Jesmo li na putu civilizacijskog kolapsa?

Velike civilizacije nisu ubijene, one zapravo uzimaju vlastite živote.

Tako je zaključio historičar Arnold Toynbee u svom opusu od 12 volumena pod nazivom “A study of History”. Bilo je to istraživanje uspona i padova 28 različitih civilizacija.

Piše: Luke Kemp, BBC Future
Prevod: AbrašMEDIA

U nekim stvarima bio je u pravu: Civilizacije su često odgovorne za svoj pad. Međutim, njihovo samouništenje je obično potpomognuto.

Rimsko carstvo, na primjer, bilo je žrtva mnogih nevolja uključujući preveliku ekspanziju, klimatske promjene, propadanje okoliša i loše vodstvo, ali su pali na koljena kada su ih opustošili Zapadni Goti 410. i Vandali 455. godine.

Kolaps je često brz, a veličina ne daje nužno i imunitet. Rimsko carstvo prekrivalo je 4.4 miliona km2 390. godine, pet godina kasnije smanjilo se na 2 miliona kvadratnih kilometara, a do 476. nisu postojali.

Naša prošlost obilježena je neprestanim neuspjehom. U sklopu svog istraživanja pri Centru za proučavanje egzistencijalnih rizika (CSER) na Cambridge univerzitetu pokušavam otkriti, kroz “autopsiju” historije, zašto se kolaps javlja? Šta nam usponi i padovi historijskih civilizacija mogu reći o nama samima? Koje sile predviđaju ili odgađaju kolaps? Da li vidimo slične obrasce danas?

Prvi način da se sagledaju prošle civilizacije jeste usporedba njihove dugovječnosti. To može biti teško jer ne postoji stroga definicija civilizacije, niti velika baza njihovih rođenja i smrti.

Na slici je uspoređen životni vijek različitih civilizacija koje sam definisao kao društva sa poljoprivredom, višestrukim gradovima, vojnom dominacijom u svom geografskom području te kontinuiranom političkom strukturom.

S obzirom na tu definiciju sve imperije su civilizacije, ali nisu sve civilizacije imperije. Podaci su izvučeni iz dvije studije na temu razvoja i pada imperija (u periodu od 3000-600 BC i 600 BC – 600) te iz neformalne masovne ankete o starim civilizacijama (koju je Kemp dopunio).

Kolaps se može definisati kao brzi i trajni gubitak populacije, identiteta i socio-ekonomske složenosti. Javne službe propadaju i nastaje nered kako vlada gubi kontrolu nad svojim monopolom na nasilje.

Virtualno sve prošle civilizacije su se suočile s ovom sudbinom. Neke su se oporavile ili transformisale, poput Kineza i Egipćana. Drugi kolapsi su bili trajni kao što je to slučaj sa Uskršnjim ostrvom. Ponekad gradovi koji su se nalazili u epicentru kolapsa budu oživljeni, kao što je to bio slučaj s Rimom. U slučajevima poput ruševina Maja oni bivaju ostavljeni napušteni kao mauzolej za buduće turiste.

Što nam sve ovo može reći o budućnosti globalne moderne civilizacije? Da li su pouke agrarnih imperija primjenjive na naše razdoblje industrijskog kapitalizma nakon 18. stoljeća?

Rekao bih da jesu. Društva prošlosti i sadašnjosti su samo kompleksni sistemi sastavljeni od ljudi i tehnologija. Teorija “grešaka u sistemu” govori da su kompleksni tehnološki sistemi redovno podložni greškama. Tako je kolaps možda normalan fenomen za civilizacije, bez obzira na njihovu veličinu i stepen razvoja.

Možda smo sada nešto tehnološki napredniji, ali to ne daje nadu da smo imuni na prijetnje koje su uništile naše pretke. Naše tehnološke mogućnosti dovode nove, neviđene izazove u kombinaciju.

I dok su naše razmjere sada globalne, kolaps se izgleda dešava kako razvijenim imperijama tako i novim carstvima. Nema razloga da vjerujemo da je veličina oklop protiv raspada društva. Naš čvrsto povezani, globalizirani ekonomski sistem će, ako ništa, samo doprinijeti širenju krize.

