Pregled nacional-socijalističke black metal scene, problema koji metal još ne adresira.
Zločesti dečko metala, Varg Vikernes, za mnoge još uvijek heroj, a ne zločinac, s metalom se lagano pozdravio – posljednji Burzumov album The Ways of Yore simboličan je okret prema neofolku. Naslovnicu albuma krasi specifičan “svastika vez”, a Vikernes jasno daje do znanja da se od svojih problematičnih stavova ne planira udaljiti, kakvu god muziku radio.
Piše: Ivana Perić, H-Alter
Početkom devedesetih, namjerna loša kvaliteta produkcije, distorzije i brutalnost zvuka, razrada fiktivnih svjetova neosporno originalnog i muzički inovativnog Burzuma, obilježili su ono što brojni (pre)poznaju kao black metal.
Norveška je black metal scena devedesetih svoju mizantropsku glazbu, utemeljenu na vrlo jasnom setu netolerantnih pravila, iznijela i na ulice. Crkve nisu gorjele samo figurativno, a članovi bendova prijetili su smrću jedni drugima, međusobno se mučili i sakatili, neki i izgubili živote…
Tim se činovima, više nego samom muzikom, glas o black metalu proširio svijetom. To je u konačnici kumovalo lošoj reputaciji black metala, kao i previđanju činjenice da postoje bendovi koje primarno zanima muzika i koji su radili sjajne, kvalitetne stvari.
Međutim, sami udaratelji temelja ovog podžanra bili su veoma rigorozni po pitanju toga što black metal jest i što može biti, ne davajući puno prostora drugačijim intepretacijama i muzičkim i ideološkim pomacima.
Black metal, u suštini s mnogo potencijala u pogledu kompleksnosti muzičkog istraživanja zla i “mračne” strane ljudske psihologije, tako je u mnogočemu, umjesto muzike o zlu, postao zla muzika. Zbog činjenice da je većinski izgrađen na isključivoj netoleranciji, primarno prema organiziranoj religiji (kršćanstvu), s vremenom su drugi tipovi netolerancije i mržnje pronašli svoje mjesto unutar “scene”.
“Svaki glazbeni žanr ima problem s fašizmom, jer ga ima društvo općenito. Istina je da, ako se fokusiramo na black metal, postoji neproporcionalno velika količina sranja, koja uključuje osjećaje superiornosti (rasne i druge), groteskno pretjeran mačizam, antisemitizam i čisto idiotstvo”, govori nam Thomas Reitmayer, austrijski vizualni umjetnik i ljubitelj fanizina, koji je posljednja tri desetljeća surađivao s brojnim bendovima na sceni.
“Ne bih rekao da je sieg heilanje fenomen koji je dominatno skadninavska stvar. U zadnje je vrijeme u tom kontekstu u vijestima završio Watain, a ‘nervoznu ruku’ imao je Set Teitan, koji je prije svirao u Dissectionu. Obratio bih pozornost na Francusku (Peste Noire/KPN), Ukrajinu (Arsgardsrei Festival, Militant Zone), i Grčku (Der Stürmer)”, objašnjava Thomas.
Prvotni otpor i kontriranje organiziranoj religiji kroz black metal može se tumačiti kao otpor represiji, otpor religijskim dogmama koje su nedvojbeno vodile do porobljavanja ljudske misli i života općenito, te uzrokovale neke od najvećih zločina u povijesti ljudskog roda.
Međutim, zanimljivo je da je black metal, u svom kontriranju religiji i Bogu, kroz štovanje Sotone, crne mise i crne propovjednike, zapravo uvažio postojanje Boga kao kontrapunkta i prisvojio, makar simbolički, upravo neke od istih mehanizama na kojima počiva religija.
“Crnilo” se moralo bespogovorno štovati, nije bilo prostora za drugačije intepretacije zla, a sami članovi pojedinih bendova sebi su pristupali kao božanstvima tame, svojevrsnim crnim mesijama. Ne začuđuje da je fašizam pronašao svoje mjesto unutar takvog autoritarnog i striktnog okruženja, okupljen pod krilaticom nacional- socijalističkog black metala, ali i “skrivećki”, van te etikete.
Švedski Marduk godinama se optužuje da slave nacizam kroz svoju muziku, što su sami članovi benda redovno negirali. Međutim, nedavno je izišlo novinarsko istraživanje koje je otkrilo kako su dvojica članova benda kupovala nacističke propagandne materijale od Nordijskog pokreta otpora. Cover Sturmführerova Ich Kämpfe albuma, sa slikom Hitlera, poprilično je transparentan (kao da sam naziv projekta Craiga Pillarda iz Disme, Sturmführer, ne govori dovoljno). Kad su zanimljivi nazivi i posebna simbolika u pitanju, tu je i 88MM (njemački topovi iz Drugog svjetskog rata), inače projekt Jasona Weirbacha iz Inquisitiona.
