Ekonomska i politička elita okupljena na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu koji završava danas i ove se godine trudila problematizirati globalnu nejednakost zanemarujući glavne uzroke problema. Povodom foruma Oxfam je objavio godišnji izvještaj o drastičnoj globalnoj nejednakosti koji pokazuje da je lani 2,153 milijardera, pretežito muškaraca, posjedovalo više bogatstva nego 4,6 milijardi ljudi. “Ekonomska nejednakost izgrađena je na rodnoj nejednakosti, koju omogućava seksistički ekonomski sustav koji izrabljuje i marginalizira žene i djevojke, istovremeno uvećavajući bogatstvo i moć elite”, govori nam Anna Ratcliff iz Oxfama.
Piše: Tajana Sisgoreo, H-Alter
Broj milijardera u proteklom se desetljeću udvostručio stvarajući još veći jaz između superbogatih i ostatka društva. Većina svjetskih političara i dalje se oslanja na politike koje taj jaz samo proširuju. Superbogati individualci imaju veću ekonomsku moć no čitave države. Sve to potvrđuje Oxfamov izvještaj Time to care, objavljen početkom ovog tjedna.
“Ekonomska nejednakost izgrađena je na rodnoj nejednakosti, koju omogućava ovakav manjkav sustav. Seksistički ekonomski sustav izrabljuje i marginalizira žene i djevojke, istovremeno uvećavajući bogatstvo i moć elite”, upozorava Anna Ratcliff iz Oxfama, s kojom razgovaramo o istraživanju nejednakosti.
Povodom održavanja godišnjeg sastanka Svjetskog ekonomskog foruma Oxfam je objavio svoj godišnji izvještaj o drastičnoj globalnoj nejednakosti. Stručnjaci upozoravaju da je ekonomska nejednakost izvan svake kontrole, što najbolje pokazuje podatak da je 2019. godine 2,153 milijardera, pretežito muškaraca, posjedovalo više bogatstva nego 4,6 milijardi ljudi. Kapital superbogatih kontinuirano se akumulira bez obzira na izostanak doprinosa globalnom društvu.
“Nužno je osvijestiti da je ekonomska nejednakost izgrađena na rodnoj nejednakosti te da postoji jasna veza između nejednakosti i neplaćenog rada koji obavljaju žene'”, ističe za H-Alter Ratcliff. Dominanti model kapitalizma iskorištava neprimijećeni, potplaćeni i neplaćeni rad žena kako bi omogućio i održavao postojeće bogatstvo pretežno muške elite.
Na samom vrhu svjetske ekonomije nalaze se uglavnom muškarci čiji se kapital neprestano akumulira neovisno o tome pridonose li društvu. U međuvremenu, na samom dnu ekonomske piramide nalaze se žene i djevojke koje tom istom ekonomskom sustavu pridonose bezbrojem sati njegovateljskog i kućanskog rada, koji je najčešće neplaćen, potplaćen i izrabljivački, i bez kojeg bi se raspale i zajednice i čitava globalna ekonomija.
“Možda je vrijeme da se na milijardere počne gledati kao na znak da je ekonomski sustav bolestan i da ne funkcionira, a ne kao na pokazatelj ekonomskog uspjeha”, objašnjavaju stručnjaci u Oxfamovom izvještaju. Procjenjuje se da je više od jedne trećine milijardera svoje bogatstvo naslijedilo. Jednom tako osigurano bogatstvo omogućuje im da svoj kapital bez pretjeranog rada i truda neprestano uvećavaju uz pomoć dobro plaćenih računovođa, koji se brinu za što manju isplatu poreza te osiguravaju prosječan godišnji prihod od 7,4 posto.
Bogati u ogromnim godišnjim prihodima uživaju zbog neuspješnog oporezivanja superbogatih i najvećih korporacija – porezne su stope sve manje, a namjerno izbjegavanje poreza sve češće. Autori izvještaja navode da svega 4ćetiri posto svjetskog poreza dolazi od oporezivanja bogatih, a studije pokazuju da superbogati izbjegavaju više od 30 posto svojih poreznih obveza, dok se najveće svjetske korporacije ekstremno nisko oporezuju.
