Usvajanje zakona o radu u oba entiteta tokom 2015. godine ponovo je aktuelizovalo pitanje sposobnosti i želje sindikata da se istinski bori za radnička prava. Vrlo je rašireno uvjerenje da sindikat nije u stanju da vodi djelotvornu borbu za radnička prava, pogotovo kad dođe do usvajanja ovakvog zakona, koji u pravom smislu riječi ima sistemski karakter. Tada dolazi do punog izražaja nesposobnost sindikata da osmisli strategiju i da je sprovede do kraja.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Ipak, slika nije tako crna. Sindikati su pokazali da mogu okupiti relevantan broj radnika na jednom mjestu. To znači da su oni ostali masovna, iako uglavnom uspavana, troma i birokratska, organizacija. U Republici Srpskoj, protesti su dobili oštrije oblike, pa je grupa od dvadesetak sindikalaca ušla u zgradu Narodne skupštine, a Vlada je bila toliko uplašena da je angažovala snajperiste i policajce, koji su danima uoči protesta strašili sindikalne aktiviste, u namjeri da osujete proteste. Kad u tome nisu uspjeli, pokušali su da zadrže autobuse sa sindikalcima na prilazima Banjoj Luci. Time su ne samo pokušali da spriječe dolazak velikog broja radnika na proteste, nego i da ih zastraše, jer su evidentirali njihove lične podatke, što je oblik pritiska na radnike, koji ne mogu biti sigurni da se ta evidencije neće koristiti protiv njih u narednom periodu, kao oblik pritiska organa vlasti i poslodavaca.
Državna vlast se ovom prilikom pokazala kao ogoljeni zaštitnik interesa vladajuće klase. Poslodavci (tačnije: privatni kapitalisti) i državna vlast u oba entiteta od početka su nastupali usklađeno, zagovarajući potrebu donošenja novog zakona o radu. Vlada je samo izigravala posrednika između rada i kapitala, a u stvari je pripremila teren za usvajanje novog zakona.
Uloga opozicije
Opozicija pati od neizlječive bolesti zvane parlamentarni kretenizam. To znači da se ona u svakom slučaju i bez obzira na uslove i situaciju ograničava na parlamentarnu borbu. Kako je ta borba unaprijed osuđena na neuspjeh, jer opozicija, po prirodi stvari, u parlamentu nema većinu, to znači da se sva njena borba svodi na to da dokazuje kako vladajuća koalicija vodi pogrešnu politiku. Opozicija ne bi ni znala kako drugačije da se bori, niti ima interes da razvija alternativne metode borbe. Vanparlamentarno djelovanje joj ne pada na pamet, jer se ona ideološki i programski ne razlikuje od vladajuće koalicije. Njen cilj nije da mijenja sistem niti da unosi promjene u sistem, već prosto da osvoji poluge vlasti. Za to joj nije potrebna aktivna uloga građana, a pogotovo ne radnika, koje opozicija ne smatra aktivnim subjektima društvenih procesa. Za opoziciju, jednako kao i za vladajuću koaliciju, radnik je samo građanin, a građanin je subjekt samo jednom u četiri godine, na dan izbora.
Iako opozicija na izborima uživa znatnu podršku građana, veliko pitanje je koliko bi ih ona uspjela izvesti na ulice. Veliko pitanje je i da li bi ona bila sposobna da to učini, imajući u vidu zakržljalost svoje organizacije, mobilne jedino u vrijeme izbora. Još veće pitanje je da li bi građani prihvatili poziv opozicije da izađu na ulicu. Najvjerovatnije ne bi u većem broju, jer ne vjeruju da je opozicija istinski protivnik novog zakona o radu. Istina je da se opozicija u oba entiteta protivila donošenju zakona o radu, ali ona je to i mogla da uradi iz svoje udobne opozicionarske pozicije. Da je kojim slučajem bila na vlasti, ona bi zakon sigurno usvojila. Opozicija je zagovornik neoliberalne politike, jednako kao i vladajuća koalicija, a i željela bi, da je na vlasti, da zadrži odlične odnose sa MMF-om. Iz njene politike slijedi da ni ona ne bi mogla imati jednak odnos prema sindikatu i poslodavcima: ovi drugi su prirodni saveznik opozicije jednako kao i vladajuće koalicije.
