I što će se sada promijeniti dolaskom Željka Komšića na mjesto Dragana Čovića, osim što će novi hrvatski član Predsjedništva BiH, kao svoj prvi potez, ukinuti Ured hrvatskog člana Predsjedništva što ga je Čović, indikativno, preselio iz Sarajeva u Mostar i neće biti na ti s hadezeovcima ma tko i ma gdje bili? Građanima, pritisnutim bijedom i apatijom, ma koje konstitutivne sastavnice bili, ništa se neće promijeniti nabolje, a to je ključno. Svađalačkom politikom će se i dalje baviti njihovi samozvani vođe što si barem triput tjedno mogu priuštiti jastoga na stolu, ljetovati na Maldivima, a hudim životnim usudom – svi ostali.
Piše: Marijan Vogrinec, H-Alter
Tko kaže, bolan, da nema Bosne, itekako je ima, reći će još 1983. Josip Pejaković (monodrama Kaže on meni, nema Bosne), prvak drame sarajevskog Narodnog pozorišta, brat estradnjaka starijeg naraštaja Zlatka Pejakovića i travnički zemljak Ćire Blaževića. Nedjeljni izbori za cijelu piramidu vlasti u BiH, najneizvjesniji dosad u segmentu popunjavanja hrvatskog fotelja u tročlanom Predsjedništvu države, bacili su u očaj kandidate dvoglavog HDZ-a (Dragan Čović, HDZ BiH, Diana Zelenika iz koalicije Hrvatsko zajedništvo), njihove zapadnohercegovačke podanike i HDZ-ovu vlast na oba državna brda u RH. Iako još nisu prebrojani svi glasački listići, ipak više nema dvojbe da je demonizirani u HDZ-ovom biračkom korpusu u BiH, RH i bijelom svijetu Željko Komšić, Hrvat iz koalicije Bosna i Hercegovina pobjeđuje, uvjerljivo potukao – zasad s više od 10 posto razlike, 50.000 glasova – favoriziranog Čovića.
Čović je već u izbornoj noći, da čovjek ne povjeruje vlastitim ušima, svoj i izborni poraz svoje opcije proglasio “fantastičnim uspjehom”; istodobno i nacionalnom tragedijom obespravljenih/majoriziranih b-h Hrvata, nazadovanjem demokracije, što prijeti “velikom krizom” u BiH. Zato što nije dobio drugi mandat u Predsjedništvu BiH i zato što će mostarska filijala HDZ-a i stranačka matica u RH na sve (ne)moguće načine sabotirati ne samo Komšića nego i cjelokupnu novu vlast u drugom entitetu, Federaciji BiH, po obrascu što gore, to bolje? Zašto ne i sinergijski sa separatističkim novim srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom, zagovornikom tzv. trećeg entiteta (hrvatskog) i Čovićevim osvjedočenim političkim prijateljem, koji intimno također zdvaja nad međunarodnom eutanazijom paradržavne hrvatske tvorevine tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Čija se obljetnica svake godine uredno slavi u zapadnom Mostaru, u nazočnosti visokih državnih predstavnika RH.
Može se samo misliti kakvo bi to bilo Predsjedništvo BiH i kakva zajednička država dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda, gdje mora zaživjeti punokrvna demokracija, a svi žitelji biti jednakopravni bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili koju god pripadnost, gdje na samom vrhu vlasti sjede otvoreni separatist Milorad Dodik (svako malo prijeti referendumskim odcjepljenjem) i europejski maskiran Dragan Čović, koji jedno misli, drugo govori, treće čini… I, takorekuć, svaki se drugi dan naslikava pred tv-kamerama u Bijednoj Našoj: rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras dodjeljuje mu počasni doktorat znanosti (sic transit), gost je na svim važnijim državnim, HDZ-ovim, kulturnim i inim priredbama, mota se uz premijera Plenkovića i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, sjedi u prvim redovima uz političare i klerike, etc. Što bi s tim, izbornim stjecajem okolnosti nerealiziranim svojcem u Predsjedništvu BiH Šefik Džaferović, Bošnjak iz Stranke demokratske akcije (SDA) rahmetli Izetbegovića?
