Kada su prije nekoliko godina ljudi došli u našu kuću i pitali želi li naša porodica sudjelovati u komunama, bacala sam kamenje na njih, kako bih ih držala podalje od kuće”, smije se Bushra, mlada žena iz Tirbespiye, u Rojavi. Majka dvoje djece pripada ultrakonzervativnoj vjerskoj sekti. Prije toga, nikada joj nije bilo dopušteno napustiti svoj dom i navikla je pokrivati cijelo tijelo osim očiju.
Piše Dilar Dirik, Roarmag.org
Prevod Robert Jandrić, AbrašMEDIA
“Sada aktivno učestvujem u oblikovanju svoje zajednice”, kaže ona, s ponosnim i blistavim osmijehom. “Ljudi dolaze kod mene da traže pomoć u rješavanju socijalnih pitanja. Ali u to vrijeme, da ste me pitali, ne bih ni znala šta znači “vijeće” ili šta ljudi rade u skupštinama”.
Danas, širom svijeta, ljudi pribjegavaju alternativnim oblicima autonomne organizacije da ponovno daju smisao svom postojanju, odražavajući želju ljudske kreativnosti da se izrazi kao sloboda. Ovi kolektivi, komune, zadruge i masovni pokreti mogu se okarakterisati kao narodni mehanizmi samoodbrane protiv invazije kapitalizma, patrijarhata i države.
Istovremeno, mnogi autohtoni narodi, kulture i zajednice koje su se suočavale sa isključenošću i marginalizacijom štitili su svoje komunalističke načine života do danas. Zapanjujuće je da se zajednice koje su štitile svoje postojanje od svjetskog poretka, koji se razvija oko njih, često opisuje u negativnom smislu, kao “nedostatak” nečega – posebno države. Pozitivističke i determinističke tendencije koje dominiraju današnjom istoriografijom čine takve zajednice neobičnima, necivilizovanima, nazadnima. Državnost se smatra neizbježnom posljedicom civilizacije i modernosti, prirodnim korakom u linearnom napretku istorije.
Nesumnjivo postoje neke genealoške i ontološke razlike između, u nedostatku boljeg izraza, “modernih” revolucionarnih komuna i prirodnih, organskih zajednica. Prve se razvijaju prvenstveno među radikalnim krugovima u kapitalističkim društvima, kao ustanak protiv dominantnog sistema, dok druge predstavljaju prijetnju hegemonističkim silama samom prirodom svog opstanka. Ipak, ne možemo reći da su te organske zajednice nepolitičke, za razliku od velegradskih opština sa njihovom ciljno orjentisanom politikom.
Vijekovi, možda i milenijumi otpora protiv kapitalističkog svjetskog poretka, zapravo su vrlo radikalni činovi prkosa. Za takve zajednice, relativno netaknute globalnim strujama zbog svojih karakteristika, prirodne geografije ili aktivnog otpora, komunalna politika je jednostavno prirodni dio svijeta. Zato mnogi ljudi u Rojavi, na primjer, gdje je u toku radikalna društvena transformacija, svoju revoluciju smatraju za “povratak našoj prirodi” ili “povratak naše društvene etike”.
Kurdi su tokom istorije trpjeli sve vrste poricanja, ugnjetavanja, uništavanja, genocida i asimilacije. Oni su bili isključeni iz državnog poretka na dva fronta: ne samo da su bili uskraćeni za vlastitu državu, već su istovremeno bili isključeni iz mehanizama državnih struktura oko njih. Ipak, iskustvo apatridije takođe je pomoglo u zaštiti mnogih društvenih etika i vrijednosti, kao i osjećaja zajedništva – posebno u ruralnim i planinskim selima daleko od gradova.
Do današnjeg dana, alevitsko-kurdska sela karakterišu procesi zajedničkog pronalaženja rješenja i pomirenja u društvenim sporovima, koji se temelje na etici i opraštanju u korist zajednice. No, dok je ovakav oblik života prilično rasprostranjen u Kurdistanu, postoji i svjestan novi napor da se uspostavi politički sistem fokusiran na komunalne vrijednosti – sistem demokratskog konfederalizma, izgrađen kroz demokratsku autonomiju u čijem srcu se nalazi komuna.
