Međunarodni sud pravde odlučio je da odbaci zahtjev za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Ovom odlukom okončana je neizvjesnost koja je nekoliko nedjelja intenzivno pratila politički život u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, jer je ovaj zahtjev neposredno pogađao dvije države, a posredno i Hrvatsku, budući da njena politička elita ima neposredne interese u Bosni i Hercegovini, a hrvatska politička elita u Bosni i Hercegovini takođe je bila uključena u odlučivanje o tome hoće li zahtjev biti podnesen.
Autor: Goran Marković, Novi plamen
Sud nije ni mogao drugačije odlučiti, jer nije postojao bilo kakav pravni osnov za podnošenje zahtjeva. Dakle, on nije ni mogao ulaziti u meritum, odnosno raspravljati i odlučivati o tome da li je Srbija odgovorna za genocid, kako su tvrdili podnosioci zahtjeva. Jednostavno, pošto je propisano ko može zahtijevati pokretanje postupka pred Sudom, valjalo je prvo ispitati da li je ovaj formalni uslov ispunjen. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, očigledno je da nije, jer je zahtjev moglo podnijeti samo Predsjedništvo, kao kolektivni šef države. Dobro je poznato da ono donosi odluke kao kolektivni organ, a da pojedini član Predsjedništva nema ama baš nikakve samostalne nadležnosti kao državni organ, jer on to i nije – on je prosto član jednog državnog organa. Čak i da je bio predsjedavajući Predsjedništva (a nije bio), Izetbegović opet ne bi mogao podnijeti zahtjev u ime države. Ustav Bosne i Hercegovine je jasan kad su u pitanju nadležnosti i način odlučivanja Predsjedništva i tu nema spornih pitanja. Samo Predsjedništvo je nadležno za predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim odnosima. Prema tome, nema nikog drugog ko bi zahtjev mogao podnijeti.
S druge strane, revizija bi značila novi postupak a ne nastavak postupka koji je okončan 2007. godine. U tom smislu, besmisleno je isticati kako nikad nije izmijenjena ili ukinuta odluka iz 2002. godine, kojom je Sakib Softić tada imenovan za agenta Bosne i Hercegovine. Nije se imalo šta ukidati, kad je postupak okončan 2007. godine. Prema tome, bivši agent Bosne i Hercegovine Sakib Softić nije imao pravni osnov za podnošenje zahtjeva, jer on ne predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Da stvar bude gora, danas je javnost saznala da je Međunarodni sud pravde još u maju prošle godine obavijestio Softića da ga ne smatra agentom Bosne i Hercegovine. On je, dakle, uprkos jasnom i nedvosmislenom stavu ovog suda, i dalje djelovao kao da je agent. Ruganje institucijama, kako domaćim tako i stranim, ovdje dolazi do vrhunca. Sad bi trebalo postaviti i pitanje njegove, kao i Izetbegovićeve, pravne a ne samo moralne ili političke odgovornosti. Nedavno su saslušavani funkcioneri Republike Srpske zbog organizovanja referenduma. Sad je došao (ili bi trebalo da dođe) red na Izetbegovića i Softića. Softić je, prosto, jedno privatno lice. Kao privatno lice je postupao i Bakir Izetbegović, koji je uzurpirao nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Bilo bi mnogo bolje, za opstanak i stabilnost Bosne i Hercegovine, prije svega, da se ovom pitanju prišlo hladne glave i da se tražio pravni osnov vlastitog postupanja. Trebalo je vidjeti šta piše u pravilima Međunarodnog suda pravde i u Ustavu Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, podnosilac zahtjeva je pristupio vlastitom tumačenju pravnih normi, koje se pokazalo pogrešnim. Ali, nije problem prosto u tome što je Izetbegović pogrešno tumačio pravne norme. Problem je u posljedicama koje je to proizvelo. Svi oni koji tvrde da je Bosna i Hercegovina nemoguća država, ponovo su mogli da likuju. Ukazivali su na činjenicu da je Ustav Bosne i Hercegovine očigledno prekršen. Istina je da ovo nije prvi put da se takvo što desi, kao što je istina da Izetbegović nije jedini koji ga krši. Međutim, zar to može biti ikakvo opravdanje, pogotovo onome ko za sebe tvrdi da se bori za Bosnu i Hercegovinu? Čini se da se ponovo potvrđuje da ovu državu najviše ruše oni koji se u nju najviše zaklinju (ili da su u tom rušenju jednaki otvorenim separatistima). Politička kriza je bila i proći će. Međutim, ostaće novi utisak da država ne može da funkcioniše i još jedan argument onima koji se plaše za opstanak države ili koji priželjkuju njen slom.
