Rijetko kad je slučaj u tolikoj mjeri uspio potvrditi da se istorija prvi put događa kao tragedija, a onda kad se ponovi u identičnom obliku kao farsa, kao slučaj koji je jučer, 6. februara zatresao ono malo preostale kulturne i slobodarske javnosti u Bosni i Hercegovini.
Piše Dragan Markovina, Peščanik.net
Naime, izvjesna fantomska skupina zeničkih intelektualaca, iza kojih se očito krije jedan polupismeni i ne pretjerano bistri partijski ideolog, sastavila je proglas staljinističkih nakana, kojim je napala redatelja Zlatka Pakovića i njegovu upravo premijerno izvedenu predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.
I tako je to nesretno zeničko narodno pozorište dobilo još jedan nacionalistički napad koji se s upadom šešeljevaca na beogradsku izvedbu predstave „Sveti Sava“ po tekstu Siniše Kovačevića u maju 1990. odvio kao tragedija i uvertira u užasan raspad zemlje i ono što je nakon toga uslijedilo, da bi sada s napadom bošnjačkih nacionalista na Pakovića nastupio kao farsa jednog pogubljenog nacionalizma, čiji jedini ishod može biti definitivan kraj ideje o bilo kakvoj zajedničkoj Bosni i Hercegovini, a ponajmanje modernističkoj, građanskoj i progresivnoj kakva je bila u socijalističkom razdoblju. Onima koji misle da je kroz savez državotvornog nacionalizma s bošnjačkim takvu zemlju moguće stvoriti, valjda će nakon ovoga biti jasno u kolikoj zabludi žive i koliko besmisleno izgleda to što zagovaraju.
Prije nego se prebacim na analizu ovog priopćenja, vrijedi otvoriti jedno zanimljivo pitanje, a to je hoće li se sada u bosanskohercegovačkoj javnosti ukazati neka Borka Pavićević, Nataša Kandić ili Milena Dravić da pruže otpor ovoj vrsti nacionalističkog udara na pozorište ili neće. Svakako, tadašnji slučaj je u tragičnom smjeru usmjerio, ne samo državu na izdisaju, nego i život Žarka Lauševića koji je potaknut tadašnjim prijetnjama nabavio pištolj, a ostatak priče šira javnost valjda zna.
I evo me kod Zlatka Pakovića i svega onoga što je taj divni, hrabri i talentirani čovjek proživio od momenta u kojem se pojavio u jugoslavenskom teatru. Pri čemu ovo ‘jugoslavenskom’ ne navodim retoričke figure radi, nego zbog stvarnosti u kojoj se Paković i ponaša i djeluje u preživjelom jugoslavenskom kulturnom prostoru, na isti način u svakoj sredini. I ako bismo pokušali pronaći egzemplar za kulturu otkazivanja na ovim prostorima, Pakovićevo ime stajalo bi uz bok s Frljićevim, s tom razlikom što je Frljić digao ruke od nas, a Paković se još uvijek nada i vjeruje da je moguće nešto promijeniti s umjetnošću. Nacionalisti mu, kao što vidimo na ovom slučaju, stalno zatvaraju vrata i prostor za rad i ostaje samo za nadati se da će još barem negdje ostati otvorena.
Najciničniji, a ujedno i najgluplji dio priopćenja tzv. zeničkih intelektualaca, na kojeg neću stavljati link, ali ga čitatelji jednostavno mogu pronaći tiče se sljedećeg: „Koristeći se imenima i motivima iz pripovijetke Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča“, Zlatko Paković, čije predstave se ne izvode niti u jednom nacionalnom ili državnom teatru u Beogradu, uzima ulogu Karađoza iz Andrićeve „Proklete avlije“ i dobiva dobrodošlicu rukovodstva u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da na stub srama stavi Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida. On se poigrava našim majkama i suprugama šehida, a sve pod plaštom umjetničke slobode… Međutim, ovo je svjesno urađeno da bi Bošnjacima državljanin zemlje koja je na našu državu izvršila agresiju i ovu državu ojadila potcrtao ko je kriv, da bi prokazao naše sugrađane Bošnjake i dao sebi na volju polemiziranje o pitanjima koja uopšte ne poznaje. Previše je očigledno prokazivanje i šovinistički bošnjačko-muslimanski narativ koji prožima cijelu predstavu.“
Ako je, dakle vjerovati autoru teksta, čovjek kojemu su sva vrata državnih pozorišta u Srbiji zatvorena, došao je kao predstavnik te iste zemlje u Zenicu da bi u njeno ime nastavio agresiju na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu.
Kako netko može biti toliko glup i napisati ovo? Optimist u meni bi rekao da se zbog toga i nije potpisao ispod teksta, dok bi se realist vratio u stvarnost i zaključio kako je namjerno potpisan kolektiv da i optužba bude kolektivna.
U ostatku teksta koji je jednako glup, besmislen, isključiv i prostački Paković je optužen da ismijava Bošnjake, Bošnjakinje, poginule šehide i da sve u svemu nastavlja agresiju na BiH te koristi gostoljubivost slobodarskog grada koji je u Drugom svjetskom ratu spašavao Srbe i Židove da bi ga popljuvao.
Iako čitav slučaj ima sličnosti i s Matanićevom predstavom „Fine mrtve djevojke“ u zagrebačkoj Gavelli kad su militantni katolici tražili i uspjeli ishoditi promjenu plakata predstave, jer sada militantni muslimani također imaju primjedbe na izgled plakata i traže cenzuru, pa i s napadom na Frljićevu predstavu „Naše nasilje i vaše nasilje“ čije su izvođenje na sarajevskom MESS-u identični umovi skoro uspjeli spriječiti, ovaj napad na Pakovića po besramnosti i zlobi najviše sliči na hajku s kojom se susreo Predrag Lucić zbog pjesme „Ići mići, Ahmići“. Jer optužiti Predraga Lucića, čovjeka koji je sve uložio u obračun s hrvatskim nacionalizmom i s Herceg-Bosnom, za ismijavanje žrtve Bošnjaka je posve identično s napadom na čovjeka koji je jedini u Srbiji napravio predstavu o srebreničkom genocidu i njegovim uzrocima.
Jednom riječju, to je besramno i završni je čin procesa u kojem jedan nacionalizam kroz izgradnju kulta žrtve sebi prisvaja monopol na državu, patriotizam i arbitriranje u umjetnosti i svakodnevnom životu i svakoga tko mu se nađe na putu proglasi za zločinca ili sljedbenika zločina, koliko god to glupo i neargumentirano bilo.