Predantička istorija na Zapadnom Balkanu relativno je nepoznata široj javnosti. Riječ je o zaista interesantnom periodu, o kome, zahvaljujući brojnim arheološkim nalazištima rasprostranjenim širom bivše Jugoslavije, počinjemo saznavati sve više. O naseljavanju ovih prostora, prvim kulturama, Ilirima i Rimljanima razgovarali smo sa profesorom historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. Salmedinom Mesihovićem. Mesihović je autor desetina naučnih djela i preko trideset knjiga, od kojih su četiri objavljene već u prvih pet mjeseci 2021. godine.
Razgovarao Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Kako je tekao proces naseljavanja Zapadnog Balkana, u koliko etapa i koji su to vremenski periodi u kojima se naseljavanje odvijalo?
Dosadašnja arheološka saznanja potvrđuju ljudsko bivstovanje još u ranijim paleolitskim periodima. Prvi doseljenici su pripadali vrsti Homo erectus, i morali su se prilagoditi znatno hladnijim europskim uvjetima. U tom evolutivnom procesu je nastao Neandratalski čovjek koji je dominirao zapadnim dijelom Euroazije. Najvažnije nalazište neandratalaca musterijenske kulture se nalazi u Krapini, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Moderni čovjek, vrsta homo sapiens, se pojavila u Europi sa orinjačkom kulturom u kasnom paleolitiku. Arheogenetika potvrđuje da je bilo miješanja između dvije ljudske vrste ili podvrste, i iako je neandratalski čovjek potisnut na periferije našeg kontinenta i na kraju izumro, dio njegovog genetičkog naslijeđa se nalazi u svim ljudima koji potiču iz zapadne Euroazije i sjeverne Afrike. Nakon završetka posljednjeg glacijalnog vrhunca, paleolitičke zajednice lovaca i sakupljača povukle su se sa sjevernog dijela Jadrana u od leda oslobođene predjele zapadnog Balkana. Pretpostavlja se da su oni uglavnom bili nositelji Y-haplogrupe I2. U kasnom mezolitiku i u toku neolitika dolaze na zapadni Balkan sa južnog i istočnog Balkana kao i Male Azije nove skupine koje donose sa sobom novu ekonomiku, poljoprivrednu proizvodnju. Oni su poglavito bili nositelji Y – haplogrupa E (iz koje će se baš na Balkanu razviti, ovom polutooku svojstvena, grupa EV13), J i G. Iz stapanja lovaca i sakupljača i poljoprivrednika se razvio kulturološki osebujni svijet koji Marija Gimbutas naziva Stara Europa. U eneolitiku i ranom brončanom dobu sa istoka prodiru Indoeuropljani (kod kojih dominiraju Y haplogrupe R1B i R1A), stočarske nomadske zajednice koje nekada i brutalnim metodama uništavaju ili podvlašćuju Staru Europu. Jedine oblasti gdje će se staroeuropsko stanovništvo u većoj mjeri očuvati su bili Balkan i Skandinavija, ali i tamo će se vremenom desiti indoeuropeizacija, u smislu vladavine elite, načina života i posebno jezika. U toku brončanog doba na Balkanu će se izdiferencirati tri glavna etnička i jezička kontinuuma i to helenski ili grčki na jugu, trački na istoku i ilirski na zapadu. Sva ova tri balkanska kontinuuma će imati svoje zasebne razvojne puteve, pa će se grčki transformisati u civilizaciju sa svojim pismima, a ilirski primiti civilizacijske vrijednosti od Grka i kasnije Rimljana. U IV. st. p. n. e. u Podunavlje pristižu i Kelti koji pod svoju kontrolu stavljaju široka područja sjevernog Balkana, Podunavlja i Panonije. Sa rimskim osvajanjem dolazi i to doseljavanje iz svih krajeva Imperije, i to poglavito u vojne naseobine, gradska sjedišta i rudarske oblasti. Posljednje veće doseljavanje se dešava krajem antike i u ranom srednjem vijeku, kada u Ilirik prodiru Slaveni i Avari i druge manje zajednice. U toku srednjeg vijeka i ranog novog vijeka, većim dijelom proces stapanja završiti će se slaveniziranjem Iliroromana, Romana, Arbanasa.
