U Bosni i Hercegovini postoje hiljade anonimnih portala koji zagađuju mrežu dezinformacijama. Teško je pronaći rješenja, osim medijske pismenosti.
Kada je riječ o dezinformacijama na zapadnom Balkanu, posljednjih godina u Bosni i Hercegovini događa se neobičan fenomen. Za razliku od susjednih zemalja, gdje su botovi i trolovi najdominantniji mehanizam zloćudnog utjecaja, u Bosni je zabilježen porast anonimnih portala koji služe kao alat za proizvodnju i širenje lažnih narativa. Procjenjuje se da broj anonimnih portala ili web stranica bez jasnog vlasnika ili bez vidljive redakcije i kontakt podataka, iznosi nekoliko hiljada. U zemlji od 3,5 miliona ljudi, ta bi brojka bila prevelika bez obzira na: prirodu članaka koje distribuiraju ove web lokacije, u rasponu od političkih manipulacija do otvorenih teorija zavjere, jasno pokazuje da je u igri opasan trend.
Piše: Aleksandar Brezar, Osservatorio Balcani e Caucaso
Vrlo malo se može učiniti da se uspori njihov rast i utjecaj. Za razliku od botova i trolova na društvenim mrežama, koji se lako mogu zaustaviti (kao što je to bio slučaj u aprilu, kada je Twitter uklonio više od 8.000 lažnih računa koji su djelovali u korist srpske stranke SNS), web stranice je puno teže ukloniti s Interneta. Dokazivanje bilo kojoj kompaniji za hostiranje da je sadržaj koji neko distribuira na njihovim serverima protivno njihovoj politici samo je po sebi proces iz noćne more; stoga su primjeri uklanjanja portala poput Antimigrant.ba, stranice koja širi rasizam i mržnju prema ljudima u pokretu u Bosni, rijetki. Čak je i Antimigrant na kraju obnovljen i još uvijek djeluje, što dokazuje da su anonimni portali jedan od najotpornijih načina širenja dezinformacija.
Još jedna stvar na koju se ovaj pristup od početka oslanjao je činjenica da društvene mreže poput Facebooka nisu imale sistem upozorenja ili način provjere “činjenica” koje su širili ovi anonimni portali – nešto što bi sada trebalo ublažiti Facebook-ovom najavom da će implementirati ovaj program u Bosni i Hercegovini, zajedno sa AFP-om i domaćim portalom Raskrinkavanje. Ostaje pitanje hoće li se ovo pokazati efikasnim, jer dezinformacije koje generiraju anonimni portali mogu pronaći druge kanale, poput Viber grupa. Oni su posebno popularni kod starijih građana koji nisu navikli na provjeru činjenica i manje su kritični prema informacijama pronađenim na mreži.
Anonimni portali također zaobilaze samoregulaciju kao jedini preostali način osiguranja da mrežna domena ostane stvarna i objektivna. Internetski mediji spadaju u domen Vijeća za štampu (VZS), nevladinog tijela koje osigurava primjenu Kodeksa štampe i internetskih medija BiH i djeluje kao most između građana i samih medija po bilo kojem pitanju istinitosti njihovog sadržaja. Međutim, cijela poanta samoregulacije leži u “sebi” – Vijeće za štampu nema pravna sredstva koja prisiljavaju bilo koji portal na povlačenje ili ispravljanje lažnih podataka, što je beskrajno otežano ako je navedeni portal anoniman u vlasništvu i u radu, čime se ograničavaju VZS-ova dostignuća na polusavjetodavnu ulogu u najboljem slučaju.
Velika mreža dezinformacija djeluje samo na daljnju štetu ionako krhkog medijskog pejzaža zemlje, gdje nedovoljno opremljena, nedovoljno obučena, uz nedovoljno finasijskih sredstava, mediji imaju tendenciju da izaberu političku stranu koju prikriveno ili otvoreno podržavaju.
Dezinformacije prodiru i u mainstream medije, jer novinari pritisnuti vremenskim rokovima ili istraživanju sljedeće senzacionalne priče ne uspijevaju provjeriti svoje izvore. Iako postoji nekoliko portala za nadgledanje medija poput spomenutog Raskrinkavanja, povjerenje u njih i znanje o tome što rade i dalje je relativno nisko. Sve ovo postavlja pitanje što se može učiniti kako bi se zustavila navala dezinformacija usmjerenih na nesvjesne građane.
Koliko god najlogičniji odgovor bio samoregulacija, ovo je samo po sebi opasno područje. Regulatorna agencija na državnom nivou, poput RAK-a, koja osigurava da se tradicionalni elektronski mediji poput radija i TV pridržavaju strogih pravila, bila bi podjednako sklona političkim manipulacijama ako bi njezinu upravu birao, recimo, parlamentarni odbor. Bilo koji zakon koji zahtijeva prisilni registar svakog pojedinog portala ili pravni lijek protiv njihovog rada, opet predstavlja klizav teren. To se može vidjeti u Albaniji, gdje je vlada u decembru 2019. donijela dva zakona kojima je internetske portale gotovo stavila pod kontrolu države.
Zakoni, koje je izradila Socijalistička partija premijera Edija Rame, propisuju da svako navodno kršenje „interesa zemlje“ ili „javne sigurnosti“ bude uzrok novčane kazne do 830.000 eura, s tim da je medij blokiran u zemlji – sve bez sudskog postupka. Iako su protiv ovih zakona protestirale brojne međunarodne novinarske asocijacije poput Europskog centra za slobodu štampe i medija, Europske federacije novinara i Reportera bez granica, malo je učinjeno da se odluka promijeni. U isto vrijeme, to je eklatantan primjer onoga što se događa kada pitanje poput bavljenja dezinformacijama postane prostor za prikupljanje političkih poena. Umjesto da se zaštite građani ili medijski profesionalci, moć vladajućih elita još se više učvrsti.
Ima li boljeg rješenja? Jedna od mogućnosti bila bi razmotriti stvaranje neovisnog tijela koje bi se sastojalo od novinara, aktera civilnog društva, sigurnosnih stručnjaka i drugih, koji bi bili u mogućnosti uspostaviti vezu sa službama za hosting i stranim vlastima te iznijeti argumente za svaki anonimni portal koji sudjeluje u aktivnostima dezinformacija i koji treba biti uklonjen. Drugi, mnogo dugoročniji pristup, zahtijevao bi čitav pomak u obrazovnom sistemu prema medijskoj pismenosti s kritičkim razmišljanjem. Međutim, obje ove ideje mogu se činiti previše radikalne u inače krutom sistemu, nespremnom na inovacije. Nažalost, najvjerojatniji će sve ostati isto, jer anonimni portali i dalje donose plodove.
(AbrašMEDIA)