Kad pomislite na francusku kuhinju, prvo što vam vjerojatno padne na pamet, uz puževe i foie gras (paštetu od guščje jetre), žablji su krakovi. Žablje krakove možete naručiti u većini restorana u Francuskoj, ali i kod nas. Često ih poslužuju pržene, hrskave i začinjene češnjakom. Svake godine Francuzi pojedu oko 4000 tona ovoga tradicionalnog jela.
Uvoz iz inozemstva
No premda francusko ministarstvo poljoprivrede jelo smatra kulinarskom baštinom istočne francuske regije Bourgone-Franche-Comté, većina žabljih bataka doprema se iz inozemstva. U Francuskoj su jestive vrste žaba zaštićene već desetljećima. I u toj državi, ali i u većem dijelu Europske unije, postoje strogi propisi o tome koliko ih je dopušteno uhvatiti.
U Bourgogne-Franche-Comtéu, žabe je dopušteno hvatati pod strogo određenim uvjetima u razdoblju između kraja veljače i travnja. To je vrijeme kada ovi vodozemci stižu u ribnjake radi razmnožavanja.
No da bi zadovoljila potražnju, francuska gastronomska scena svake godine uvozi oko 2800 tona žabljih krakova iz inozemstva. Jelo je vrlo popularno i u Belgiji. No gladni europski žabojedi stvaraju probleme zemljama dobavljačicama, među kojima je i Indonezija, najveći izvoznik žabljih krakova u svijetu.
Poznavatelji prilika kažu da europski apetiti za ovom delicijom ne ugrožavaju samo populaciju rijetkih vrsta žaba, već i ravnotežu ekosustava. Stručnjak za zaštitu i brigu o vodozemcima i kustos zoološkog muzeja u javanskome gradu Bandungu, Ganjar Cahyadi, kaže kako “vlada minimalno regulira i nadzire trgovinu žabljim kracima”.
Dodaje da službenih podataka o broju divljih žaba u toj otočnoj državi nema. “Ne znamo koliko je žaba izvezeno, a koliko ih je ostalo u divljini.”
Slična je situacija u Vijetnamu, drugoj velikoj zemlji izvoznici traženih vodozemaca. “Ovdje se broj žaba općenito znatno smanjio posljednjih desetljeća”, kaže Mai Nguyen iz organizacije za zaštitu životinja Humane Society International.
“Dok sam kao dijete živjela na selu, bilo ih je lako pronaći i uhvatiti, no danas, nakon gotovo 40 godina, teško je pronaći čak i divlje žabe”, kaže ona, dodajući da vlada nažalost ne planira ograničiti prodaju ili izvoz ovih životinja.
Lov na žabe može uništiti još neotkrivene vrste
Prašume u jugoistočnoj Aziji, posebno u Indoneziji, poznate su po velikoj biološkoj raznolikosti. Biolozi i znanstvenici i dalje ondje otkrivaju nove, dosad neviđene životinjske vrste.
Cahyadi upozorava da bi rasprostranjen lov na žabe mogao uništiti još neotkrivene vrste prije nego što ih znanstvenici pronađu. Dodaje kako se hitno mora učiniti više kada je posrijedi istraživanje i, povrh svega, zaštita životinja.
Žabe su i plijen i lovci, a to ih svrstava u ključan dio hranidbenog lanca. Kada govorimo o smanjenju populacije insekata, poput skakavaca i komaraca, ne možemo preskočiti vodozemce, koji su tu neizostavni.
Žabe su prirodni insekticid
“Žabe su jednostavno prirodni insekticid. One jedu insekte koji mogu prouzročiti probleme poljoprivredi, ali i javnom zdravlju”, kaže Cahyadi. “Bez žaba bismo morali koristiti puno više kemikalija da bismo kontrolirali te insekte, što bi bilo štetno i za okoliš i za zdravlje ljudi”.
Jedno od rješenja moglo bi biti fokusiranje na uzgoj žaba za izvoz umjesto njihova izlova, vjeruje Cahyadi te dodaje da bi to koristilo i lokalnom gospodarstvu jer bi se otvorila nova radna mjesta.
Farma posebne vrste žaba blizu Provanse
Na sličnu je zamisao prije 13 godina došao francuski trgovac ribom Patrick François. Utemeljio je vjerojatno prvu farmu žaba u južnome francuskom selu Pierrelatte blizu Provanse.
“Vidim da ljudi sve više nastoje uzgajati žabe lokalno. Zato sam se i ja na to fokusirao”, kaže François, koji sada uzgaja žabe.
Njegov je projekt omogućila posebna vrsta žabe koju su uzgojili znanstvenici. Za razliku od žaba koje jedu samo životinje u pokretu, ova vrsta jede i ono što se ne kreće. Od trenutka kad se izlegnu do trenutka kad ih usmrte, žabe provode vrijeme u stotinjak spremnika u Françoisovoj prostoriji za uzgoj. Ispunjaju je šum vode i glasno kreketanje mužjaka.
François vodi računa i o ekološkim ciljevima, jer u njegovu slučaju izbjegava se uvoz smrznutih žabljih krakova iz jugoistočne Azije ili živih žaba iz Turske.
“Pozitivna je sama činjenica da se nijedna žaba ne doprema iz divljine”, rekao je za dpa. Danas žabljim krakovima opskrbljuje desetak kupaca elitnih tržišta. Kaže da “ne može više, jer ni njegova proizvodnja nije beskonačna”.
U međuvremenu i ostali uzgajivači u Francuskoj slijede njegov primjer i otvaraju farme žaba. Po podacima ministarstva poljoprivrede iz 2019. uzgajivači su proizvodili oko 10 tona žabljih krakova godišnje, a procjenjuju da bi u budućnosti ta brojka mogla biti znatno viša.
(Hina)