Istovremeno, određene vlade bogatašima omogućuju korištenje tajne globalne mreže poreznih utočišta. Na taj se način ekstremno bogati ne prestaju bogatiti, pretvarajući se u novu aristokraciju koja potkopava demokraciju te otežava ravnopravnu preraspodjelu resursa i socijalnu mobilnost. “Kad bi najbogatiji na svijetu u sljedećih deset godina plaćali samo 0,5 posto više poreza, moglo bi se uložiti u 117 milijuna radnih mjesta u sektoru obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi za djecu i starije”, poručuju stručnjaci.
Neoliberalna ekonomija, koju karakterizira deregulacija tržišta i smanjenje troškova u javnom sektoru, stvorila je globalno monopolističko tržište. Danas više no ikad milijarderi uz pomoć novca izbjegavaju pravdu, utječu na političare, medije i demokratske procese poput izbora i socijalnih politika. Nedavna Oxfamova studija pokazala je, primjerice, da su superbogati pojedinci Latinske Amerike na različite načine utjecali na politiku i medije u svojim zemljama.
Bogatstvo svjetske elite zgrnuto je na milijardama sati izrabljivanja i neplaćenog njegovateljskog rada, koji uglavnom obavljaju žene i djevojke koje žive u siromaštvu i potječu iz marginaliziranih skupina. Njegovateljski rad presudan je za naše društvo i ekonomiju. Uključuje brigu o djeci, starcima te ljudima s intelektualnim i tjelesnim poteškoćama, kao i svakodnevne kućanske poslove poput čišćenja, pranja, održavanja, odlaska po vodu i osiguravanja drva za ogrjev.
Oxfamovi znanstvenici izračunali su da ovakav neplaćeni rad ima ekonomsku vrijednost od najmanje 10,8 bilijuna dolara godišnje, što je triput više od doprinosa informatičkog sektora. Širom svijeta žene svoje vrijeme, napor i resurse ulažu u obavljanje svakodnevnih zadataka i pružanje skrbi koju bi u okviru svojih javnih službi trebala osiguravati država. Bez pomoći žena došlo bi do zastoja čitave ekonomije.
Podsjetimo i na nedavno istraživanje u Hrvatskoj, koje su na području Zagreba provele Ana Štambuk, Silvija Rusac i Lea Skokandić sa Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkoga Pravnog fakulteta. Njihovo istraživanje pokazalo je da žene sedam puta češće skrbe o nemoćnim roditeljima ili drugim članovima obitelji, nego muškarci. Čak trećina njegovateljica obavlja skrb 24 sata dnevno, više od pet godina. Ako nisu u instituciji, o nemoćnim starijim članovima obitelji u 41 posto slučajeva brinu se kćeri, 15 posto supruge, 8 posto snahe, nešto manje od osam posto muževi, sinova je šest i pol posto, slično kao i unuka te nećaka i ostalih članova obitelji, objavljeno je u istraživanju Štambuk, Rusac i Skokandić.
“Neplaćeni rad održava ovakav seksistički ekonomski sustav, koji uzima novac od mnogih i daje ga nekolicini koja sačinjava bogatu elitu”, podcrtava nam Ratcliff. Patrijarhalni ekonomski sustav i njegove razorne posljedice najviše pogađaju žene u ruralnim zajednicama i zemljama s niskim prihodima. One nisu samo rodno diskriminirane, nego su najčešće diskriminirane i na temelju rase, nacionalnosti ili etničke pripadnosti.
Podaci Oxfamovog istraživanja ukazuju da žene u slabije razvijenim zemljama po 14 sati dnevno rade neplaćene poslove, što je pet puta više od muškaraca, zbog čega im ne preostaje dovoljno vremena za sudjelovanje u društvenim i političkim aktivnostima. Osim toga, djevojke koje obavljaju veliku količinu neplaćenog posla kraće se školuju od drugih djevojaka i onemogućeno im je sudjelovanje na tržištu rada.
Osim što kućanske poslove obavljaju besplatno, mnoge žene kao kućne pomoćnice rade i za druge obitelji. Posao kućne pomoćnice najčešće nema zakonski ograničeno radno vrijeme niti je zaštićen općim zakonima o radu. Kućne pomoćnice najčešće su izrabljivane i obespravljene, a kad su i plaćene, najčešće ih se smatra pomoćnicama i slugama umjesto zaposlenicama koje imaju određena prava.
