Pjege: Marija Šuković – “Onostranost je prilika”

“Pjege” su književna platforma AbrašRadija pokrenuta u želji za revitalizacijom knjige u Omladinskom kulturnom centru Abrašević i Mostaru. Osim sadržaja posvećenih knjizi na webu te književnih gostovanja planiranih za skoru budućnost, u pripremi su i prve tri pjesničke zbirke u izdavaštvu OKC Abrašević “Pjege”.

Premijerne “Pjege” održat će se u OKC Abrašević, 20. decembra, u 20 sati, kada iz Sarajeva u goste stiže pjesnikinja Marija Šuković.

“Riječ je o pjesnikinji jakog senzibiliteta, koja kroz svoj pjesnički izričaj poziva na povratak onostranom, na potapanje sopstvenosti u kolektivnu svijest čovječanstva, tek tada, prema njenim spoznajama, dolaze odgovori – u tim dimenzijama se moraju voditi revolucije. U njenim pjesmama tupo kucka emocija, dopire prigušeno, zvuk nije čist, a gledanje u magluštinu nije toliko prijatno. Uronjenost u metafiziku je potrebna konstanta, makar pjesnikinji, poput alarma prepanute žile udaraljke i to je fluidna putanja, koju, budimo realni, mnogi ne žele da upoznaju.

Marijine pjesme su na prelazima svijetova, ona tamo polugola pleše sa bakljama, niti jedan stih nije u podzemlju, ona zavodi u polutami, koketira sa crnilom i nesigurnošću snova, to su stihovi koji, zaista, tumaraju u tminama. U jednoj pjesmi govori da je na površini dosadno, dok dno, po percepciji transcendencije, nudi život u riziku. Pojedine pjesme joj se nude, što i nije baš čest slučaj sa poetskoj sceni, ona zaziva kroz njih sa svrhom spajanja, stapanja misli u klupko žudnje i strasti, kao težnja cjelovitosti. U jednom trenutku je zlo prisutno, u drugom je dobro, ono što se poput utvare vuče kroz cijelu zbirku i sve pjesme je poruka vapaja. Nekad Marija šalje signale, nekada prima poruke kroz filter jeze. Spajanje je i zagraljaj, ali stisak zna i zdrobiti.

Kada bi napravili instalaciju od pjesama Marije Šuković, nazirao bi se watermark psa, koji se mijenja u zavisnosti od položaja onoga koji konzumira umjetninu; platno, zategnuto na košćatom raspelu, bilo bi isprskano krvavo crvenom bojom, po podlozi od crne zemlje gdje gmižu gliste, a fosforni zmijski češljevi prskaju vonj kroz očne duplje ljudske lobanje.” Semir Behram

Ulaz je slobodan.

(AbrašMEDIA)