“Uvijek mi je bilo teško shvatiti taj fašistički aspekt u metalu i zato sam bio nesklon se bitno identificirati s tom supkulturom. Dobar se dio fašizma u mainstream metalu svodi na mlađe metalce koji se igraju s time iz bunta ili kako bi šokirali. Fasciniralo me koliko takvih mladih pohađa koncerte Sabatona, dok se Sabaton uvijek vrlo jasno pozicionirao kao antifašistički. To je zato što je metal uvijek u sebi imao imidž ratničke kulture koja se jako sviđa mladim metalcima, a iz toga onda nije teško povezati se s ostavštinom nacizma koji je u sebe uklopio puno aspekata nordijske ratničke ostavštine. Onda nije niti čudno da black metal, koji je izvorno nordijski, također unutar sebe ima velik broj bendova koji dijele tu ideologiju – od osnivača žanra, kao što je Burzum, do mlađih bendova. Zato je teško u današnje vrijeme biti fan black metala ako ti je stalo do ideologije, vrijednosti ili ne podržavati neki tip širenja mržnje u društvu”, govori nam Sven Janovski, koji dug niz godina prati zagrebačku metal scenu i pohađa koncerte.
Ističe kako mu je pri izboru odlazaka na koncert, kupovanja albuma i raznih oblika podržavanja glazbe ideologija benda bitna. “Nije mi problem da neki bend nema javno artikulirano ideološko stajalište, problem mi je jedino ako bend ima ideološko stajalište i ja se s njime bitno ne slažem. Prvenstveno mislim na bendove koji zagovaraju fašizam, rasizam, seksizam, homofobiju, itd. Što je ideologija ekstremnija i više okrenuta mržnji, to više moj stav o njime ide do toga da ih aktivno bojkotiram, informiram ljubitelje glazbe oko sebe o njima ili čak do toga da tražim da ih se ne ugosti u klubovima koje pohađam”, govori Sven.
Iz ženske perspektive, posebno je problematičan način na koji black metal bendovi degradiraju i patroniziraju, pa i posve isključuju žene, bilo u pogledu sudjelovanja u stvaranju glazbe, bilo kao publiku na koncertima.
“Nisam dugo bio na koncertu pa možda nisam mjerodavan za procjene odnosa prema publici, u black metalu sam nekako uvijek najviše uživao slušajući ga doma, u osami. Ali nema poricanja da brojni bendovi, i ljudi generalno, imaju degradirajuće viđenje žena i tako se i ponašaju. Društvo umeće takve otrovne svjetonazore u svaku ‘scenu’, u svaki mikrosvemir”, komentira Thomas.
O ovom problemu pričamo i Filipom Pacakom, koji vodi Subsonic Events, kroz koji su se u posljednje vrijeme relizirala neka lijepa metal gostovanja u Zagrebu.
“Dobivamo na tjednoj bazi jako puno ponuda za bendove i ima ih svakakvih, ali imamo sreće da surađujemo sa agencijama i agentima koji su i sami kontra bilo kakvih štetnih i opasnih ideologija, pa je i roster bendova u samom startu takav. Glazba je sama po sebi iznimno jak mediji koji je prisutan u više segmenata života prosječnog čovjeka i preko tog medija se mogu plasirati jake poruke, tako da vjerujemo da takvim ekstremima nije mjesto u nečemu što je toliko prisutno u našem životu. Zamislite mlađe generacije koje se tek definiraju i sklone su svakavim ekstremima da bi se negdje uklopili, a onda im se servira takvo stajalište preko nečega preko čega se najviše povezuju”, kaže Filip.
Sličnu praksu, u pogledu suradnji koje ostvaruje, ima i Thomas. “Užasno puno surađujem s Vendetta Records, koji vjerojatno objavljuju najuzbudljivije što black metal danas ima za ponuditi. Također imaju i jak antifašistički stav. Tako da i prije moga fino uštimanog radara, mogu imati garanciju da glazbenici s kojima surađujem prolaze određenu kontrolu u tom smislu. A mislim i da me ‘problematični’ bendovi ne bi ni kontaktirali”, kaže.
Filip pak ističe kako im se do sada se dogodilo jednom ili dva puta da im se ponudio takav bend, ali na takve mailove ni ne odgovaraju. “Imali smo situaciju da je jedan bend svirao na Oluja Festu i netko je primijetio da imaju neki fašistički simbol na backdropu, na što smo odmah reagirali i pričali s bendom, da bi nam oni na kraju rekli da nemaju veze sa fašizmom, nego se radi o slavenskom paganskom simbolu”, dodaje.
Jasno je da su brojni simboli izvorno imali drugačija značenja (i sama svastika, na kraju krajeva), ali s vremenom se značenja mijenjaju. Bitno je koje je sada većinsko tumačenje određenog simbola, kako će ga većina ljudi interpretirati. Suludo je očekivati da će publika moći pojmiti simbol van trenutnog općeg tumačenja, da će shvatiti potencijalnu reinterpretaciju benda. U tom pogledu, nije pitanje toga što simbol znači nekome bendu, nego što znači drugima, tj. kako će ga većina ljudi doživjeti. Ali za takvo nešto bi trebao postojati odmak od ega i razumijevanja vlastitog djela samo iz vlastite perspektive, a to brojnim glazbenicima nedostaje. Ili ih pak jednostavno nije briga.
