Šta u današnjem globalizovanom svijetu znači “imperijalizam”? Od rata u Vijetnamu, standardna pozicija mnogih koji sebe nazivaju antiimperijalistima bila je jednostavno suprotstavljanje svemu što rade Sjedinjene Države ili njihovi zapadni saveznici. Ali, da li stara antikolonijalna podjela na „Zapad i ostale“ – još uvijek funkcioniše u vremenu kada ekonomijom ne upravljaju nacionalne vlade, već globalna neoliberalna elita nezamislivo bogatih ljudi, koji nisu odani bilo kojoj zemlji, već svojim bankovnim računima?
Piše Meredith Tax, Roarmag
Prevod Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Na neoliberalizam, koji se ponekad naziva i “tržišnim fundamentalizmom”, može se gledati kao na jedan oblik imperijalizma, neki ga vide kao staromodni nacionalizam, recimo, Donalda Trumpa ili Viktora Orbana, koji žele da vrate vrijeme unazad, kada su granice bile zidovi, a tarife pravilo.
To je otprilike pozicija Rohini Hensman, aktivistkinje iz Šri Lanke, koja živi u Indiji, čija nedavna knjiga Neodbranjivo: Demokratija, kontrarevolucija i retorika antiimperijalizma (Haymarket Books, 2018), postavlja takva pitanja. Ona takođe insistira da antiimperijalisti danas moraju da obrate pažnju na ruske, iranske, UAE i saudijske ekonomske sporazume i vojne avanture.
Neodbranjivo je važna knjiga za sve one na ljevici koji brinu o vanjskoj politici i ljudskim pravima. Pitanjem zašto su mnogi ljevičari završili na strani diktatora, Hensman spaja dijelove slagalice koji su nam potrebni da bi raskrstili sa staljinističkim tradicijama i verzijom antiimperijalizma, koja omogućava svima, osim SAD-u, da se izvuku.
U svojoj knjizi Hensman razlikuje klasični imperijalizam, gdje su sirovine silom izvlačene iz kolonija, od današnje globalizovane ekonomije, u kojoj je proizvodnja odvojena od nacionalne države, a korporacije izmještaju radna mjesta tamo gdje su troškovi rada najniži, bez obzira na efekat koji će to imati na radnike u domovini.
Ona piše, “u globalizovanoj svjetskoj ekonomiji, u kojoj je produktivnost bila ključ uspjeha, militarizam je postao prepreka ekonomskoj moći”. Ovo posebno važi za SAD, u čemu se slaže sa Chalmersom Johnsonom u tvrdnji da je nenormalno disproporcionalan budžet za odbranu doveo do socijalne deprivacije i demokratskog deficita.
PSEUDO ANTIIMPERIJALISTI
Hensman je spremna otvoreno iznijeti svoj politički stav: antiimperijalisti bi se trebali suprotstaviti ugnjetavanju bilo koje zemlje od strane druge. Socijalisti bi trebali pokazati solidarnost sa demokratskim revolucijama, a ne sa kontrarevolucionarima koji ih pokušavaju uništiti. Ljudima na globalnom jugu koji traže demokratiju trebalo bi vjerovati na riječ, a ne optuživati ih da su izmanipulisani od strane Zapada, kao da niko ne bi mogao poželjeti ista prava na slobodno izražavanje ili okupljanje, koja uživaju ljudi u Evropi i Sjevernoj Americi.
Neodbranjivo izlaže tipologiju tri vrste “pseudo antiimperijalista”: ljudi koji misle da su za sve ratove krivi SAD ili Zapad; neo-staljinisti koji nalaze opravdanje za sve što čini Rusija; i stvarni tirani koji se prikrivaju jezikom antiimperijalizma kad god ih kritikuju. Zatim ovu matricu primjenjuje na studije slučaja Rusije i Ukrajine, Bosne i Kosova, Irana, Iraka i Sirije. Svi oni dobivaju po jedno poglavlje, osim Sirije, koja dobiva dva; jedno je fokusirano na Asadovu vladu, a drugo na građanski rat.
Za svaki konflikt, ona iznosi argumente protiv preuveličavanja uloge i snage Zapada, posebno SAD-a; ovaj argument je od kritične važnosti, kao i onaj o obliku dominacije koju je praktikovao stari Sovjetski Savez.