“Podržavam održavanje općih izbora, čestitam svima koji su izabrani na različite funkcije”, komentirao je premijer Plenković. “Žao mi je da se i ovaj put ponovio scenarij koji smo već vidjeli. Ponovno smo se zahvaljujući pravnom okviru doveli u situaciju da pripadnici jednog konstitutivnog naroda (većinskog bošnjačkog, op. a.) na teritoriju Federacije biraju predstavnika drugom, odnosno hrvatskom narodu. Mislim da to nije dobro, da je cilj svih u BiH da se sva tri konstitutivna naroda osjećaju dobro, da su privrženi za njihovu domovinu, a to je BiH. Mislim da je dosadašnji predstavnik hrvatskog naroda Dragan Čović napravio ključne iskorake (koje, za koga, ako nije ni za Hrvate niti za Bošnjake? – sic transit, op. a.), uz podršku i RH, na putu BiH prema EU. Mislim da je i ta činjenica mogla i trebala biti honorirana. Mi ćemo nastaviti suradnju s institucijama BiH, gajiti dobre i kvalitetne odnose, ali se isto tako zalagati za princip konstitutivnosti svih naroda, posebice Hrvata koji su najmalobrojniji, kojima ovakav scenarij kakav smo vidjeli noćas nije dobar. Niti je po meni dobar za BiH.”
Plenković je neposredno uoči općih izbora u BiH posjetio Mostar i pribivao na glavnom HDZ-ovom predizbornom skupu potpore Čoviću, a mobilizacija tih birača bila je gotovo 100-postotna. Npr. u Čapljini i inim HDZ-ovim tvrđavama u zapadnoj Hercegovini. Dovozilo se i najbolesnije. Iz RH je otpremljeno oko 40.000 listića, dignuto je na noge sve biračko ZNA SE inozemstvo, ali – nije pomoglo. Dobar dio Hrvata prosvjedno je glasao za Željka Komšića, čak u nekim sredinama u srednjoj Bosni, bosanskoj Posavini i distriktu Brčko, gdje je hrvatski živalj u većem broju. Hrvatski narod u BiH nisu samo zapadni Hercegovci, nisu samo članovi i simpatizeri denver plave ZNA SE opcije, odnosno ne podržavaju svi mega-tlapnje o “Hrvatskoj do Drine”. Velikohrvatska, separatistička politika – koju apologeti i akteri tzv. HZ/HR Herceg-Bosne ne bi priznali ni pred streljačkim strojem, jer tada ne bi bili drukčiji od velikosrba kokardaša, što ih svako malo izvlače kao alibi za mržnju – nanijela je baš Hrvatima najviše štete. Krivnjom onih koji su ih gurnuli protiv komšija.
Ne samo sijanjem mržnje protiv ostalih dvaju konstitutivnih naroda u BiH nego i ratom protiv Bošnjaka 1992.-1993., zločinima protiv čovječnosti (logori Heliodrom, Dretelj, etničko čišćenje, genocid u Ahmićima, pljačke i ubojstva, neprirodna etnička podjela Mostara, etc.) zbog kojih su (o)suđeni u Haagu na dugogodišnju robiju, a Slobodan Praljak izveo javni suicid. Do danas nije objašnjeno vojno-teritorijalno manipuliranje (veleizdaja?) Hrvatima u srednjoj Bosni, koji se nisu željeli preseliti u etnički očišćene dijelove tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, nego u Knin i okolicu, u Novi Vinodolski, a državni i vojni vrh RH još je većoj tragedija prepustio – zbog zapadne Hercegovine? – Hrvate iz bosanske Posavine, gdje ih je samo na tzv. koridoru živjelo 270.000. Ni oni nisu željeli u etnički očišćenu od Srba i Bošnjaka tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu, nego su, napušteni i od Zagreba i od Mostara, pred srpskom vojskom pobjegli preko Save u Slavoniju.