Ako sudbine prijašnjih civilizacija mogu biti mapa za našu budućnost, šta ona kaže? Jedan pristup je pregled trendova koji su prethodili historijskim kolapsima te usporedba kako s njima stojimo danas.

Iako ne postoji niti jedna prihvaćena teorija o tome zašto se kolapsi dešavaju, historičari, antropolozi i drugi su predložili nekoliko različitih objašnjenja, uključujući:

KLIMATSKE PROMJENE: Kada se klimatska stabilnost promijeni, rezultati mogu biti pogubni, što rezultira propadanjem usjeva, glađu i dezertifikacijom. Kolaps Anasazija, Tiwanaku civilizacije, Akadskog carstva, Maja, Rimskog carstva i mnogih drugih podudarali su se s naglim klimatskim promjenama, obično sušama.

UNIŠTAVANJE OKOLIŠA: Kolapsi se mogu javiti kada društva premaše kapacitet svoje okoline. Ova teorija ekološkog kolapsa, koja je tema mnogih bestselera, navodi kao uzroke padanja pretjeranu sječu šuma, zagađenje voda, zagađenje zemljišta kao i gubitke biodiverziteta.

NEJEDNAKOST I OLIGARHIJA: Bogatstvo i politička nejednakost mogu biti centralni uzroci društvene dezintegracije, kao što to može biti oligarhija i centralizacija moći među vođama. Ovo ne samo da izaziva društveno nezadovoljstvo već ometa sposobnost društva da odgovori na ekološke, društvene i ekonomske probleme.

Polje kliodinamike predstavlja kako su faktori poput jednakosti i demografije u uzajamnoj vezi sa političkim nasiljem. Statističke analize prethodnih društava navode kako se ovo dešava u ciklusima. Kako populacija raste tako ponuda radne snage nadmašuje potražnju. Radna snaga postaje jeftina, a društvo postaje preopterećeno. Ova nejednakost podriva kolektivnu solidarnost te slijede političke turbulencije.

SLOŽENOST: Stručnjak za kolapse i historičar Joseph Tainter rekao je da se društva na kraju sruše pod težinom vlastite akumulirane složenosti i birokratije. Društva su kolektivi za rješavanje problema koja rastu u složenosti s ciljem prevladavanja novih problema. Međutim, prinosi od složenosti na kraju dostižu tačku opadanja. Nakon ove tačke slijedi kolaps.

Drugi pokazatelj povećane složenosti jeste Povrat energije na uloženu energiju (EROI), što predstavlja omjer količine energije proizvedene u odnosu na energiju potrebnu za dobivanje. Poput složenosti, EROI ima tačku opadanja prinosa. Politolog Thomas Homer – Dixon je u svojoj knjizi “The upside Down” uočio kako je degradacija okoliša u Rimskom carstvu dovela do pada EROI-a njihovog osnovnog izvora energije: usjeva pšenice i lucerne. Imperija je propala zajedno sa EROI. Tainter je to naveo kao glavni uzrok kolapsa i za Maje.

EKSTERNI ŠOKOVI: Drugim riječima “četiri jahača”: rat, prirodne katastrofe, glad i kuga. Asteško carstvo, na primjer, okončali su Španski osvajači. Većina ranih agrarnih država propadala je zbog smrtonosnih epidemija. Koncentracija ljudi i stoke u naseljima sa zidovima i lošom higijenom dovodila je do izbijanja neizbježnih i katastrofalnih bolesti. Ponekad su se katastrofe kombinovale, kao što je bio slučaj sa španskim dovođenjem salmonele u Ameriku.

SLUČAJNOST / LOŠA SREĆA: Statistička analza nad imperijama ukazuje da se kolaps dešava nasumično i neovisno od starosti. Evolucijska biologinja Indre Zliobaite i njene kolege su uočli slične obrasce u evolucijskim zapisima vrsta. Najčešće objašnjenje ove očite nasumičnosti je “hipoteza Crvene kraljice”: ukoliko se vrste neprestano bore za opstanak u promjenjivom okruženju sa brojnim konkurentima izumiranje je stalna mogućnost.