DEMOKRATSKI KONFEDERALIZAM U ROJAVI
Radnička partija Kurdistana (PKK), kao i mnogi nacionalni oslobodilački pokreti, u početku je mislila da će stvaranje nezavisne države biti rješenje za nasilje i ugnjetavanje. Međutim, sa izmijenjenim svijetom nakon raspada Sovjetskog Saveza, pokret je počeo razvijati temeljnu samokritiku kao i kritiku dominantne socijalističke politike tog vremena, koja je još uvijek bila usmjerena na zauzimanje državne vlasti. Krajem 1990-ih PKK, pod vodstvom Abdullaha Öcalana, počela je artikulisati alternativu nacionalnoj državi i državnom socijalizmu.
Proučavajući istoriju Kurdistana i Bliskog istoka, kao i prirodu moći, aktuelni ekonomski sistem i ekološka pitanja, Öcalan je došao do zaključka da razlog za “problem slobode” čovječanstva nije bila apatridija, već nastanak države. U pokušaju da podriju dominaciju sistema, koji se institucionalizovao širom svijeta tokom 5.000 godina, kao sinteza patrijarhata, kapitalizma i nacionalne države, ova alternativna paradigma zasniva se na sasvim suprotnom oslobođenju žena, ekologiji i lokalnoj demokratiji.
Demokratski konfederalizam je društveni, politički i ekonomski model samoupravljanja različitih naroda, koji su razvile žene i mladi. Pokušava praktično izraziti volju ljudi posmatrajući demokratiju kao metodu, a ne samo kao cilj. To je demokratija bez države.
Dok predlaže nove normativne strukture za uspostavu savjesnog političkog sistema, demokratski konfederalizam takođe se oslanja na hiljadugodišnje oblike društvenih organizacija koje još uvijek postoje u zajednicama u Kurdistanu i šire. Ovaj model se našoj mašti može činiti nevjerovatnim, ali zapravo uz jaku želju za emancipacijom ima dobar odjek među različitim narodima u regiji. Iako se sistem već godinama provodi u Bakuru (Sjeverni Kurdistan), unutar granica turske državne represije, u Rojavi (Zapadni Kurdistan) pojavila se istorijska prilika da se demokratski konfederalizam stavi u praksu.
Srce ovog sistema predstavlja “demokratska autonomija”: ljudi se organizuju direktno u obliku komuna i stvaranja vijeća. U Rojavi taj proces olakšava Tev-Dem, Pokret za demokratsko društvo. Komuna se sastoji od svjesno samoorganizovanih naselja i predstavlja najvažniji i najradikalniji aspekt demokratske prakse. Ima odbore koji rade na različitim pitanjima kao što su mir i pravda, ekonomija, sigurnost, obrazovanje, žene, mladi i socijalne službe.
Komune šalju izabrane delegate u vijeća. Seoska vijeća šalju delegate u manje gradove, gradska vijeća šalju delegate u velike gradove i tako dalje. Svaka od komuna je autonomna, ali su međusobno povezane konfederalnom strukturom u svrhu koordinacije i očuvanja zajedničkih principa. Tek kada se pitanja ne mogu riješiti u bazi ili kada pitanja nadilaze interese vijeća nižeg nivoa, delegiraju se na sljedeći nivo. “Više” instance odgovorne su “nižim” nivoima i izvještavaju ih o svojim postupcima i odlukama.
Dok su komune područja za rješavanje problema i organizovanje svakodnevnog života, vijeća stvaraju akcione planove i politike za koheziju i koordinaciju. Na početku revolucije i na novooslobođenim područjima, skupštine su prvo morale podizati narodna vijeća, a tek kasnije su počele razvijati decentralizovane organizacione strukture na lokalnom nivou u obliku komuna.
Komune rade na stvaranju “moralnog političkog” društva sastavljenog od svjesnih pojedinaca koji razumiju kako riješiti društvena pitanja i koji se brinu o svakodnevnoj samoupravi kao zajedničkoj odgovornosti, a ne podvrgavaju se birokratskim elitama. Sve se to oslanja na dobrovoljno i slobodno učestvovanje ljudi, za razliku od prisile i vladavine prava.
Naravno, teško je podići svijest društva u kratkom vremenskom periodu, posebno tamo gdje su ratni uslovi, embargo, internalizirani mentaliteti i prastare despotske strukture duboko institucionalizovani i mogu dovesti do zloupotrebe moći i apolitičkih razmišljanja. Alternativni obrazovni sistem, organizovan kroz akademije, ima za cilj promovisanje zdravog mentaliteta društva, dok samoorganizacija praktično reprodukuje svjesno društvo mobilizujući ga u svim sferama života.
