Otvoreno pismo bosanskohercegovačkim medijima (vlasnici/ce, urednici/ce i novinari/ke medijskih servisa u BiH)
Poštovani medijski radnici i radnice,
kao ekološki aktivisti i aktivistkinje koji godinama hrabro i časno brane prirodu i interese naroda ove zemlje, obraćamo vam se ispred nekoliko mreža ekoloških udruženja, u trenutku koji bi mogao biti presudan za budućnost naših prirodnih vrijednosti i cijelog našeg društva. Vjerujemo da sada svi moramo biti na istoj strani – na strani prirode i ljudi Bosne i Hercegovine.
Neki domaći mediji su se međutim već svrstali uz strane korporacije koje od naše zemlje prave rudarsku koloniju radi energetske tranzicije bogatijeg dijela svijeta, odvlačeći sav profit a nama ostavljajući pustoš – uništene šume, zagađeno tlo, mrtve rijeke i, na kraju, bolesne ljude. Koncesione naknade, mahom mizerne, i šaka privremenih nisko plaćenih poslova, što je naveliko reklamirano u medijima kao prosperitet, neće nadoknaditi ni djelić trajne štete koju će priroda i ljudi tih zajednica trpjeti zbog eksploatacije ruda.
Nismo u zabludi u pogledu uloge stranih političkih aktera u ovim projektima. Kada smo od ambasadora Velike Britanije, Norveške i Sjedinjenih Američkih Država tražili da umjesto srdačnih posjeta rudarskim kompanijama i promovisanja tzv. zelenog rudarstva obiđu ugrožene zajednice u Kaknju i Varešu, te na Ozrenu, mjesecima smo bili izloženi lobiranju, pa i indirektnim i direktnim pritiscima. Ne iznenađuje nas sprega korporativnih i političkih interesa kojom se izrabljuju narodi i zemlje širom svijeta.
Nema iznenađenja ni u pogledu stava domaćih vlasti. Korumpirane vlasti i ovu zemlju i njene ljude odavno rasprodaju kao izvor jeftinih resursa (drveta, zemljišta za vjetro i solarne elektrane, ruda i rijeka za hidroelektrane) i jeftine radne snage.
Na borbu protiv svega navedenog smo navikli i ne zabrinjava nas što se moramo nastaviti boriti, sad i protiv zelenih kolonijalista i njihovih domaćih političkih sluga. Ali nas zabrinjava to što protiv nas rade i ovdašnji mediji koji bi, izvještavajući nepristrasno i istražujući odgovorno i pošteno, mogli i morali biti ključ mobilizacije otpora protiv sudbine sirovinske baze koju su nam namijenile strane korporacije i korumpirani političari.
Mnogi mediji su prepuni otvoreno ili prikriveno reklamnih sadržaja za rudarske korporacije. Bez i traga novinarskog istraživanja i provjeravanja tačnosti serviranih informacija, nekritički se piše o obećanim stotinama radnih mjesta, milionima od koncesionih naknada za lokalne zajednice, milionima tona iskopanih minerala i milijardama maraka dobiti. Ne spominju se upozorenja svjetskih naučnih krugova o posljedicama ovih projekata po zdravlje ljudi i prirode, kao ni tragična iskustva drugih, već žrtvovanih krajeva naše planete. Ne preispituje se društvena korist, šteta koja će nastati po naš okoliš, a posebno vode, kao ni privatizacija prirodnih dobara i svođenje cijelih generacija na nekvalifikovanu jeftinu radnu snagu. Posebno je zabrinjavajući odnos javnih servisa prema ovoj problematici, jer njega plaćaju građani, i njegova uloga je da služi građanima, a ne vlasti i investitorima.
Jednako zabrinjavaju u medijima prisutni hvalospjevi navodnoj otvorenosti poslovanja ovih kompanija te njihovoj podršci lokalnim zajednicama, kao i slabo ili nikako potkrijepljene tvrdnje o podršci javnosti ovim projektima. Javnost zapravo uopšte nema dovoljno informacija o projektima rudarskih istraživanja i rudarenja, osim onih koje plasiraju same kompanije.