——————-

Uprkos obilju knjiga i članaka nemamo pouzdano objašnjenje zašto se civilizacije urušavaju. Znamo da faktori nabrojani u ovom tekstu mogu uveliko doprinijeti. Kolaps je fenomen koji označava prekretnicu kada sjedinjeni stresori prevladaju sposobnost društva da im se odupre.

Možemo ispitati ove indikatore opasnosti da vidimo da li naše šanse urušavanja rastu ili padaju. Ovdje se nalaze 4 mjerna podataka u zadnjih nekoliko desetljeća.


Temperatura je jasan metrički pokazatelj klimatskih promjena, GDP je zamjena za složenost a ekološki otisak je indikator za degradaciju okoliša. Svaki od ovih faktora se kreće prema gore.

Nejednakost je dosta teže izračunati. Uobičajeno mjerenje prema Gini indeksu govori da se nejednakost globalno smanjila (iako se povećava unutar zemalja). Međutim, Gini indeks može dovesti u zabludu jer mjeri samo relativne promjene u dohotku. Drugim riječima, ako dvije osobe koje zarade 1 i 100.000 američkih dolara udvostruče svoje prihode, Gini ne bi pokazao promjene. No jaz između njih dvoje skočio bi s 99.999 na 198.998 dolara.

Zbog toga sam također prikazao udio globalnih prihoda onih 1%. 1% povećao je svoj udio u globalnom dohotku sa oko 16% u 1980. godini na preko 20% danas. Ono što je još važnije je da je nejednakost u bogatstvu još izraženia. Udio globalnog bogatstva tih 1% skočio je s 25-30% u 1980-ima na oko 40% u 2016. Realnost je vjerovatno i gora jer ovi brojevi ne predstavljaju bogatstva i prihode preusmjerene u prekomorska porezna utočišta.

Studije ukazuju da se EROI za fosilna goriva neprestano smanjuje jer su najpristupačnije i najbogatije rezerve skoro potrošene. Nažalost, većina obnovljivih zamjena, poput solarne, ima znatno niži EROI, uglavnom zbog svoje gustoće energije te rijetkih zemljanih metala potrebnih za njihovu proizvodnju.

To je dovelo do toga da se u velikom broju literature raspravlja o mogućnosti “energetske litice” kako EROI pada do tačke kada se trenutni društveni nivo bogatstva ne mogne održavati. Energetska litica ne mora značiti i kraj ukoliko se obnovljiva tehnologija nastavi razvijati te se ubrzano provedu mjere energetske učinkovitosti.

Mjere otpornosti

Donekle uvjerljive vijesti su da metrike kolapsa ne predstavljaju cijelu sliku. Društvena otpornost može utjecati na odgađanje ili sprječavanje kolapsa.

Na primjer, globalna „ekonomska raznolikost“ – mjerenje raznolikosti i sofisticiranosti državnog izvoza – danas je veća nego što je bila 1960-ih i 1970-ih, mjereno indeksom ekonomske složenosti (ECI).

Nacije se u prosjeku manje oslanjaju na pojedinačne vrste izvoza nego prije. Na primjer, državu koja se diverzificirala osim izvoza poljoprivrednih proizvoda vjerovatnije će pogoditi ekološka degradacija ili gubitak trgovinskih partnera. ECI također mjeri intenzitet znanja o izvozu. Kvalifikovanije populacije mogu imati veći kapacitet da odgovore na krize u nastajanju.

Postoje razlozi da budemo optimistični, zahvaljujući našoj sposobnosti da inoviramo i diverzificiramo dalje od katastrofe. Ipak svijet se pogoršava na područjima koja su doprinjela raspadu prethodnih društava.

Slično, inovacije, mjerene kao prijava patenata po glavi stanovnika, su također u porastu. Teoretski, civilizacija bi mogla biti manje osjetljiva na kolaps ako nove tehnologije mogu ublažiti pritiske poput klimatskih promjena.

Takođe je moguće da se „kolaps“ može dogoditi bez nasilne katastrofe. Kao što je Rachel Nuwer napisala za BBC Future 2017. godine, „u nekim slučajevima civilizacije jednostavno nestanu, postanu dio historije, ne upečatljivo već ucviljeno”.