“Hendrik Möbus iz Absurda i Darker Than Black Records izvrstan je primjer takve ideologije, iako Absurd ne bih ni nazvao black metalom, prije bezveznim RAC-om, ako i to. Ali listi takvih primjera zapravo nema kraja. Bendovi koketiraju s fašističkim vizualima i onda plaču kad ih netko nazove fašistima. Buuu-huuu. Ne želiš da te zovu nacistom? Onda se ne ponašaj kao nacist”, komentira Thomas.
Nema ničega “izazovnog” ni “vrijednog” u neprestanom korištenju nacističke simbolike i kreativnom inspiriranju fašizmom. Fašizam je prisutan duboko u porama naših društava. Pozivanje na fašizam vezuje se uz vrlo konkretne zločine, ono nije apstrakcija, ne može biti tek “igranje s različitim filozofijama”, izolirano od utjecaja na društvo. Ako išta, slavljenje fašizma velik je kukavičluk i poraz, kako ljudskosti, tako i kreativne imaginacije. U tom smislu, značajan je dio black metala i dalje regresivna umjetnička forma.
“Kraj 2018. godine je, idemo lagano u 2019. i čovjek bi rekao da se to sve već trebalo lagano smiriti i
iskorijeniti. Nije mi jasno zašto bi se bendovi uopće upuštali u takve kombinacije… Ima nekoliko bendova koji su mi prije bili užasno dragi i dan danas smatram da im je glazba, kompozicijski gledano, odlična, ali zbog stavova o fašizmu (koje su neki prilično direktno iznijeli javno) ih više ne doživljavam. Nažalost, glazba je tu postala sporedna stavka”, kaže Filip.
“Da ne ispadne sve s black metalom najgore, ima sve više bendova koji idu u suprotnom smjeru te uključuju vrlo lijeve i progresivne ideološke stavove u svoje tekstove, dok se pritom drže black metal izričaja i estetike, kao npr. Dawn Ray’d, koji pjevaju u pjesmi A Colony Of Fevers: ‘Every time you turned your guns on civil rights / Every time you told a rape victim she lied / Every single pig, every single time / Is the guardian of privilege / And an enemy of mine’“, zaključuje Sven.
Istina, u zadnje je vrijeme na black metal sceni došlo do direktnog pokušaja raskrštavanja s NSBM-om, pa je tako primjerice Pope Richard kroz svoj projekt Gaylord izdao album The Black Metal Scene Needs To Be Destroyed, na kojem su pjesme redom: Neo-nazi Metalheads Will Be Hanged and Their Broken Corpses Openly Mocked, Coward Authoritarian Apologist Bootlicking Kvlt, Summoning Krieg Facebook Legions, Nice Sun Cross Tattoo Asshole, Odin Doesn’t Listen to NSBM You Inbred Alt-right Shitheels, Varg Impaled, All Hail the New Wave.
“Idealno, ne bi uopće bilo potrebe za antifa black metalom, ali živimo ovdje i sada, nacisti su infiltirirali black metal, ne možemo to poreći. Antifašist sam i mislim da ne bi trebale postojati ‘sive zone’, ali u pogledu samog muzičkog žanra i ideje black metala, antifa metal mi nije zanimljiv. Da se razumijemo, ni NSBM zapravo ne smetam metalom, nego smećem. Bendovi poput Absurda nemaju nikakvu umjetničku vrijednost. Ali, kad već postoje, za svaki The Night and the Fog, treba postojati antifašistički odgovor, protuteža. Uživam li ja u tome muzički zapravo i nije bitno“, poručuje Thomas.
Treba dakako reći kako ovdje analizirani dio (povijesti) black metala nije sve što black metal ima za ponuditi. Mnogo je toga avangardnog, pronicljivog i fascinatnog dio black metal scene ponudio u svojem beskompromisnom istraživanju ljudske psihe, kao i u pomicanju granica slušljivog. Nešto na tragu onoga što je “onomad” Stravinski napravio s Posvećenjem proljeća, koje je zgrozilo publiku.
Stravinski je želio simfonijski zvuk bez ljudi, zvuk glazbe “prije rođenja ljepote”. Posvećenje proljeća toliko je bolno zvučalo tadašnjoj publici, da su Zelda i F. Scott Fitzgerald na večerama običavali prisiljavati svoje goste da biraju između loše snimke Posvećenja proljeća i gledanja slika osakaćenih vojnika. Bez takvih umjetnika, naš bi osjet sluha bio ograničen, a glazba bi izgubila onaj čar nepredvidivosti, mogućnost da nas istinski potrese.
Ostala bi reducirana na ono što danas uglavnom konzumiramo – prisjećanje na već poznatu ljepotu/ugodu. U tom pogledu, i black metalu dugujemo pokoji korak naprijed. Ali fašistički bendovi – oni zaslužuju tek kantu za smeće.