SOCIJALIZAM I DEMOKRATIJA
Prema njenom mišljenju, Sovjetski Savez nikada nije bio socijalistički, jer pravi socijalizam zavisi od demokratije. Diktatorsko postupanje SSSR-a prema vlastitom narodu bilo je vidljivo od samog početka, od gušenja Kronštatske pobune, dok je represivnu nacionalnu politiku Staljin uveo još 1922. godine, kada je insistirao da to bude federacija podređenih republika, a ne nezavisnih nacija. Od tada, postupanje SSSR-a prema susjednim zemljama bilo je imperijalističko jednako kao i američko, koristeći istu kombinaciju ekstraktivnih ekonomskih odnosa i politike sile.
Hensman slijedi analizu Međunarodne socijalističke organizacije koja SSSR vidi kao zemlju “državnog kapitalizma”, a ne bilo koje vrste socijalizma. Kritična je i prema marksističkom konceptu “buržoaskih demokratskih” revolucija, u kojima se individualna prava i kapitalizam smatraju međusobno zavisnima. Daleko od povezanosti s demokratijom, kapitalizam je uvijek iznova dokazivao da nema problema s diktatorima. Zato, umjesto da se fokusira na razliku između državnih kapitalističkih i privatnih kapitalističkih sistema, ljevica bi se trebala fokusirati na demokratska prava, jer samo u demokratskim državama radni ljudi imaju prostora za borbu protiv onih koji ih iskorištavaju i ugnjetavaju.
Studije slučaja u ovoj knjizi osmišljene su kako bi osvijetlile ovaj opšti pristup. Obzirom da pokriva toliko sukoba na samo tristo stranica teksta, te su studije slučaja nužno šematske, odvijaju se u galopu i svode složene interakcije i duge vremenske okvire na paragraf ili dva. Neodbranjivo je dijelom dugi istorijski argument koji je trebao kulminirati u njenoj raspravi o Sirijskom građanskom ratu, a ko su po njenom mišljenju zločinci jasno je mnogo prije nego što stigne do toga: to su Rusija, Iran, Asadov režim i pseudo antiimperijalisti koji ih podržavaju i šire laži govoreći da u Siriji nije bilo prave demokratske opozicije, samo islamisti ili da je građanski rat izazvao Zapad. Iako se slažem sa njenim kritikama takvih ljevičara, način na koji ona tretira Sirijski građanski rat duboko je manjkav na drugačiji način.
SIRIJSKI GRAĐANSKI RAT
Hensman započinje svoju raspravu o sirijskom građanskom ratu ovim sažetkom: “Mirna demokratska revolucija 2011. godine, potaknuta arapskim ustancima, kasnije je militarizovana kao odgovor na brutalnu represiju koju je provela država. Sirija tipizira moralnu i političku degeneraciju pseudo antiimperijalista koji podržavaju, ili se ne protive, genocidnom gušenju demokratskog ustanka totalitarne države u savezu sa iranskim i ruskim imperijalizmom.
Iako je to istina, ovaj okvir umanjuje ulogu džihadista i izostavlja ključnu ulogu Turske, koja ne samo da je finansirala frakcije Slobodne sirijske vojske, nego je direktno podržala i Al-Qaidu i ISIS, kako bi destabilizovala Siriju. Erdoğan, koji sebe doživljava kao nekadašnjeg i budućeg sultana, nije skrivao svoju želju da pripoji dijelove sjeverne Sirije i napao je tri puta. Zapravo, građanski rat u Siriji dijelom je regionalni sukob, u kojem su četiri velike sile u tom području – Iran, Irak, Sirija i Turska – uključene u borbu za dominaciju.
Hensman vidi ovu borbu uglavnom kao borbu između dobrih i loših momaka. Cijeli narativ uzima iz izvora sirijske opozicije i, zato što sirijsku opoziciju podržava Turska, odbacuje sve neugodne aspekte turske intervencije, Kurde prikazuje kao zločince i jako složenu situaciju svodi na jednostavni sukob sirijske opozicije protiv Assada i njegovih saveznika, među koje ona svrstava i ISIS i Kurde.
Njena lakovjerna zavisnost od sirijskih opozicionih izvora navela je Hensman da ponovi divlje optužbe protiv Rojavskih Kurda – da su tražili ruske vazdušne napade, da otimaju “arapsku zemlju” i ubijaju svakoga ko se ne slaže s njima. Rezultat svega je važna, ali duboko manjkava knjiga u kojoj autorica protivrječi vlastitim savjetima o tome kako biti dobar antiimperijalista: “Vrijedi pogledati razne izvore, a ne samo one koji potvrđuju ono u šta već vjerujemo.”
Slažem se, samo bih voljela da je ovaj princip primijenila dovoljno dosljedno, kako bi prepoznala dvije sirijske demokratske revolucije – sirijsku građansku opoziciju i Kurde iz Rojave. I jedni i drugi zaslužuju našu ozbiljnu pažnju i solidarnost.