Aida Terzić, nositeljica liste Naše stranke za Općinsko vijeće Travnik, u četverogodišnjem mandatu vijećnice će se zalagati za sve ono što građani i građanke Travnika budu smatrali bitnim. Međutim, u svom predstavljanju, posebnu pažnju želi skrenuti na dvije stvari: predškolsko obrazovanje i sport.
Produženi boravak za učenike prvih razreda osnovnih škola
Iako je obrazovanje svojim najvećim dijelom u nadležnosti kantona, to apsolutno ne znači da i opština ne treba i ne mora ulagati u njega.
Po članu 35. stav (2) Zakona o predškolskom odgoju SBK, „u predškolskoj ustanovi mogu se ostvariti i programi produženoga boravka za djecu učenike prvog razreda osnovne škole, uz prethodno mišljenje osnivača i stručno mišljenje Ministarstva“, a po članu 65. istog zakona (sredstva iz drugih izvora) „programi predškolskog odgoja i obrazovanja, osim obaveznog predškolskog odgoja, finansijski se mogu podržavati i na slijedeće načine: a) participiranjem roditelja djece, prema socijalnom statusu; b) legatima, darovima, ostavštinama i donacijama“, a po članu 66. istog zakona (participacija korisnika usluga) „sredstva za ostvarivanje kraćih i specijaliziranih programa rada, za troškove prehrane djece te produženog boravka, kao i za ostale usluge osiguravaju korisnici usluga“.
Dakle, opština je, kao osnivač predškolske ustanove dužna obezbijediti produženi boravak za mališane. Trenutno u Travniku, u gradskom (državnom) obdaništu nemamo program produženog boravka, a u nekoliko privatnih obdaništa se ovaj program organizira na inicijativu vlasnika, iz prostog razloga što nemaju dovoljan broj polaznika, pa na takav način pokušavaju popuniti upisne kvote.
S obzirom na to da djeca s već šest godina kreću u školu, u kojoj u toku prvog razreda provode između 2,25 minuta do 3,25 minuta (ovisno o tome da li imaju tri ili četiri časa), i to u smjenama koje se mijenjaju mjesečno po šablonu prva-druga, to zaposlenim roditeljima predstavlja veliki problem kako oko preuzimanja djeteta iz škole, tako i oko organizacije čuvanja i brige za dijete do vremena kada oni izađu s posla, izrade zadaće, ishrane djeteta i drugog.
Zbog svega ovoga, smatram da bi Opština morala organizirati produženi boravak za učenike prvih razreda, i to na način da se 1) organizira prevoz djece iz škole do obdaništa (mi u gradskoj zoni imamo tri osnovne škole – glavnu, gradsku, koja upisuje najveći broj đaka; manju osnovnu školu na Kalibunaru (a u tom dijelu grada također postoji zgrada obdaništa koja se od rata na ovamo ne koristi ni u kakvu namjenu), i treću osnovnu školu u sklopu KŠC „Petar Barbarić“ koja ima organiziran produženi boravak); 2) da se obezbijedi adekvatan prostor i odgajatelji uz sve prateće potrebne sadržaje (obrok ili užina za djecu), pomoć pri izradi zadaće, dodatne i vannastavne aktivnosti isl. Ukoliko glavno gradsko obdanište nema kapacitet niti dovoljno prostora za organizaciju produženog boravka, na raspolaganju je kako neiskorištena zgrada obdaništa na Kalibunaru, ali i privatna obdaništa kojih imamo nekoliko u gradu, za koje postoji pretpostavka da bi bili voljni uključiti se u ovaj projekat.
Moja je ideja da, vodeći se Zakonom o predškolskom obrazovanju, natjeramo Opštinu da preuzme na sebe dio tereta oko finansiranja (npr. nabavka adekvatnog kombija ili drugog prevoznog sredstva i snošenje troškova goriva), kao i dio tereta oko plaćanja participacije za djecu koja bi koristila produženi boravak. U gradskom obdaništu se plaća cijena od 240 KM mjesečno, od toga 120 KM participira Opština kao osnivač, a roditelji, korisnici usluga, plaćaju dodatnih 120 KM mjesečno. Po ovom modelu bi se moglo urediti i plaćanje produženog boravka, jer svaki roditelj svakako mora naći rješenje za svog mališana dok je na poslu (najčešće je to da se angažuje dadilja, eventualno bake, dede isl.).
Smatram da bi ovaj potez značajno pomogao ovoj populaciji zaposlenih roditelja s malom djecom, jer je svima nama naše dijete prva i najvažnija tačka na listi životnih prioriteta.
Sport i sportski klubovi za mališane
U Travniku postoji više sportskih klubova kako individualnih, tako i kolektivnih sportova. Većina se ili samofinansira, kroz članarine, ili imaju neke zanemarljive opštinske subvencije koje nisu dovoljne za potpuno samostalno funkcioniranje.
Stoga smatram da je, a nadovezujući se na prethodnu tačku, jedna od ključnih stvari upravo pomoć tim sportskim klubovima koji rade s djecom i mladima, jer ćemo tako graditi sportske navike i razvijati svijest o značaju sporta te djecu i mlade skloniti s ulice, iz nargila barova i zaštiti ih od drugih štetnih uticaja. Zaista im možemo pružiti priliku za zdravo i sigurno odrastanje, a svakako i za dodatnu socijalizaciju, izgradnju drugarstva i empatije.
Moja je ideja da se iz opštinskog budžeta izdvoje potrebna sredstava za nabavku opreme za članove određenog sportskog kluba, npr. da za male fudbalere klub može kupiti kopačke i lopte, a da to ne pada na dodatni teret roditeljima koji već plaćaju članarinu, a nabavka opreme im iziskuje dodatne troškove. Posebno bi trebalo povesti računa o socijalnoj osviještenosti. Nažalost, veliki broj djece nije u mogućnosti uopšte se baviti bilo kakvim vidom organiziranog sporta, jer roditelji nemaju finansijska sredstava da plaćaju članarinu.
Još jedna ideja je iznikla iz Travnik noćne utrke koja se kod nas organizira već nekoliko godina, i zaista je postala međunarodno poznata i priznata, a recimo u Travniku nemamo atletičarski klub. Znam da postoji interesovanje mladih ljudi za ovaj vid sportskih aktivnosti, pa će jedna od mojih incijativa biti u vezi s obezbjeđivanjem potrebne infrastrukture za bavljenje tim sportom, kao i sufinansiranje troškova djece u potrebi koja za atletikom budu pokazala interes.
(AbrašMEDIA)