Potom ih je hrvatska policija lovila poput divljači, od Okučana, Pakraca, Grubišnog Polja i Virovitice do Osijeka, neke fizički demolirala pod optužbom za dezerterstvo, kukavičluk, neki još sada strahuju za vojne/stradalničke mirovine/invalidnine, etc. U nakaradnoj/protuhrvatskoj politici Zagreba i Mostara je uzrok, a ne presudno u tzv. bošnjačkoj majorizaciji u Federaciji i etničkom čišćenju u Republici Srpskoj zašto je više od 200.000 Hrvata manje u BiH i zašto se i dalje iseljavaju. Čak iz etnički najčišćih hrvatskih sredina. Životni standard tzv. običnih Hrvata je na aparatima – baš kao i Bošnjaka i Srba – a “domoljubni” su im samozvani, političkim inženjeringom instalirani vođe milijunaši. Spadaju (uključivo znamenitu petoricu u Haagu) među najbogatije Hrvate ne samo na Balkanu, obitelji im žive u elitnom dijelu Mostara, tzv. Beverly Hillsu, raspolažu nevjerojatnim bogatstvom u Zagrebu i šire u Bijednoj Našoj, interesno su i politički umreženi s HDZ-om… Iz tog miljea sada i eho najveće dreke zato što je Željko Komšić bošnjačkim glasovima oteo mjesto Draganu Čoviću.
Jest da su Bošnjaci dodali uteg koji je i treći put izborno prevagnuo na Komšićevu stranu, ali koliko je god operacija moralno upitna, toliko je legalna/legitimna, zakonski uredna i nije korektno u tom kontekstu smatrati gubitničkim – hrvatski narod u BiH. Gubitnici su filijale dvoglavog HDZ-a i njihovi zagrebački mentori/jataci ne toliko zato što objektivno imaju manje potencijala u biračkom tijelu u odnosu na bošnjačko, nego ponajprije zato što Dragan Čović u svom mandatu nije pokazao nikakvu, osim tu i tamo frazersku skrb za Bošnjake. To su mu zamjerili ne samo Šefik Džafarović i alfa mužjak SDA svog rahmetli oca nego i drugi (naj)viđeniji Bošnjaci u BiH i RH. Ulazio je u sukobe s bošnjačkim političarima i intelektualcima u javnom životu, pa nije čudno da je taj dio federalnog biračkog tijela zbrojio dva i dva te dao glas Željku Komšiću, a ne Draganu Čoviću.
Tzv. majorizacija Bošnjaka nad Hrvatima je stalna mantra dijela hrvatskih političkih vođa i nacionalno konfiguriranih medija, međutim, neke statistike ne idu tome u prilog, ali na njih nitko ne obraća pozornost. Preostalih oko pola milijuna konstitutivnih Hrvata čine manje od 15 posto udjela u stanovništvu BiH, a zauzimaju oko 37 posto javnih dužnosti u Federaciji BiH i cijeloj državi. Od važnih ministarstava i drugih tijela državne vlasti do gradova i sela. Bošnjaci ističu da ih gotovo 50 posto u ukupnom stanovništvu, a obnašaju tek 30 posto vlasti.
I što će se sada promijeniti dolaskom Željka Komšića na mjesto Dragana Čovića, osim što će novi hrvatski član Predsjedništva BiH, kao svoj prvi potez, ukinuti Ured hrvatskog člana Predsjedništva što ga je Čović, indikativno, preselio iz Sarajeva u Mostar i neće biti na ti s hadezeovcima ma tko i ma gdje bili? Građanima, pritisnutim bijedom i apatijom, ma koje konstitutivne sastavnice bili, ništa se neće promijeniti nabolje, a to je ključno. Svađalačkom politikom će se i dalje baviti njihovi samozvani vođe što si barem triput tjedno mogu priuštiti jastoga na stolu, ljetovati na Maldivima, a hudim životnim usudom – svi ostali. Bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili oni koje nitko niti ne spominje, a susjedi su i komšije konstitutivcima. Njih će kojekakvi nesavjesni jebivjetri i dalje huškati jedne na druge i raditi u korist zajedničke štete. Dok se svi ne isele? Bilo je te Pejakovićeve Bosne – nekada opjevane “Jugoslavije u malom” Indeksa, Bijelog dugmeta, Mirze Delibašića, Kemala Montena, Skenderije, Omer-bega Josipe Lisac, Kusturičina Oca na službenom putu, ćevapa u Plavom devet na Baščaršiji, itsl. neprolaznosti – bilo je te Bosne i prije Dodika, i prije Čovića, i prije Komšića, i prije Đaferovića… Bit će je i poslije njih, u inat ljudima nahvao (dum Marin) svake vrsti.