Ipak, kad pogledamo sve ove pokazatelje kolapsa i otpornosti u cjelini, poruka je jasna – ne bismo trebali biti zadovoljni. Postoje razlozi da budemo optimistični, zahvaljujući našoj sposobnosti da inoviramo i diverzificiramo dalje od katastrofe. Ipak svijet se pogoršava na područjima koja su doprinjela raspadu prethodnih društava. Klima se mijenja, jaz između bogatih i siromašnih je sve izraženiji, svijet postaje sve složeniji, a naši zahtjevi za okoliš nadmašuju kapacitet planete.

To nije sve. Zabrinjavajuće je da je svijet sada duboko povezan i međuzavisan. U prošlosti je kolaps bio ograničen na regije – bio je to privremeni zastoj i ljudi su se često lako vraćali agrarnim ili lovačko-skupljačkim načinima života. Mnogima je to čak bila i odmazda dobrodošlice zbog ugnjetavanja ranih država. Štaviše, oružje dostupno tokom socijalnog nereda bilo je osnovno: mačevi, strijele i povremeno puške.

Danas društveni kolaps predstavlja izdajničku mogućnost. Oružje koje je dostupno državi, a ponekad i grupama, tokom sloma sada se kreće od bioloških agenasa do nuklearnog oružja.

U bliskoj budućnosti mogu biti dostupni novi instrumenti nasilja, poput smrtonosnog autonomnog oružja. Ljudi se sve više specijaliziraju i isključuju iz proizvodnje hrane i osnovnih dobara. Promjenjiva klima može nepopravljivo naštetiti našoj sposobnosti da se vratimo na jednostavne poljoprivredne prakse.

Mislite na civilizaciju kao na slabo izgrađene ljestve. Kako se penjete, svakim korakom stepenica propada. Pad sa visine od samo nekoliko stepenica je u redu. Ipak što se više penjete, to je veći pad. Konačno, jednom kad postignete dovoljnu visinu, svaki pad sa ljestvi je fatalan.

Sa širenjem nuklearnog oružja možda smo već dostigli ovu tačku civilizacijske „terminalne brzine“. Svaki pad – bilo pad sa merdevina – rizikuje da ostane trajan. Nuklearni rat sam po sebi može rezultirati egzistencijalnim rizikom: ili izumiranjem naše vrste, ili trajnim katapultom sve do kamenog doba.

Iako postajemo ekonomski snažniji i otporniji, naše tehnološke mogućnosti također predstavljaju neviđene prijetnje s kojima se nijedna civilizacija nije morala suočiti. Na primjer, klimatske promjene s kojima se suočavamo različite su naravi od onih sa kojima su se susretale Maje ili Anazasije. One su globalne, vođene od ljudi, brže i teže.

Pomoć u našoj nametnutoj propasti neće dolaziti iz neprijateljskih susjeda, već iz naših vlastitih tehnoloških moći. Kolaps bi u našem slučaju bio zamka napretka.

Propad naše civilizacije nije neizbježan. Istorija sugerira da je to vjerovatno, ali imamo jedinstvenu prednost što možemo učiti na olupinama prošlih društava.

Znamo što treba učiniti: emisije se mogu smanjiti, nejednakosti izravnati, degradacija okoliša preokrenuti, inovacije osloboditi i ekonomije diverzificirati. Prijedlozi politika su tu. Samo politička volja nedostaje. Takođe možemo uložiti u oporavak. Već postoje dobro razvijene ideje za poboljšanje dostupnosti hrane i sistema znanja kako bi se oporavili nakon katastrofe. Izbjegavanje stvaranja opasnih i široko dostupnih tehnologija je također kritično. Takvi će koraci umanjiti šanse da budući kolaps postane nepovratan.

Srušićemo se samo ako slijepo napredujemo. Osuđeni smo samo ako nismo voljni da slušamo prošlost.

Luke Kemp je istraživač sa sjedištem u Centru za istraživanje egzistencijalnog rizika na Univerzitetu u Cambridgeu.