Skupina Pussy Riot osnovana je 2011. u Moskvi, a za njih se pročulo nakon što su pustile pjesmu “Ubey seksista” na predavanju o feminističkom punku. Nakon toga izvele su niz javnih nastupa – političkih protesta, uvelike protiv režima Vladimira Putina i njegove sprege s Pravoslavnom crkvom, zbog kojih su zatvarane, osuđivane za vjersku mržnju i huliganizam. Unatrag par godina nastupaju i na konvencionalnim koncertima koje opisuju kao subverzivnu mješavinu aktivističke umjetnosti i live nastupa, piše MAZ.
U Zagreb su stigle kako bi nastupile u sklopu Human Rights Film Festivala. Na konferenciji za novinare, održanoj dan prije koncerta, zapravo glazbeno- performansnog spektakla “Riot Days”, poručile su kako su otvoren pokret koji se bori protiv društvene nepravde. Svatko, bez obzira na geopolitičke granice i naciju, može biti Pussy Riot. Borba koju vode je internacionalna i njoj se svi trebaju priključiti. “Riot Days” temeljen je na knjizi članice Marije Maše Aljohine. Aljohina, koja se proslavila nakon sudjelovanja u punk molitvi, aktivističkom performansu u moskovskoj katedrali 2012. godine, zajedno s još dvije članice benda završila je u zatvoru zbog vjerske mržnje i huliganizma te je prema tom iskustvu napisala knjigu u obliku svojevrsnog dnevnika. Iako se knjiga bavi i bendom te njegovim aktivizmom, ona uvelike opisuje i iskustvo zatvora kroz koje je Aljohina prošla te težak tretman i uvjete kroz koje prolaze zatvorenici u Rusiji, pogotovo oni politički. Na novinskoj konferenciji sudjelovala je s menadžerom Aleksandrom Čeparuhinom i članovima skupine Sašom, Kot, Nastjom i Kirilom.
Zagrebački su nastupi prvi nastupi u povijesti ove skupine u kojima zajedno nastupaju novi i stari članovi, zbog čega ovaj performans nazivaju i svjetskom premijerom. “Riot Days” tako počinje pričom o kolektivu Pussy Riot, kontekstu njihova nastanka te prikazom određenih performansa koje su članice izvodila na javnim prostorima u Rusiji. Okvir priči o nastanku i djelovanju Pussy Riota daje naravno i prikaz političke situacije u Rusiji, odnosno kritika Vladimira Putina i njegovog režima. Sama predstava je konstruirana kao svojevrsna mješavina glazbeno-scenskog nastupa te performansa, uz prikaz raznog video materijala i slika na velikom ekranu na pozornici. Uz sve te elemente, članovi kolektiva, a u najvećoj mjeri Marija Aljohina, na pozornici pripovijedaju o događajima neposredno prije i nakon performansa u moskovskoj katedrali 2012. godine, uz titlove na velikom ekranu kako bi gledatelji mogli pratiti priču te uz pratnju glazbe koja služi kao izvrsna podloga pripovijedanju. Samo pripovijedanje članova grubo prati kronologiju događaja, iako priča nije toliko čvrsto strukturirana: često se prelijeva u određene političke poruke i misli, pogotovo u misli autorice knjige Marije Aljohine.
ako predstava govori o Pussy Riotu i njihovom aktivizmu, velik je naglasak stavljen na suđenje članicama nakon performansa u katedrali te na zatvorsku kaznu koju su dobile. Predstava tako šalje snažnu poruku o tretmanu zatvorenika u Rusiji, kroz pripovijedanje Marije Aljohine o vlastitom iskustvu boravka u zatvoru, lošim uvjetima u kojemu se zatvorenici nalaze te o njezinoj borbi za poboljšanje tih uvjeta. U jednom trenutku se na ekranu na pozornici prikazuju lica te imena i prezimena političkih zatvorenika u Rusiji koji se još nalaze u zatvorima. “Riot Days” tako predstavlja zanimljiv performans i predstavu ne samo što se tiče načina kako je osmišljena i konstruirana, već i zbog snažne poruke koju članovi kolektiva šalju – o problematičnom tretmanu onih koji se protive politikama vladajuće elite u Rusiji, a kojima treba pomoć i solidarnost.