Iako su temelj ekonomskog društva, vlade i kompanije neplaćene i potplaćene kućanske i njegovateljske poslove podcjenjuju i uzimaju zdravo za gotovo. Budući da se često ni ne smatraju poslovima, a potrošena se sredstva smatraju troškom umjesto investicijom, ovakvi su poslovi pri mjerenju ekonomskog napretka i uspješnosti političkih programa često nevidljivi.
Bez smislenog plana i akcija i ubuduće možemo očekivati porast globalne nejednakosti zbog nekoliko velikih kriza kojima će sustav pružanja njege i skrbi biti izložen. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da će do 2030. godine skrb trebati još 100 milijuna staraca i 100 milijuna djece u dobi od šest do četrnaest godina.
Zbog klimatskih će se promjena smanjiti proizvodnja hrane, a porasti broj bolesnih, što će žene diljem svijeta dodatno opteretiti. Umjesto ojačavanja nacionalnih socijalnih programa, većina svjetskih država sve više oporezuje siromašne, smanjuje potrošnju u javnom sektoru te privatizira obrazovanje i zdravstvenu skrb slušajući često savjete financijskih institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda.
Ostane li ekonomski sustav nepromijenjen, siromaštvu se nikad neće stati na kraj. “Potrebno je izgraditi nacionalni sustav skrbi koji bi smanjio jaz između bogatih i siromašnih”, tvrde stručnjaci i napominju da nam je potrebna humanija ekonomija koja će se temeljiti na rodnoj jednakosti, progresivnijem oporezivanju te suzbijanjanju utjecaja korporacija i superbogatih.
Vođe svjetskih sila poput Trumpa i Bolsonara nisu dorasle suočavanju s ovakvim izazovima te svojim političkim mjerama, poput smanjenja poreza milijarderima, opstrukcijom rješavanja klimatskih promjena, rasizmom, seksizmom i mržnjom prema manjinama samo pogoršavaju problem globalne nejednakosti. “Važno je da vlade investiraju u besplatne, kvalitetne javne službe i infrastrukturu koje će pomoći u smanjenju količine njegovateljskog rada koji obavljaju žene i djevojke, i koje će pomoći u borbi protiv nejednakosti i siromaštva”, naglašava nam Ratcliff.
Neplaćeni i potplaćeni rad koji rade isključivo žene nužno je prepoznati kao posao koji ima svoju stvarnu vrijednost. Potrebno je smanjiti broj sati na takvim radnim mjestima, uvesti pravedniju raspodjelu posla, kao i prepoznati one koje su najviše marginalizirane te paziti da se pri osmišljavanju i realiziranju politika koje utječu na njihov život čuje i njihov glas.
“Ovo je problem s čijim se rješavanjem moraju suočiti i muškarci i žene koji brinu o suzbijanju siromaštva i nejednakosti, kao i žene i muškarci koji su na pozicijama moći, bez obzira je li riječ o rješavanju rodne nejednakosti na lokalnoj, nacionalnoj ili međunarodnoj razini. Svi moramo pripaziti na to da seksističke politike i stavovi ženama ne otežavaju dobivanje dostojanstvenog radnog mjesta, obrazovanja i glasa u svojoj zajednici. Nećemo stati na kraj siromaštvu i ekonomskoj nejednakosti ne stanemo li na kraj rodnoj nejednakosti”, zaključuje Ratcliff.
Ne pokazuju samo brojna izvješća, i u njima prikupljeni podaci, kako “trajno rastuća” ekonomija nije rješenje već problem. Planet nam sve više daje do znanja da s ovakvom ekonomijom predstavljamo prijetnju vlastitoj egzistenciji te da smo bez promjena sve bliže točki nakon koje više nema povratka. Ostaje nam utjeha da sve češćim izlascima na ulice i prosvjedima diljem svijeta protiv nejednakosti i klimatskog kaosa, milijuni ljudi vladama i bogatoj eliti žele poručiti da je nejednakosti dosta te da je vrijeme za pošteniji i održiviji svijet, i svijet za žene i djevojčice.