Uprkos uvriježenom mišljenju o Balkanu kao velikoj raskrsnici naroda, kultura i civilizacija, prostor Zapadnog Balkana, a posebno BiH, ima jako visok procenat DNK starosjedilačke populacije. Šta nam to govori?
Razlog je jednostavan, a to je zemljopis ovog područja oličen u brdsko – planinskom karakteru Dinarida koji pruža velike mogućnost za refugije i sklanjanje u vrijeme invazija. A i hladnija kontinentalna klima nije baš prijemčiva za neka masovnija doseljavanja. Glavni seobeni pravci su išli duž vardarsko – moravske komunikacije prema Dunavu, duž Dunava i uz crnomorsku i jadransku obalu, tako da su tek poprečni ili sporedni seobeni kraci zahvatali i područja današnje Bosne i Hercegovine. Naravno, to ne znači da doseljavanja uopće nije bilo.
Na društvenim mrežama svakodnevno možemo čitati istorijske rasprave, koji je narod najstariji i sl, naravno, sve pod utjecajem dnevne politike. Istovremeno, vrlo rijetko se pominje da je kolijevka evropske kulture upravo na Balkanu, tačnije u Đerdapskoj klisuri. Radi se o kulturi Lepenskog vira, koju na neki način nastavljaju vinčanska, stračevačka, vučedolska, butmirska i druge. Jedna od nasjtarijih zvjezdarnica na svijetu, koju je priznala i američka NASA, nalazi se na lokalitetu Kokino u Makedoniji. Najstariji kalendar na svijetu, Orion, pronađen je u Hrvatskoj, na području Vinkovaca. Jeste da se radi o dugim vremenskim periodima i mnoštvu arheoloških nalazišta, ali možete li nam ipak reći ponešto o ovim kulturama i šta je to što ih spaja i predstavlja nekakav kontinuitet, ako uopšte možemo govoriti o kontinuitetu?
Balkan, a posebno njegov podunavski dio je bio od kasnog mezolitika i u toku neolitika glavno žarište kulturološkog razvitka čitavog našeg potkontinenta. Preko njega su se kretali putevi koji su povezivali Mediteran sa središnjom i istočnom Europom. Odatle je krenulo i širenje poljoprivredne proizvodnje prema drugim dijelovima Europe. Imamo Lepenski Vir, jedno više nego izvanredno nalazište, sa naseljem i brojnim stanovništvom koje je iza sebe ostavilo golemo nasljeđe u materijalnoj kulturi. Njihova plastička figuracija spada u najljepše primjere vizualne umjetnosti. Ova kultura Lepenskog Vira je evoluirala u starčevačku kulturu. Nakon starčevačke kulture slijedi veličanstvena vinčanska kultura koja je obilježila središnji Balkan i gravitirajuće dijelove Podunavlja. Kod nas je naravno najpoznatija butmirska kultura sa svojom sofisticiranošću, plastičnom figuracijom i mnogim velikim naseljima od sarajevskog polja, pa duž rijeke Bosne sve do lašvanskog porječja. U primorju snažnu mediteransku impresso kulturu, sa nizom svojih kulturoloških izvedenica.