Da je to tako, možemo vidjeti na više primjera. Kada je usvajan Zakon o radu u Federaciji, Socijaldemokratska partija (SDP) se protivila, iako je njena vlada prije nekoliko godina izradila skoro isti nacrt zakona. Kad su u opoziciji, socijaldemokrati glume ljevičare. Kad su na vlasti, sprovode neoliberalnu politiku. Kako drugačije objasniti činjenicu da su socijaldemokrati odbili da glasaju za skoro isti zakon kakav su sami predlagali? Druga stranka opozicije, koja sebe smatra socijalno-liberalnom strankom, a to je Naša stranka, dala je odlučujući glas za usvajanje Zakona, obrazlažući to obećanjem vladajuće koalicije da će biti usvojeno nekoliko njenih amandmana.
U Republici Srpskoj, pak, opozicija je odbila da učestvuje u radu Narodne skupštine kad je trebalo raspravljati o Prijedlogu zakona o radu. Time je izbjegla da jasno i otvoreno kritikuje ovaj zakonski prijedlog, da pokaže sva njegova loša rješenja i posljedice po radničku klasu. Opozicija je pokazala da nema namjeru da brani radničku klasu. Njoj je bilo lakše da napusti sjednicu i da na taj način pokuša dezavuisati vladajuću koaliciju. U stvari, dezavuisala je sebe, jer je propustila priliku da povuče jasnu granicu između sebe i vladajuće koalicije. Time je pokazala da jasne granice, barem kad je riječ o radnim odnosima, i nema. Za neke, njeno ponašanje je bilo kukavičko. Iz njene perspektive, njeno ponašanje je bilo savršeno logično. Ona nije mogla da dovoljno odlučno kritikuje Prijedlog zakona o radu, jer bi ga i sama donijela da je na mjestu vladajuće koalicije.
Otud, neosnovane su i neuvjerljive tvrdnje predsjednice Vlade Republike Srpske da je opozicija organizovala radnike koji su došli u Banju Luku na proteste. Premijerki je bilo najjednostavnije da pokuša diskreditovati radnike tako što će ih prikazati kao oruđe u rukama opozicije. Time je htjela poslati poruku da sindikat nije u stanju da samostalno organizuje proteste, nego je za njihovo organizovanje dobio podršku (a možda i naredbu?) opozicije, koja je preduzela potrebne mjere da protesti dobiju masovne razmjere. S druge strane, premijerka je time željela da naudi i opoziciji, šaljući poruku kako opozicija nije u stanju da osvoji vlast na izborima, niti da djeluje u parlamentu, pa zloupotrebljava radnike, pokušavajući doći na vlast na ulici.
Tokom mjeseci koji su prethodili donošenju Zakona, opozicija nije predstavila alternativni prijedlog, niti je ponudila saradnju sindikatu u sprečavanju vladajuće koalicije da donese Zakon. Ona se ograničila na apstraktne izjave protiv donošenja Zakona. Iz svega slijedi da sindikat nije pogriješio što je aktivnost protiv Zakona o radu vodio samostalno, bez oslonca na političke stranke. U nekim drugim okolnostima, da je opozicija imala smislen i jasan stav o Zakonu o radu, sindikat bi mogao, a da pritom ne žrtvuje svoju samostalnost, da sarađuje sa opozicijom. Međutim, sa ovakvom opozicijom, on nije imao i nema šta da razgovara.
Šta je trebalo uraditi?