“Jer, kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?” – Josip Pejaković je monodramizirao u ožujku 2016. u eteru sarajevskog radija. “Kako, bolan, nema Bosne, a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš?
Nemaš kud!
Ide, bolan, i Vrbas, u njega utiče Ugar. Tu riba ima. Tu si ti treb’o ribe fatat, a ne moju kuću rušit’. Ti si treb’o otić’ na onu Unu, zasjest’ s komšijama i zapjevat’ – ah, meraka u večeri rane – a ne se fatat’ granata i djecu po gradovima ubijat’. SRAM TE BILO!
Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu ‘dje se džahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu i kad se hajvani zavlače postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš.”
Dramski umjetnik Josip Pejković je u intervjuu portalu Klix.ba pokušao pojasniti zašto u uzavrelom bosanskom loncu danas mnogi negiraju BiH, karakterizirajući je kao neodrživu, disfunkcionalnu zemlju koju, eto, samo još međunarodna zajednica silom drži na okupu. Inače bi se raspala. Hrvatska politika, čak i službena u Zagrebu, navija za federalizaciju, jer drukčije ne bi išao tzv. treći entitet, a srpska trbuhozbori ustima Milorada Dodika neumrlu velikosrpsku ideju o prisajedinjenju Republike Srpske. Što bi, jelte, mogla biti kompenzacija za izgubljeno Kosovo? Bošnjaci pak nemaju kuda – svojedobno su im i Srbi i Hrvati nudili “džamahiriju oko Tuzle” – i drže se mantre o građanskoj državi. Koja opet zapinje na klipovima, što ih dobacuju iz Banje Luke i Mostara, a marljivo im dodaju Beograd i Zagreb. Željko Komšić je obećao distancirati se od nacionalnih/ističkih suflera separatističkih nakana i iz Beograda i iz Zagreba. “Dužnosnici iz Hrvatske i Srbije upadaju u BiH kao razbojnici i hajduci, miješajući se i u izborni proces”, ljutio se u petak Komšić u povodu Plenkovićeva dolaska u Mostar podržati Čovićev izbor.
“Problem je u ovome što se nama danas podastire kao Bosna, a zove se Bosna i Hercegovina”, ustvrdio je Pejaković u Klixu.ba. o negiranjima BiH. “Problem je u čovjeku koji ne zna svoju historiju i pristaje na razne floskule koje nam lansiraju samozvani historičari implementirani u političke i druge vode i tumače historiju onako kako to njima odgovara. Moje monodrame su odgovor na sve gluposti… (…) Ja znam kakav je osjećaj probuditi se ujutro, pogledati u ogledalo i reći: ‘Ja sam Bošnjak/Srbin/Hrvat’. Da se divim sam sebi zbog toga? Što? Je li može od toga da se živi? A ja dolazim iz oblasti u kojoj je to najdrastičnije. U Narodnom pozorištu u Sarajevu je najviše Bošnjaka, u Banja Luci nema nikoga osim Srba, a na zapadnoj obali Mostara nikoga osim Hrvata. Osim ako ne promijeniš prezime. To je svojevrsna podloga za neki novi fašizam. (…) Ovo što se dešava je grozno. Mladi iz oba entiteta idu na Zapad, a odlaze čak i oni koji imaju posla. Ali nekima se i to dopada. Ovdje je vjera do te mjere penetrirana da je suština da je sve od Boga i, naravno, političke boje, a umijeće i kreativnost su u drugom planu. Također se stalno forsira taj nacionalni razarajući kancer koji nema nikakvog smisla.”