Što se tiče priče na temu koji je narod ili nacija starija na ovom našem području, kako bi tom teorijom „krvi i tla“ pozivali kao na neko svoje primarno pravi, riječ je o totalnoj dnevnopolitičkoj besmislici, nonsensu. Prvo šta znači porijeklo, gdje zaustaviti traženje nečijeg porijekla i srodnosti. U srednjem vijeku, u klasičnoj civilizaciji, prahistoriji, u orinjačkoj kulturi, među neadratalcima ili austrolopitecima sa kojima svi dijelimo ili porijeklo ili bar srodnost. Uostalom, naše porijeklo možemo izvoditi sve do prvog jednoćelijskog organizma, pa bi mogli tvrditi da nam je krastavac „rođak“ jer sa njim dijelimo određeni postotak zajedničke DNA. Sami pojmovi narod i nacije su povijesni konstrukti u određenom kontekstu povijesnog razvitka. Pa nijedna moderna nacija nije postojala u srednjem vijeku, niti ranije, jer je stvaranje nacija direktno povezano sa uvođenjem i održanjem kapitalizma kao historijske, društveno – ekonomske i socijalne formacije. Nijedna naša nacija nije postojala prije sredine XIX stoljeća.
Objavili ste brojna djela o Ilirima, skupnom nazivu za plemena koja su naseljavala ove prostore. Koja od tih plemena su bila najrazvijenija, koja područja su naseljavala, kakve međuodnose su imala, a kakve odnose sa okolnim plemenima?
Bio je iznimno veliki broj naroda koja se pripisuju ilirskom etničkom i jezičkom kontinuumu. Iako danas postoje velika neslaganja među ilirolozima i drugim historičarima i arheolozima koje sve narode, čija imena poznajemo iz povijesnih vrela, je moguće pripisati Ilirima. Ali za sada bi se moglo spomenuti idući od juga prema sjeveru prvo Enhelejce, pa Taulante, onda Dardance, pa Ilire u pravom smislu, zajednicu po kojoj su Grci nazvali sve te po jeziku, porijeklu, načinu života i kulturi srodne narode i plemena, pa onda Piruste, Labeate, Dokleate (po kojima je nazvana kasnija srednjovjekovna Duklja), Autarijate koji su u starijem željeznom dobu bili najmoćniji i najbrojniji ilirski narod, Piruste, Melkumane, Partene, Ozuei, Sikulote, Dindare, Desitijate, Narese, Melkumane, Deremiste, Glindicione, Arijejce, Daorse, Deretine, Deure, Delmate koji su u rimsko doba bili najbrojniji, Sardeate, Dicione, Japode, Liburne, Mezeje, pa onda u Panoniji cijeli niz naroda kao što su Breuci, Amantini, Oserijati po kojima je nazvana rijeka Usora, Kolapijani, Jasi, Osi, i još mnogi drugi… Uglavnom su na višem kulturnom nivou bili oni sa bogatim rudnim naslagama ili narodi bliži primorju i u većoj interakciji sa Grcima, Etrurcima i kasnije Rimljanima.
Neki od poznatih ilirskih gradova su Aserija, Varvarija, Daorson, Medon… U nekima od njih nalazimo megalitske građevine, ogromne poligonalne kamene blokove, slične onima kakve nalazimo u Južnoj Americi. Ilirska plemena su imala razvijenu metalurgiju, obradu stakla, stočarstvo, ratarstvo… Da li su ta plemena ipak bila razvijenija i naprednija nego što smo pretpostavljali?
Mi još uvijek slabo znamo o ilirskom etničkom i jezičkom kontinuumu. Podaci iz pisane građe su sproadični i uvijek dolaze samo iz grčkih i rimskih izvora. Iliri svoje govore nisu zapisivali, nego su se služili etrurskim, nešto više grčkim, i ponajviše latinskim jezikom i pismom kako bi ostavljali pisane tragove. Zato se značajnim dijelom oslanjamo na arheologiju i rezultate njenih istraživanja. Ona otkrivaju značajan kulturološki razvitak, koji nam govori da to nisu bili neki divljaci, notorne pijanice i žderonje koje se ne mogu suzdržavati, najgluplji narod na svijetu, poligamni papučari, snažne i otporne žene i prljavci koji se rijetko kupaju, kako se opisuju u grčkim i pogotovu rimskim vrelima. Ilirski narodi su imali velika naselja, metaluršku proizvodnju, bili su cjenjeni rudari, zaokruženu religiju zasnovanu na kultu sunca i kultu zmije. Brzo su usvajali više civilizacijske vrijednosti mediteranske grčko – rimske klasične civilizacije.