Sindikat je na protestima u Banjoj Luci uspio okupiti oko 4.000 radnika. Grupa od dvadesetak radnika uspjela je ući u zgradu Narodne skupštine, a skupštinsko obezbjeđenje je kasnije iznijelo predsjednicu Saveza sindikata iz zgrade, na šta je javnost protivrječno reagovala. Sjednica Narodne skupštine samo je pomjerena za kratko vrijeme, da bi Prijedlog zakona o radu ipak bio usvojen.
Sindikat je u prethodnom periodu u dva navrata organizovao masovne proteste radnika, na koje vladajuća koalicija nije reagovala. Parlamentarni mehanizam je funkcionisao kao obično. Skupštinska većina je usvojila Prijedlog zakona o radu, uprkos tome što mu se jedan „socijalni partner“ protivio. Proces „socijalnog dogovaranja“ potpuno je omanuo, jer su „socijalni partneri“ imali suprotne interese i stavove. Dok je sindikat bio protiv donošenja novog zakona, dotle su Vlada i poslodavci bili jedinstveni u stavu da zakon mora biti donesen. U takvoj situaciji, Vlada je proglasila da su pregovori „socijalnih partnera“ propali i da odluka može da bude donesena samo u parlamentu. Kako sindikat nema nikakvu moć da utiče na rad parlamenta, jer u njemu nema svoje predstavnike, nije mu preostalo ništa drugo do ulica. Uistinu, šta ostaje jednom „socijalnom partneru“ kad institucije potpuno ignorišu njegove interese i stavove? Kako je moguće ostvariti „socijalni dijalog“ kad su interesi „socijalnih partnera“ dijametralno suprotni? Očigledno, nikako, jer je institucionalni sistem tako osmišljen da daje privid pregovaranja i poštovanja svačijih interesa, ali u krajnjoj liniji štiti interese vladajuće klase i političke elite.
Sindikat je ovo znao od početka. Donošenje novog zakona o radu, u oba entiteta, bio je zajednički interes poslodavaca, vlada i MMF-a. Procjena sindikalnih vođstava i nije bila da je moguće spriječiti donošenje zakona. Međutim, bilo je moguće preduzeti niz mjera koje bi sindikate prikazale u svjetlu ozbiljnih organizacija, a možda i tok događaja okrenuti u drugom pravcu. O čemu se radi?
Iako su protesti bili masovni, činjenica je da je u njima učestvovalo manje radnika nego na prethodnim protestima. Razloga za ovo ima više (uostalom, broj sam po sebi nije od presudnog značaja), a jedan želimo posebno istaći, jer ima neposredne veze sa sindikalnom strategijom tokom nekoliko prethodnih mjeseci. Naime, izvjestan broj radnika nije bio zadovoljan načinom na koji je sindikalno vođstvo vodilo akciju, a pogotovo ne činjenicom da su o protestima obaviješteni tek nekoliko dana uoči njihovog održavanja, ne znajući pritom ništa o tome kako će se protesti odvijati i sa kakvim zahtjevima. Radnici su poslužili kao „oruđe koje hoda“. Mnogi su bili razočarani i činjenicom da je protest završen šetnjom, bez obavještenja o narednim koracima. Vođstvo je, nakon što je Zakon usvojen, izjavilo da će odlučiti o narednim koracima, ali to se nije dogodilo. Mnogi su stekli utisak da protest nije organizovan kako bi se nešto ozbiljno učinilo, već prosto zato kako bi sindikalno vođstvo dokazalo svoju samostalnost, borbenost i beskompromisnost.