Žene i mladi samostalno se organizuju i utjelovljuju društvenu dinamiku koja je prirodno sklonija demokratiji, a manje hijerarhiji. Oni se pozicioniraju “lijevo” od modela demokratske autonomije i formulišu nove oblike proizvodnje i reprodukcije znanja.
Danas, kurdski pokret za slobodu dijeli moć podjednako između jedne žene i jednog čovjeka, od Qandila, preko Qamishla, do Pariza. Ideja i princip kopredsjednika je i simbolična i praktična – decentralizuje moć i promoviše pronalaženje konsenzusa, dok simbolizuje sklad između žena i muškaraca. Samo žene imaju pravo izabrati kopredsjednicu, a kopredsjednika muškaraca biraju svi. Žene organizuju vlastite, jače, ideološki svjesnije strukture prema ženskoj konfederaciji, počevši s autonomnim ženskim zajednicama.
PRINCIP DEMOKRATSKE NACIJE
Još jedan važan princip koji je artikulisao Öcalan je “demokratska nacija”. Za razliku od monističke doktrine nacije, koja se opravdava šovinističkim mitom, ovaj koncept predviđa društvo zasnovano na zajedničkom društvenom ugovoru i temeljnim etičkim principima kao što je ravnopravnost polova. Dakle, svi pojedinci i grupe, etnički, vjerski, jezički, polni, intelektualni identiteti i tendencije mogu se slobodno izražavati i doprinositi raznovrsnosti ove ekspanzivne, etičke nacije, kako bi osigurali njenu demokratizaciju. Što je nacija raznovrsnija, to je njena demokratija jača. Različite grupe i sekcije takođe su zadužene za demokratizaciju iznutra.
U Rojavi Kurdi, Arapi, Sirijski hrišćani, Armenci, Turkmeni i Čečeni pokušavaju stvoriti novi zajednički život. Ista logika temelj je projekta Narodne demokratske stranke (HDP), preko granice u Turskoj. HDP je ujedinio sve zajednice Mesopotamije i Anadolije pod okriljem “slobodnog zajedništva” u demokratskoj državi.
Među njezinim poslanicima su Kurdi, Turci, Armenci, Arapi, Asirci, Muslimani, Aleviti, hrišćani i azidisti, veća raznovrsnost nego u bilo kojoj drugoj stranci u turskom parlamentu. Suprotno monopolizmu ideologije nacionalne države, koncept demokratske države služi kao ideološki mehanizam samoodbrane različitih naroda.
Iako mnoge različite zajednice aktivno učestvuju u revoluciji Rojave, još uvijek prevladavaju dugogodišnja zamjeranja. Cijela plemenska konfederacija Arapa jednostrano je izrazila podršku upravi, ali u nekim dijelovima Arapi su ostali sumnjičavi. Dokumenti tajnih službi otkrivaju da je već početkom šezdesetih godina Sirijska stranka Baas donijela vrlo sofisticirane planove da zavadi različite zajednice, osobito u Cizireu. Na već postojeće napetosti, vanjske sile dodatno potiču i instrumentalizuju sukobe između različitih zajednica, kako bi postigli svoje vlastite ciljeve. Uspostavljanje jedinstva između različitih etničkih i vjerskih grupa u Siriji, te na Bliskom istoku uopšte, otežalo bi podjelu i vladanje regijom.
Jedan arapski član administracije Rojave objasnio je zašto ovaj demokratski model računa na slabu podršku afirmisanih i novoosnovanih političkih grupa u regiji i šire:
“Sistem demokratske autonomije u naša tri kantona trese i uznemirava cijeli svijet, jer kapitalistički sistem ne želi slobodu i demokratiju za Bliski istok, uprkos svim svojim pretenzijama. Zato svi napadaju Rojavu. Različiti oblici države, na primjer Sirijska Arapska Republika pod Asadom i Islamskom državom, dvije su strane istog novčića, jer poriču i uništavaju raznovrsnost mozaika naše regije. Ali sve više i više Arapa iz ostatka Sirije dolazi u Rojavu da uče o demokratskoj autonomiji, jer ovdje vide perspektivu slobode.
ALTERNATIVNA EKONOMSKA I POLITIČKA VIZIJA
Efikasan sistem samoorganizacije, u određenoj mjeri kombinovan sa embargom, koji je zahtijevao samopouzdanje i time potaknuo kreativnost, poštedio je Rojavu od ekonomske korupcije kroz unutrašnje kapitalističko stanje uma ili iskorištavanje izvana. Ipak, kako bi se odbranile revolucionarne vrijednosti izvan rata, potrebna je kalibrisana ekonomska vizija za socijalno pravednu, ekološku, feminističku ekonomiju, koja može podržati siromašnu, traumatizovanu i okrutnu populaciju.