Početak kraja Ilirskih plemena su ilirsko rimski ratovi. Iako je Rim poznat po svojim osvajanjima, trebalo mu je skoro 200 godina da osvoji ove prostore? Nepristupačnost terena je sigurno jedan od razloga, ali ne može biti glavni. Kako to objašnjavate?
Prvi rat koji su Rimljani vodili sa Ilirima bio je onaj kada je Republika objavila rat Agronidskom kraljevstvu 229. god. p. n.e. jer je regentkinja Teuta dopustila gusarenje po Jadranskom i Jonskom moru. Republika je po pravilu odnosila brze pobjede nad ilirskim narodima u priobalju, a nije se dugo usuđivala da pošalje svoje legije u dublju unutrašnjost. Ustvari, ponajviše zahvaljujući Japodima i Delmatima koji su skoro 120 godina predstavljali branik rimskom prodoru u kontinentalnu unutrašnjost. Tek sa nestankom Republike, i uspostavom vlasti Oktavijana Augusta, prvog princepsa onoga što se naziva Rimskim carstvom, slomljena je i probijena ta barijera i do 9. god. p. n. e. postavljena je granica na rijeci Dunavu i formirana velika provincija Ilirik.
Između 6. i 9. godine došlo je do Velikog ilirskog ustanka protiv Rima. Rimiljani su na Batona i njegove ratnike poslali 14 od ukupno 18 legija koje su imali. Šta nam možete reći o ovom ustanku?
Imao bih mnogo toga reči o Velikom ilirskom ustanku koji je izbio u proljeće 6. god. n. e., a završio u septembru 9. god. n. e. Uzroci ustanka su potpuno ekonomsko – socijalne prirode, odnosno onoga što su domorodci smatrali privrednim izrabljivanjem i iscrpljivanjem, a što je neminovno vodilo vrlo očitom osiromašenju domaćeg stanovništva. Slična su bila načela ekonomskih procesa koji su se tada odvijali u našim zemljama, i onih koji se odvijaju sada ili u zadnje tri decenije. Na uništenje ili bar značajno slabljenje domaće ekonomske osnovice, nakalemila se i mobilizacija ilirskih mladića za predstojeći rimski rat u markomansko – bohemijskom kraljevstvu u današnjoj Češkoj i sjevernoj Bavarskoj. Mobilizirani mladići su umjesto da odu na ratište na sjever, podigli bunu. Uskoro su im se pridružila i većina ilirskih naroda, pa je nastupio rat koji Rimljani nazivaju najtežim poslije punskih. Pobunjenici su stvorili i zajednički vojno – politički Savez na čijem čelu su se nalazila dvojica vođa po imenu Baton, jedan iz naroda Desitijata i drugi iz naroda Breuka. Snaga ustanka je tek prelomljena kada je ovaj drugi vođa, Baton Breučki nakon dvije i po godine ratovanja izdao zajedničku stvar i Savez i predao se sporazumno Rimljanima. Iako je Baton Desitijatski ubrzo kaznio izdajnika, bilo je samo pitanje vremena koliko će se ostatci ustanka očuvati. Nakon rata, koji je bio najstrašniji u poznatoj historiji zapadnog Balkana sa skoro 30 % ljudskih gubitaka i uništenjem skoro svih naselja, Rimljani su promijenili politiku i sada se nastojali dodvoriti domorocima. U tom smislu vrijedi istaći namjesnika Publija Kornelija Dolabelu koji je najzaslužniji da se u šest godina njegove uprave Ilirik preobrazio sa golemim infrastrukturnim radovima i poduhvatima, prihvatanjem Ilira kao ravnopravnih članova Imperije i ublažavanjem ili čak i ukidanjem ranijih ekonomskih i socijalnih zloupotreba.