Radnici nisu imali jasnu predstavu ni o sadržini Prijedloga zakona o radu ni o strategiji sindikalnog vođstva. Stoga, mnogima je odlazak u Banju Luku izgledao kao još jedan protest koji neće dati bilo kakve rezultate, jer je sve unaprijed odlučeno. U Banju Luku se išlo ne zato da se spriječi donošenje Zakona o radu, već da se izraze neslaganje i bijes, a sindikalno vođstvo je na ovaj način željelo da sačuva svoj legitimitet – nešto je pokušalo, ali više se nije moglo. Desilo se nešto vrlo slično onome u Sarajevu nekoliko mjeseci ranije, s jednom važnom razlikom – radnici su ušli u zgradu Narodne skupštine. Sa stanovišta konačnog ishoda, nekima će taj detalj izgledati beznačajno, jer je u zgradu ušao mali broj radnika koji time nisu ništa postigli. Međutim, taj potez, koji je iziskivao značajnu hrabrost, ima veliki simboličan značaj, jer označava, po prvi put u istoriji našeg modernog društva, raskid radnika sa institucijama i izražava nevjericu u spremnost tih institucija da rješavaju radničke probleme.
Sindikati u Bosni i Hercegovini imaju mnogo nedostataka, ali tri su ključna: oni su masovne, ali trome i uspavane organizacije; nemaju definisan program; nemaju bilo kakvu strategiju. To ih dovodi do situacije da su u stanju da pokrenu mase radnika, koji su i dalje članovi sindikata, jer drugu organizaciju nemaju, ali te mase nemaju jasnu predstavu za šta se bore ni kako treba da se bore. Sindikalna vođstva preduzimaju ad hoc poteze, kao što su masovni protesti, koji treba da pokažu snagu sindikalnog vođstva, koje je u stanju da izvede između četiri i deset hiljada radnika na ulice. To treba da pokaže i njihovu borbenost, jer sindikalna vođstva ne prate usvajanje antiradničkog zakonodavstva iz svojih kancelarija.
Sindikalno vođstvo je bilo dužno da vodi dvostruku kampanju: jednu unutar svoje organizacije, a drugu u javnosti. Ono je prvo bilo dužno da detaljno obavijesti svoje članove o sadržaju Nacrta, a kasnije Prijedloga zakona o radu. Umjesto da održi niz sastanaka i skupova, ono je štampalo vanredno izdanje sindikalnog glasila, koje je stiglo do beznačajno malog broja članova sindikata. Tako, članovi sindikata nisu imali skoro nikakva saznanja o tome šta će donijeti novi zakon o radu, a pogotovo nisu znali kakvu aktivnost sindikalno vođstvo priprema. Otud, bili su zatečeni kad je donesena odluka da u roku od nekoliko dana treba pripremiti odlazak u Banju Luku. S druge strane, da bi se spriječilo donošenje zakona o radu, trebalo je pridobiti širu javnost. Dio građana nije bio uvjeren u to da bi novi zakon o radu bio loš. Zato je bilo potrebno voditi široku kampanju u javnosti, organizovanjem okruglih stolova, manjih skupova po većim gradovima, štampanjem propagandnog materijala, i sl. Ničeg nije bilo, tako da je formiranje javnog mnjenja o ovom pitanju bilo u cijelosti prepušteno vladi i poslodavcima, koji su putem medija formirali stav javnosti o donošenju novog zakona. U takvoj situaciji, sindikat je unaprijed sebe osudio na neuspjeh, jer je mišljenje javnosti bilo podijeljeno, a nije bilo nikoga van sindikata ko bi mu aktivno pomogao u borbi protiv donošenja novog zakona. Saveznika nije bilo, niti ih je sindikalno vođstvo tražilo.
Sindikalno vođstvo u Republici Srpskoj je neposredno nakon usvajanja Zakona o radu izjavilo da će razmotriti sljedeće korake, navodeći među njima i generalni štrajk. Ovo sredstvo borbe vrlo je moćno, ukoliko zaista ima karakter generalnog štrajka. Međutim, besmisleno je govoriti o generalnom štrajku nakon usvajanja zakona. O njemu je trebalo razmišljati prije donošenja zakona, i to mjesecima unaprijed. Trebalo je pripremiti radnike i javnost za generalni štrajk, a onda proglasiti jednodnevni ili višednevni štrajk upozorenja. Uspjeh takvog štrajka doveo bi sindikalno vođstvo do zaključka o tome da li je realno u datim uslovima organizovati generalni štrajk. Dakle, da bi generalni štrajk uspio, potrebna je duga priprema. Potrebno je da radnici shvate šta je cilj generalnog štrajka, kako će on biti vođen i koliko će trajati. Imajući u vidu stepen naše sindikalne organizovanosti, realnije je zagovarati generalni štrajk upozorenja, koji bi predstavljao test i za radnike i za vlade. Sindikalna vođstva nikako da shvate da nisu važna raspoloženja samo radnika nego i javnosti. Ako su građani protiv mjera koje sindikalno vođstvo preduzima, vladi će biti lakše da kompromituje napore sindikalnog vođstva. Na kraju, generalni štrajk je trebalo proglasiti najkasnije na dan održavanja protesta.
