekrijemo asfaltom, a sva polja pretvorimo u betonske strukture? Tehnologija i kapital čine intelekt i emociju suvišnom što nas u konačnici dovodi upitnosti opstanka nas kao ljudske vrste. Koliko još imamo vremena? Ako se osvrnemo na sudbinu tovara, vrlo malo. Oni su istrajavali nekih stotinjak godina od pojave prvih upotrebljivih automobila. U digitalnom svijetu sve ide puno brže. Daljinski upravljane letjelice za snimanje i nadgledanje su već duže vrijeme tu. Nano tehnologija, genetska modifikacija i manipulacija, bio tehnologije, čipiranje djece… sve se to događa već sad. Starije generacije ljudi će se vjerovatno malo ljutiti a potom jednostavno odumrijeti u svijetu koji dolazi, oni srednje generacije će se pokušati prilagoditi, a oni najmlađi neće ni znati za neku drugu opciju. Tako smo paradoksalno sami sebe osudili na suvišnost. Želeći si učiniti život lakšim, doveli smo se do ruba egzistencije. Jer kao što su brodski motor i električno vitlo uništili život u moru, a razni sonari, fishfinder i skeneri ga dotukli, tako će genetski inženjering i digitalizacija kapitala, filozofski gledano uništiti smisao našeg postojanja. Kao što je težak život čovjeka u ovim krajevima prije pojave industrije iznjedrio prekrasne kamene palače, domišljatu pučku arhitekturu, najljepše socijalne rituale te elegantne drvene brodice i dalmatinsko višeglasno pjevanje, tako nas je tehnički napredak čovjeka doveo umjesto u društvo blagostanja, u dekadentni aetički modul bez ikakve odgovornosti prema svojoj biološkoj i kulturološkoj okolini, postupno nam uzimajući tlo pod nogama, na koje se lako zaboravi ležeći u udobnoj tehnološkoj postelji.
Ovaj projekt osvještava navedenu pozadinu i čini korak u smijeru koji konkretizira odnos umjetnosti, tehnologije i života kroz umjetnost. Magarac umjetnik i njegove ljudske kolege umjetnici, postat će ultimativni suprematisti, oni koji će pružiti otpor svijetu koji smo sami stvorili a koji nas želi uništiti.
Kazimir Maljevič nije rođen kao suprematista, izlagao je prvo kao kubista sa grupom „Magareći rep“, težak život i istinsko umjetničko srce pretvorilo ga je u suprematista. Kao i Maljevič, mi krećemo od magarećeg repa, i znamo da će nas naše srce i težak rad odvesti na put ultimativnih suprematista. Tako prvi od magarećih umjetnika nosi ime „Kazimir Maljevič“.
Marina Abramović nije rođena kao „baka performansa“, rođena je kao dijete ratnika, partizana iz drugog svjetskog rata. Odbacivanjem simbola te razvijanjem emocionalne komponente umjetnosti, izdigla se do umjetnika koji koji nam iznova pokazuje da su umjetnik i emocijavažniji od simbola. Stoga drugi od magarećih umjetnika nosi ime „Marina Abramović“.
Umjetnici koji pristanu ući u ovu našu borbu, bez obzira na njihove prijašnje radove i angažmane odbacit će svoje rođeno ime i u okviru ovoga projekta zvati će se „sivi“, sve do trenutka dok naša nastojanja ne počnu pozitivno utjecati na biološko i sociološko stanište oko nas. Tehnologija koju će prenositi magarac, a koristiti umjetnik, pokazat će suvremenom čovjeku kako da misli i radi direktno u prirodi i sa prirodom uz sve odgovornosti koje iz toga proizlaze. Znamo da bez odgovornosti nema ni opstanka… Niti umjetnika…nit tovara. Nedaleko od najbliže utabane ceste pojavljuje se mogućnost rada i međusobne komunikacije koristeći se obnovljivim izvorima energije, prostor za produkciju, akciju i diskusiju. To je prilika za istinskog umjetnika da osvjesti drugačiji pristup kulturi i donese novi svježi duh u divlje rastuće urbano tkivo moderne civilizacije. Mi tvrdimo da priroda ima još puno toga za poručiti nama ljudima a mi smo zaboravili slušati njezine savjete. Osnovni cilj ovog projekta je asimilirati istinske umjetnike i životinju kojoj prijeti izumiranje na njezinom prirodnom staništu, (a sve uz pomoć visoke tehnologije), u kreatvnu radnu jedinicu koja je sposobna vršiti pozitivan utjecaj na svoju okolinu. Indirektan cilj projekta je da se u realizaciju uključi što šira društvena zajednica (s naglaskom na djecu i mlade te socijalno najosjetljiviju i sve mnogobrojniju skupinu društva- beskućnike).
Kako na nacionalnom tako i na međunarodnom nivou ovo je prvi i jedinstveni proces u svijetu kojega bi rado vidjeli kao primjer koji se umnožava u raznim varijantama i na raznim mjestima. Ovdje se tehnologija ne koristi kao sredstvo za stjecanje moći ili kapitala, nego kao sredstvo kreativnih komunikacija u cilju transformacije svijeta u kojem živimo u bolje mjesto za čovjeka i svijet oko nas.
Zbog očigledno otegotnih okolnosti, za ovako značajan projekt imamo vrlo ograničeno vrijeme mogućnosti njegove realizacije, a dugoročno sličan model intersektorske suradnje može pokrenuti niz sličnih pozitivnih projekata u društvu, koji mogu globalno stvari napraviti boljima. Stoga trebamo vašu pomoć.
Više informacija pronađite u pozivu na događaj.
(AbrašMEDIA)