Ne treba misliti da je podnošenje zahtjeva za reviziju prost izraz Izetbegovićeve potrebe da ojača svoje političke pozicije, mada je i to sigurno imalo uticaja. Prije je to izraz viđenja unutrašnjih odnosa u Bosni i Hercegovini, viđenja načina funkcionisanja države i donošenja odluka u njenim institucijama. To je izraz unitaritičkog pristupa. Osim toga, izraz je to stava o tome ko je kriv za rat i ratne nedaće, i težnje da to viđenje rata dobije epilog pred jednim međunarodnim sudom. Da je postupak revidiran i donesena presuda kakvoj se Izetbegović nadao, to je moglo uticati na davanje većeg značaja zahtjevima bošnjačke političke elite u unutrašnjim političkim sukobima u Bosni i Hercegovini. Jasno je da presuda, kako ona iz 2007. godine, tako i nova, da je mogla biti donesena, ne može uticati na unutrašnju organizaciju Bosne i Hercegovine. Međutim, da je revizija prihvaćena i da je donesena nova presuda o odgovornosti Srbije, to bi imalo prvenstveni uticaj na snaženje istorijske verzije koju je oblikovao bošnjački nacionalizam. A borba nacionalizama oko „istine“ o ratu u Bosni i Hercegovini važna je za jačanje svakog od njih u redovima vlastitog naroda. Kako je isticao rok od deset godina, nakon kojeg se revizija više nije mogla zahtijevati, Izetbegović je na brzu ruku podnio zahtjev, jer nije mogao rizikovati da ga kasnije optužuju da je propustio tu priliku. Spasavajući svoju političku karijeru, stavio je na kocku Bosnu i Hercegovinu. Sada je, međutim, ponovo u nezavidnoj situaciji, jer je pogazio Ustav, izazvao političku krizu i obrukao zemlju u inostranstvu, a dobio je samo vruć šamar. Čak i da se sam ne povuče (što bi bilo ravno čudu) ili ne bude svrgnut u stranci (koju kontroliše, pa je to malo izvjesno), definitivno je izgubio i ono malo legitimiteta što mu je preostalo.
U javnosti su se čule i tvrdnje da iza svega ovoga stoji Turska, a možda i Rusija, koje su zajedničkom akcijom htjele da izazovu novu krizu u Bosni i Hercegovini, kako bi je udaljili od NATO pakta. To je u neposrednom interesu Rusije, a na neki način i Turske, koja u posljednje vrijeme nije u dobrim odnosima sa NATO-om. Da li je ovo samo jedna teorija zavjere ili u njoj ima neke istine, teško je reći.
Pitanje postojanja genocida i odgovornosti Srbije ovdje je potpuno u drugom planu. Međunarodni sud pravde je o tome odlučivao u presudi iz 2007. godine. Glavno pitanje o kome je trebalo voditi računa jeste da li se Bosna i Hercegovina, posmatrano sa stanovišta njenog ustava, a ne stavova o ratu i bilo čijoj odgovornosti, mogla i smjela upustiti u ovu avanturu. Odgovoran političar bi morao procijeniti rizike. I ne bi smio da svoje postupke opravdava sličnim neodgovornim postupcima drugih nacionalnih vođa, jer jedna neodgovorna politika ne može biti opravdana drugom neodgovornom politikom. Osim u Bosni i Hercegovini. Ova kriza će biti poput poplave. Voda će se vratiti u korito, ali će ostati mulj. Taj mulj nacionalizma ostaviće nove tragove na trošnoj državnoj zgradi Bosne i Hercegovine i poslužiti kao dokaz da nacionalističke politike ne mogu biti vodilja u budućnost. Problem nije u državi kao takvoj, već u onima koji vrše državnu vlast. Za ovih dvadeset godina, još nismo mogli da se uvjerimo u ispravnost ove teze, jer vlast neprekidno vrše nacionalisti. Vrlo često oni sa lošom ratnom prošlošću. Zato nam se, između ostalog, dešavaju ovako besmisleni zahtjevi.