Kako uključiti bogate ljude koje nije briga za zadruge i izbjeći optužbe za autoritarnost? Kako urediti emancipatorske i oslobodilačke principe u sred rata i ekonomije opstanka? Kako decentralizovati privredu i osigurati pravdu i revolucionarnu koheziju? Za ljude u Rojavi odgovor leži u obrazovanju.
“Šta za vas znači ekologija?”, žena iz ištarske ženske akademije u Rimelanu pita svoje kolegice u sobi ukrašenoj fotografijama žena kao što su Sakine Cansiz i Rosa Luxemburg. Starija žena s tradicionalnim tetovažama na rukama i licu odgovara: „Za mene biti majka znači biti ekološki opredjeljena. Živjeti u skladu sa zajednicom i prirodom. Majke najbolje znaju kako održavati i organizovati taj sklad.” Možda baš ekološko pitanje najjasnije ilustruje dilemu Rojave, imati velike principe, namjere i spremnost na žrtvovanje, dok vam često nedostaju uslovi za sprovođenje tih ideja. Iz očiglednih razloga, opstanak često ima prioritet u odnosu na zaštitu životne sredine.
U ovom trenutku moguće je govoriti o prelaznom dualnom sistemu u kojem demokratska samouprava Rojave izlaže revolucionarne i ekološke principe, pažljivo manevrišući u ratu i realnoj politici, dok masovni pokret organizuje stanovništvo odozdo. Na kantonalnom nivou, posebno u vezi sa pitanjima vezanim za vanjsku politiku, centralističke ili bar nerevolucionarne prakse su donekle neizbježne, pogotovo zato što je Rojava politički i ekonomski stiješnjena između čekića i nakovnja. To je sistem demokratske autonomije koji proizlazi iz baze na šta ljudi generalno misle kada govore o “Rojavskoj revoluciji”.
Decentralizovana dinamika organizacije na lokalnom nivou, posebno u komunama (čak služi i kao unutrašnja opozicija kantonima i olakšava njihovu demokratizaciju) zbog složene političke geografije, a dodatno ograničena nerevolucionarnim strankama i grupama iznutra, može težiti koncentraciji moći (iako su kantoni, kakvi su sada, još daleko decentraliziovaniji i demokratskiji od običnih država).
Daleko važnije od preciznih mehanizama, kroz koje se izražava volja naroda, je značenje i utjecaj demokratske autonomije na same ljude. Kad bih opisivala “radikalnu demokratiju”, mislila bih posebno na ljude iz radničke klase, ponekad nepismene žene u naselju, koje su se odlučile organizovati u komunama i koje sada uvode politiku u život. Dječji smijeh i igre, kokodakanje kokošiju, plastične stolice komponuju melodiju za scenu u kojoj se donose odluke o redukciji struje i rješavanju sporova u naselju. Treba takođe napomenuti da strukture bolje funkcionišu u ruralnim područjima i malim naseljima, nego u velikim i složenim gradovima, gdje je potrebno više truda kako bi se ljudi angažovali. Ovdje vlast pripada ljudima koji nikada nisu imali ništa i koji sada pišu svoju istoriju.
“Želite li vidjeti naše povrće?” pita me Qadifa, starija Yazidi žena u centru ženskog pokreta Yekotijeve Zvijezde. Čini se da je malo zainteresovana za objašnjavanje novog sistema, ali umjesto toga želi pokazati svoje plodove. Razgovor o transformaciji svakodnevnog života u Rojavi nastavljamo dok u dvorištu jedemo ukusan paradajz iz ženske zadruge.
Samoopredjeljenje u Rojavi živi se ovdje i sada, u svakodnevnoj praksi. Hiljade žena kao što su Qadifa, žene koje su prethodno bile potpuno marginalizovane, nevidljive i bez glasa, sada preuzimaju vodeće pozicije i oblikuju društvo. Danas, u jutarnjim satima, one po prvi put mogu brati vlastiti paradajz iz zemlje koju je država decenijama kolonizovala, dok u popodnevnim satima rade kao sutkinje u narodnim sudovima.
Mnoge porodice sada su u potpunosti posvećene revoluciji; posebno one koje su izgubile voljene. Mnoge porodične kuće polako počinju funkcionisati kao narodne kuće (“mala gel”) koje koordinišu potrebe stanovništva: ljudi ulaze zajedno sa djecom jedni drugima u kuće i kritikuju, diskutuju ili predlažu ideje o tome kako poboljšati svoje nove živote. Teme razgovora za večerom su se promijenile. Društvena pitanja doslovno postaju društvena, postajući odgovornost svih. Svaki član zajednice postaje vođa.