Domaća javnost iz medija ne saznaje dovoljno informacija o rizicima i opasnostima rudarenja litijuma i drugih tranzicijskih metala i minerala. Renesansa rudarstva i zeleno rudarenje nisu realizovani nigdje u svijetu i upitno je da li su uopšte tehnički izvodivi. Sve se glasnije govori o tome da trenutni pristup zelenoj tranziciji svjesno žrtvuje određene dijelove svijeta, naročito nekadašnje kolonije i zemlje u razvoju, neometanom rastu privreda bogatijih zemalja. Ovdje se radi o prljavoj ekstrakciji i preradi toksičnih materija. Ne znači ništa ni nama ni planeti što će novi rudnici imati svoje solarne panele, cirkulaciju vode, što navodno smanjuju emisije stakleničkih gasova – u pitanju je školski primjer zelene šminke kojom se maskira štetnost njihovog rudarenja po prirodu i naše zdravlje.
No, možda je najviše poražavajuće to što pojedini mediji ignorišu ili marginalizuju strepnje i upite direktno ugroženih lokalnih zajednica i samouprava. Kao da nema mjesta za ljude u medijskoj sferi koju oblikuju plaćeni oglasi kompanija. Treba li da zaključimo da su ovi medijski portali unajmljeni za interese dioničara međunarodnih rudarskih kompanija koje se u proteklom periodu ističu kao društveno i okolišno odgovorne, iako stanje na terenu pokazuje suprotno?
Ne sumnjamo da je diktat tržišta poharao medijsku kao i mnoge druge sfere našeg društva. Svjesni smo da su i mediji ucijenjeni uticajima kapitala i oglašivača. Ali može li se negdje ipak povući crta između marketinškog sadržaja i novinarstva? Mnogi naši mediji opstajali su i radili i prije dolaska rudarskih korporacija. Nisu to jedini klijenti niti su bitniji od čitalaca koji, na koncu, odlučuju o sudbini medija. A u ovom slučaju su potpuno zanemarene upravo potrebe čitalaštva za provjerenim i podrobnim informacijama.
Da tih informacija ima, javnosti bi se ukazao jasan obrazac eksploatacije kakvu su stoljećima i decenijama prolazile zemlje Afrike, Azije i Južne Amerike. Zelene agende i planovi su tek najnoviji izgovor za pustošenje siromašnijih dijelova svijeta, otimačinu javnih dobara i uništavanje prirode. U tom kontekstu, jasno je da su priče o prosperitetu naših osiromašenih i deindustrijalizovanih zajednica gorki cinizam plaćenog marketinga, a mediji koji su se stavili u poziciju nekritičkog glasnika takvih poruka jesu direktni saučesnici novih, ‘zelenih’ kolonijalista.
Ne pristajemo biti kolonija. Neumorno smo se godinama borili za slobodu naših rijeka, šuma, sela i gradova. Borićemo se i dalje za našu prirodu, ali i za sve nas, za svaku našu zajednicu. Borićemo se da sami odlučujemo o tome kako ćemo živjeti i raditi, kako čuvati dobra i uživati plodove prirode koja nas okružuje. To je borba za pravednu zelenu budućnost svih nas.
Mediji u ovoj borbi mogu biti naši saborci i saveznici. Ili mogu, radi nekoliko plaćenih reklama, izdati časne principe svoje profesije i ljude pred kojima su odgovorni. Tržište je neumoljivo, ali će sud istorije biti još neumoljiviji.
Izborite se za svoju slobodu kao što to čine vaše kolege širom svijeta u daleko gorim uslovima.
Ovim pismom ujedno želimo ohrabriti, podržati i zahvaliti se svim medijskim servisima, medijskim radnicama i radnicima koji istinski časno rade i koji jesu uz ljude ove zemlje.
EKO BiH
Aarhus centar u Bosni i Hercegovini – Mreža Arhus centara u BiH
Mreža za zaštitu prirode u BiH
Koalicija za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine
Zaštitimo Mehorić – Kakanj
Čuvari Ozrena i regije Doboj
Ekološko udruženje “OZRENSKI STUDENAC” Sočkovac
(AbrašMEDIA)