Iliri su u Rimu dobili status građana, a 20-ak rimskih careva imalo je ilirsko porijeklo. Zašto ih jednostavno nisu porobili?
Rimljani su masovno dijelili rimsko građanstvo, još od svoga prvog kralja Romula, pa ni Iliri nisu bili iznimka. Na kraju su svi slobodni stanovnici Rimske države 212. god. n. e. tzv. Karakalinom konstitucijom dobili rimsko građanstvo. Robovski status je u rimskom pravu tumačen trenutnom situacijom, a ne rasnim, narodnosnim, etničkim, političkim odnosom. Zato je bilo i masovno oslobađanje robova, a mnogi Rimljani su bili nerijetko potomci oslobođenika. Neki od najbogatijih Rimljana za princepsa Klaudija su bili oslobođenici. A i čuveni car Dioklecijan je bio sin oslobođenika. Robova i nije bio procentualno veliki broj, kako se to uobičajeno misli. Npr. najviše robova u Italiji je bilo za vrijeme Augusta ili neposredno prije njega za Kasne Republike, ali i tada to nije prelazilo 10% ukupne populacije Italije, bez Sicilije, i 30% stanovništva Grada Rima. U Iliriku je broj robova, posebno u unutrašnjosti, uvijek bio vrlo mali, skoro zanemarljiv.
Veliki broj careva koji se nazivaju ilirskim u periodu od 250. n. e. pa u narednih 130 godina je rezultat činjenice da su od II. st. n. e. Iliri činili najveći dio rimske vojske, a iz vojske su proizlazili carevi III. i IV. st. Zanimljivo je da je današnji Srijem dao veliki broj careva.
Poznato je da su opanke nosili Iliri, a oni su se u našim krajevima zadržali do današnjih dana. Takođe, kažu da najstariji slojevi pjevanja, npr. ganga i ojkača, vode porijeklo od Ilira. Ima li još neke ilirske zaostavštine koja se održala među našim narodima?
Ponajviše u DNA materijalu, mentalnim i vrijednosnim osobinama te odjeći i starinskim pjesmama koje ste spomenuli. Sačuvala su se neka vjerovanja vezana za zmije, bavljenje stočarstvom i sl.
Posebno zanimljiva tema je doseljavanje Slovena na Balkan. Mnogi istoričari u prošlosti, ali i danas, tvrde da masovnog naseljavanja nije bilo, ondnosno da ti “došljaci” nisu mogli dominirati u ukupnoj populaciji. Rezultati genetskih istraživanja se podudaraju sa ovim mišljenjem. Osim toga, nema čvrstih dokaza o velikima bitkama Slovena sa domaćom populacijom. Kakvo je vaše mišljenje?
Avarsko – slavenska najezda je nesumnjivo srušila vladavinu Romejskog carstva (Istočno Rimsko carstvo sa centrom u Konstantinpolisu) na većem dijelu Ilirika, izuzev priobalja i otoka, već početkom VII. st. Koliki je udio doseljenika bio još uvijek je predmet rasprave, ali nesumnjivo nije bio veći od broja zatečene iliroromanske populacije. Morate imati u vidu da se slavensko naseljavanje odvija primarno pod vlašću Avarskog kaganata, koji je vodio žestoke borbe sa Romejskim carstvom. Ustvari, Romeji su početkom VII. st. bili i više pobjedonosni pa su rat prenijeli na panonsko avarsko područje, ali pobuna vojske 602. god. i ubistvo cara Maurikija doveli su do kaosa u Romejskom carstvu, što su onda Avari, i njima podređeni Slaveni, Bugari, Gepidi i ostali iskoristili kako bi srušili romejsku upravu na većem dijelu Balkana. Doseljenici i starosjedioci su stupili u procese simbioze koji su negdje završili slavenizacijom, negdje arbanizacijom, negdje romanizacijom ili helenizacijom.