Spora tranzicija društvenog odlučivanja, od dodijeljenih zgrada do područja svakodnevnog života, plod je naporan da se izgradi novo moralno političko društvo. Za ljude iz naprednih kapitalističkih zemalja taj direktan način vođenja života ponekad može izgledati zastrašujuće, pogotovo kada su važne stvari kao što su pravda, obrazovanje i sigurnost sada u rukama ljudi poput vas, a ne predate anonimnim državnim aparatima.
NASLJEĐE OTPORA
Jedne noći sjedim blizu Tella Mozana, nekad doma Urkeša, drevne prijestonice Hurrijana stare 6000 godina. U blizini je granica između Sirije i Turske, stara manje od jednog vijeka. Dok pijemo čaj s Meryemom, komandanticom Kobanea, posmatramo svjetla grada Mardina u Sjevernom Kurdistanu, s druge strane granice.
“Mi se borimo u ime zajednice, potlačenih, svih žena, za nepisane stranice istorije”, kaže ona. Meryem je jedna od mnogih žena koje su srele Abdullaha Öcalana u svojoj mladosti, kada je stigao u Rojavu još 1980-ih. Poput hiljada žena, u potrazi za pravdom izvan svog vlastitog života, jednog je dana odlučila postati borac za slobodu u ovoj regiji koja je u isto vrijeme dom hiljadama ubistava iz časti i hiljadama boginja, obožavanih u svim oblicima i veličinama.
Ono što je privuklo antisistemske pokrete širom svijeta istorijskom otporu u Kobaneu, možda su bili načini na koje je odbrana grada odražavala hiljadugodišnju struju ljudske borbe; način na koji je nosio univerzalne osobine koje su rezonirale sa kolektivnim maštarijama drugog svijeta. Napravljena su mnoga poređenja sa Pariškom komunom, Bitkom za Staljingrad, Španskim građanskim ratom i drugim gotovo mitskim pojavama narodnog otpora.
U ziguratima Sumera, masivnim kompleksima hramova u drevnoj Mesopotamiji, po prvi put su se počeli institucionalizovati mnogi hijerarhijski mehanizmi: patrijarhat, država, ropstvo, stalna vojska i privatno vlasništvo – početak formaliziranog klasnog društva. Ovo doba donijelo je dalekosežne društvene promjene koje karakteriše gubitak društvenog statusa žena i uspon dominantnog muškarca, osobito muškog sveštenika, koji je uzurpirao monopol nad znanjem. Ali to je i mjesto gdje je amargi, prva riječ za pojam slobode, doslovno “povratak majci”, nastala oko 2300. p.n.e.
Öcalan predlaže ideju o dvije civilizacije: on tvrdi da se krajem neolitika, sa usponom hijerarhijskih struktura u drevnom Sumeru razvila civilizacija zasnovana na hijerarhiji, nasilju, potčinjenosti i monopolizmu – “mainstreamu” ili “dominantnoj civilizaciji”. Nasuprot tome, ono što on naziva “demokratska civilizacija” predstavlja istorijsku borbu marginalizovanih, potlačenih, siromašnih i isključenih, posebno žena. Demokratski konfederalizam je tako politički proizvod i manifestacija ove prastare demokratske civilizacije.
Model demokratske autonomije koji je doveo do toga, zauzvrat, nije samo obećavajuća perspektiva za mirno i pravedno rješenje traumatičnih sukoba u regiji; po mnogo čemu, pojava revolucije Rojave pokazuje kako demokratska autonomija zapravo može biti jedini način preživljavanja. U tom smislu, revolucionarna komuna je istorijsko nasljeđe, izvor kolektivnog pamćenja snaga demokratije širom svijeta i svjesni mehanizam samoodbrane protiv državnog sistema. Ona nosi hiljadugodišnje nasljeđe i danas se manifestuje na nove načine.
Ono što ujedinjuje istorijske trenutke ljudskog otpora i želju za drugačijim svijetom, od prvih istorijskih boraca za slobodu, Pariške komune, ustanka Zapatista, do trgova slobode u Rojavi, jest nesalomljiva moć da se usudi maštati. Hrabrost je vjerovati da ugnjetavanje nije sudbina. To je izraz drevne želje čovječanstva da se oslobodi.
Bijî komunên me! Vive la commune!