Naravno da svak s makar dva zrna soli u glavi bježi iz tog pakla koliko ga god noge nose. Hrvati netragom u RH i Njemačku, Bošnjaci također na Zapad i Srbi iz Dodikovog gubernata za njima. Što su za b-h Hrvate učinili Dragan Čović i HDZ, osim prodavanja roga za svijeću (figa u džepu) kako vode BiH u EU. To će još dugo biti na vrbi svirala. Ma koliko se Plenković i Grabar-Kitarović nudili kao najpouzdaniji za utrti taj put susjednoj zemlji. Nitko Hrvatsku, Plenkovića i Grabar-Kitarović neće pitati za zdravlje kad veliki, moćni i utjecajni u Europi i izvan nje budu krojili sudbinu te zemlje. Ako pak aktualni izborni gubitnici – zanemarujući Komšićevo uvjeravanje da njegovim izborom “Hrvati nemaju razloga za zabrinutost”, jer je i njihov predsjednik, bez obzira kako je tko glasao – počnu ostvarivati prijetnju “velikom krizom u BiH”, međunarodna zajednica ima mehanizme i alate za ratoborne privesti pameti. I Čovića, i Plenkovića i Grabar-Kitarović. Zapravo, dovoljno je samo jače lupiti nogom o pod i svih će troje učas biti manji od makovog zrna. Kao što je bivalo i dosad.
No, Željko Komšić morat će se sjetiti one da treći put i Bog pomaže, pa se dokazati baš kao dostojan hrvatski član Predsjedništva BiH i time inteligentno začepiti usta zadrtim pripadnicima vlastitog etničkog korpusa. S Bošnjacima ne bi smio imati problema budući da je i njima u interesu “mirna Bosna”, odnosno da bosanski lonac ne eksplodira. Ako baš ne mora. Vjerojatno Šefik Džaferović u izbornoj noći, kad se već preliminarno znalo da je pobijedio u svom korpusu, nabacio Čoviću kako u svom mandatu “nije imao sluha za Bošnjake”. Da jest, bi li bošnjački glasovi otišli Komšiću? Politički analitičar renomiranog b-h portala Tačno.neta Dino Prohić u kolumni Kamo dalje, rođače? vrlo precizno daje dijagnozu stanja:
“Čović je, kratko i jasno, glasovima ostalih kažnjen za četverogodišnji rad na razvaljivanju Bosne i Hercegovine. Jasno, tu spada i potpuno upropaštavanje bh ekonomije gdje god je imao priliku. Jasno, prvo i prije svega upropašćivanje ekonomije bh Hrvata. Hrvatima, jasno, nije po volji da im neko drugi bira predstavnike, i to je razumljivo. Bez obzira koliko su im ti predstavnici loši. Međutim zakon je jasan, i sada se zbog toga nalazimo. Kriza koju Čović najavljuje sastojat će se vjerojatno u tome da HDZ opstruira sve na državnom nivou. To nije ništa novo, već smo imali sličnih situacija. Kriza oko uspostave vlasti je već postala redovna postizborna aktivnost. Pošto se ne može učiniti ništa da se kriza vlasti izbjegne, Željko Komšić ima na sebi ogromnu odgovornost da dokaže bh Hrvatima da je on njihov predstavnik. (…) Komšić bi morao da poboljša standard življenja u Hercegovini. Osnovni interes građana je u tome da žive bolje nego do sada. (…)
U Hercegovini puno toga ne funkcioniše, a s malim ulaganjima bi se moglo doći do velikih rezultata. Jasno, povećanje prihoda Hercegovine bi se odrazilo i na ostatak države. (…) Ovdje Komšić ima otvoren prostor za igru, finansiranje na mjestu i mogućnost da (napokon) u svom trećem terminu u Predsjedništvu napravi nešto pomena vrijedno. Sad je do njega.” Prilika je tu, no sasvim je drugi par rukava može li se u danim okolnostima igra prijestolja odigrati korektno.