Koliko puta ste kupili elektronički uređaj koji se pokvario vrlo brzo ili neposredno po isteku garancije?
Potrošili ste mnogo novca birajući uređaj poznatog proizvođača, ali on ne radi kako bi trebao. Protraćen novac, radna snaga, energija, ionako ograničeni resursi, a da ne spominjemo otrovni otpad koji završava na deponijama, trujući planetu…
Piše: Sofo Archon, Theunboundedspirit.com
Prevod: Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Zašto je to tako? Zašto je životni vijek većine proizvoda tako kratak, obzirom na napredna savremena tehnološka sredstva proizvodnje?
Razlog je planirano zastarijevanje.
Ciklična potrošnja i planirano zastarijevanje proizvoda
Naš privredni sistem bazira se na potrošnji. Što više kupujemo, to više novca ide u cirkulaciju i na taj način raste ekonomija. Ako novac prestane cirkulisati, ekonomski sistem će propasti, jer ljudi neće zarađivati plate ili neće imati novca za plaćanje proizvoda i usluga koje trebaju ili žele.
Postoje dva glavna načina na koje društvo uspijeva natjerati ljude da kupuju.
Prvo, kroz reklame. Svakodnevno smo izloženi hiljadama reklamnih oglasa, čija je jedina svrha uvjeriti nas da nastavimo kupovati, sve u skladu s obećanjem da će zbog toga naši životi biti bolji, ispunjeniji, kvalitetniji. Kroz reklamno oglašavanje, kompanije su nas uspjele natjerati da naše potrebe zamijenimo našim željama, zbog čega žudimo za sticanjem stvari koje nam ne trebaju, na taj način puneći njihove džepove pražnjenjem vlastitih.
Drugo, kroz planirano zastarijevanje proizvoda. Ako niste znali, planirano zastarijevanje je tehnika proizvodnje koja prisiljava ljude da nepotrebno kupuju sve više i više stvari, nudeći nam proizvode kratkog vijeka trajanja. Umjesto stvaranja kvalitetnih proizvoda sa namjerom da traju onoliko dugo koliko je to tehnički moguće, obzirom da živimo na planeti sa ograničenim resursima, kao i važnosti uštede materijala i ljudskog rada, kompanije, čiji je jedini interes prodaja, namjerno dizajniraju proizvode niskog kvaliteta, koji će se brzo pokvariti, a sve kako bi osigurali ponovnu kupovinu.
Planirano zastarijevanje i Phoebus kartel
Početkom 20. vijeka, tehnička efikasnost industrijskog razvoja u SAD-u dramatično se povećala, što je rezultiralo proizvodnjom kvalitetnije robe u mnogo bržem ritmu. Iako je sa tehnološkog stajališta to bio veliki uspjeh, činjenica da je proizvedena roba imala produženi životni vijek usporila je potrošnju te postala prokletstvo za ekonomiju.
Kako bi se to spriječilo, ljudi su bili ohrabrivani da kupuju sve više, ali to nije bilo dovoljno. “Rješenje” ponuđeno tridesetih godina prošlog vijeka bilo je zakonom obavezati industriju da proizvodi robu kraćeg roka trajanja, za koju se vjerovalo da doprinosi smanjenju nezaposlenosti i povećanju potrošnje.
To nas dovodi do slučaja Phoebus kartela i proizvodnje sijalica. U 1930-ima, jedna sijalica mogla je trajati i do 25.000 sati, ali je kartel prisilio sve kompanije da proizvode sijalice ograničene na maksimalni vijek trajanja od 1000 sati, kako bi povećale potražnju. U nastavku ćemo prikazati priču “The Light Bulb Conspiracy”, dokumentarnog filma koji istražuje evoluciju i utjecaj planiranog zastarijevanja.
Kako bi osigurali da ljudi stalno kupuju iste stvari, većina proizvođača danas pravi proizvode koji imaju kratak rok trajanja. Drugim riječima, proizvodi koje većina kompanija prodaje namjerno su osmišljeni tako da se pokvare ubrzo nakon što su kupljeni ili neposredno nakon isteka garancije, kako bi se javnost “podstakla” na kupovinu što više njih.
Tržišna efikasnost protiv tehničke efikasnosti
U našem ekonomskom sistemu, koji se temelji na cikličnoj potrošnji, tehnička efikasnost samo šteti tržišnoj. Povećana tehnička efikasnost smanjuje tržišnu, što ometa ekonomske tokove.
Koliko je pametno održavati takav ekonomski sistem, znajući da je tehnički neefikasan i da ima ogromne negativne posljedice po društvo i životnu sredinu? Umjesto poticanja ljudi da kupuju sve više i više, ne bi li bilo mudrije iskoristiti nauku za stvaranje ekonomskog sistema baziranog na tehničkoj efikasnosti i održivosti životne sredine?
O ovim pitanjima vrijedi razmišljati, jer postojeći ekonomski sistem je zastario i krajnje je vrijeme da počnemo tragati za alternativama koje će, umjesto štete, donositi korist društvu i životnoj sredini.