“Svaka literatura, pa bila i najveća, samo je sreska literatura, literatura onoga što smo ponijeli iz svoga kraja iz svoga djetinjstva”, kaže Ćamil Sijarić. Od ovakve konstatacije treba krenuti u razmatranje nevelikog, ali u biti jedinstvenog i neuhvatljivog pripovjedalaštva Zije Dizdarevića. Utjecaji zavičaja i biografski momenti, mogli bi ovdje biti bitne odrednice u tumačenju umjetničkog djela, jer ih nalazimo i u sadržaju i u formi, mada je krug saznanja i iskaza daleko proširen, spoznajno iskustven i transportiran iz prividnih vanjskih manifestacija, zajednice stvari i ljudi, u slobodu iracionalnog, metafizičkog, a putem magije trajanja u umjetničkom iskazivanju. Otuda u Dizdarevićevim pripovijetkama ima više lirskih mjesta i značenja nego li proznih; zato su ovdje boje, svjetlosti i mrak, ambijenti i kompozicije više slikarskog nego li pripovjedačkog nerva. I mada je ova literatura opredijeljena tematski i žanrovski, jer vješt je izbor svakodnevnog u krugu fiksiranog lokaliteta, ona nije konvencionalna, niti je subjektivne prirode, već kao snažan upitnik nad smislom krajnjih točaka mirovanja i dinamizma, smjelo otvara enigmu doboke ljudske suštine, razgrađujući podjednako njenu materijalnu i duhovnu uvjetovanost. Tu ništa ne trpi konačnost, te baš ustaje protivu te životne kasablijske konačnosti. Zato je ova proza svojevrsna i vjerodostojna povijest; zato ova umjetnost ohrabruje jer ne liči ni na koga; i zato je ona višeslojna i u svoja dva osnovna plana – planu posrednih i planu unutarnjih značenja.
Kad bi književnost bila samo bilježenje, kad bi ona bila samo suhoparno nizanje činjenica i kad bi se zaustavila na nivou feljtona, ona bi bila bespredmetna. To ne znači da je bespredmetna i svaka književnost koja je okrenuta svakodnevnom životu, koja iskazuje konkretno vrijeme i prostor, već obrnuto, ali kada smo prethodno ispitali i uvjerili se u njenu višeslojevitu nadgradnju, u opravdanje i smisao njena djelovanja, u to koliko ona nadrasta vrijeme o kojemu govori i koliko sama postaje trajnom vrijednošću, Dizdarević nam ne ostavlja mogućnost da sumnjamo.
Polazeći od jednog prepoznatljivog, stvarnog i postojećeg ambijenta, Zija Dizdarević svoj prozni iskaz vodi postupkom rasta do univerzalnih problema i univerzalnih simbola. Taj Mujo Telal u istoimenoj priči uviđa “da on živi tu kao stvar kojom se čaršija igra, veseli, koju baca i uzima, i da on, Mujo Kučuk, zvani Telal, i telal stvarno, nije niko i ništa, da njegova crijeva i srce i bubrezi i ruke i mozak, da je sve to zajedno izopćeno negdje ustranu, naniže, da on, Mujo čovjek, životari sam usred ljudi, sam, i da oko njega nema nikoga.” Kroz otkrivanje, saznavanje i predočavanje specifičnih fojničkih struktura i dogodovština iskazuje se, ostvaruje, podstiče i razvija jedna potpuno složena univerzalizacija svega. I zato je u pripovijeci “Ramazanska noć” “prostor pun ljudi i snova.”
Ma koliko Dizdarević ispisuje fragmente dnevnika zbilje, a “u dnu te praznine začelo se malo čuđenje, što je smrt tako obična, neočekivana i dosadna” (“Umiranja”), to ispitivanje raste do fragmenta svijesti. Kroz naizgled malo, zaboravljeno mjesto u kojem se uvijek događa “Ništa. Prastaro bosansko ništa.” (“Jedan dan u mojoj kasabi”) teče jedna potpuno ozvučena, simbolična i strukturalna bujica života i misli, tu se objedinjuje i okuplja i kad “padaju bijele tišine iz neba” (“Zimska slika”) i kad “soba vri suncem i životom.” (“Prosanjane jeseni”).
Unutarnji prostor ove proze podsjeća na vir koji se za tren umirio i tako biva fiksiran i uhvaćen, ali on i dalje određuje sve relacije, koje su tek u njemu najdublje i najžešće; taj se vir doima kao spavač koji sanja veoma težak san; oko vira se sve pomjera u krug, a s ruba kružnice nešto nas neodoljivo vuče u njegovo središte – u vir. Zato majka u istoimenoj priči savjetuje (“Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…”)
Uglavnom sve je u ovoj prozi izraz doživljaja i iskustva pa su Dizdarevićeve pripovijetke izražajne i duboke, slojevite i čulne. Bitno je, vrlo bitno, da ova književnost živi u svojoj punini i danas – to je njena najveća vrijednost. To je činjenica više koja nas duboko žalosti nad teškom i mučnom Dizdarevićevom sudbinom.
Tomislav Marijan Bilosnić
Izvor: Književno i revolucionarno djelo Zije Dizdarevića, Izdavač Pripremni odbor simpozijuma i SIZ za kulturu Fojnica, Fojnica – juna 1976.