Sindikalno vođstvo je odbijalo da učestvuje u pregovorima o sadržaju novog zakona o radu, što nije bilo shvaćeno ni u dijelu sindikalnog članstva. U Republici Srpskoj, sindikalni čelnici nisu imali jedinstven stav o tome da li je trebalo pregovarati o sadržaju novog zakona. Čini se ispravnom osnovna orijentacija sindikalnog vođstva da nije trebalo učestvovati u pregovorima. Šta je drugo moglo uraditi u situaciji kad su vlada i poslodavci bili jedinstveni u stavu da zakon treba da bude donesen? Da se ušlo u pregovore, moglo se izmijeniti pojedina rješenja, ali bi novi, po radnike nepovoljan, zakon svakako bio donesen. S te strane, sindikalno vođstvo se ponašalo u skladu s činjenicom da se našlo u svojevrsnoj klopci.
S druge strane, sindikalno vođstvo nije u dovoljnoj mjeri vodilo računa o činjenici da novi zakon mora biti donesen. Vladajuća koalicija je tako odlučila i tu se nije moglo nazad. Zato je sindikalno vođstvo moglo pribjeći alternativnoj mjeri, koju bi držalo u rezervi, ukoliko osnovna strategija ne uspije. Ono je moglo izraditi vlastiti Nacrt zakona o radu i predložiti ga kao osnov za pregovore vladi i poslodavcima. Tako bi se pred „socijalnim partnerima“, parlamentom i cjelokupnom javnošću našla dva zakonska nacrta – jedan koji je potekao od vlade i poslodavaca, i koji jasno favorizuje ove druge, i drugi koji je potekao od sindikata, i koji jasno favorizuje radnike i štiti njihova prava. Proces pregovaranja tada bi išao drugim tokom, jer sindikat ne bi bio samo sila koja odbacuje već i sila koja predlaže. To bi bila rukavica u lice i vladi i poslodavcima na koju bi oni morali da odgovore. Međutim, sindikalno vođstvo to nije uradilo, jer ono smatra da to nije njegov zadatak. Ono se drži uloge opozicije koja samo i stalno kritikuje, umjesto da oblikuje i vodi sopstvenu politiku.
Razumije se, da bi tako nešto moglo, sindikalno vođstvo bi moralo angažovati stručnjake, imati grupe odanih ljudi koji bi pisali programe i prijedloge različitih akata, koji bi se bavili istraživanjem i omogućavali sindikalnom vođstvu da djeluje na osnovu saznanja o pravom stanju u društvu i pravom raspoloženju radničke klase i javnosti. Sindikalna vođstva, međutim, ne žele takve ljude, vjerovatno se plaše onih koji bi mogli da im budu konkurencija, a u svakom slučaju njihovom ad hoc načinu vođenja sindikata i donošenja odluka nije potrebna bilo kakva studioznost i osmišljena politika.
Konačan ishod u oba entiteta onakav je kakav je bio očekivan. Iz ponašanja sindikalnih vođstava ostaje da se izvuku pouke o tome kako bi sindikat trebalo da djeluje, kako se broj radnika koji protestuju ne bi stalno smanjivao, jer protesti bez cilja i rezultata vremenom izgube svaki smisao.
(AbrašMEDIA)