Primat od 300 kilograma nije se mogao prilagoditi kada je promjenjivo okruženje tjeralo na promjene u ishrani.
Najveći primat na svijetu možda je izumro jer nije mogao doći do najhranljivijih plodova, navodi se u studiji objavljenoj danas u magazinu Nature. Rad također nudi naznake o tome zašto je suvremenik divovskog majmuna, drevni orangutan, nastavio napredovati prije skoro 300.000 godina kako se okruženje mijenjalo.
Sa procijenjenom visinom od 3 metra i težinom od 200-300 kilograma, Gigantopitek (Gigantopithecus blacki) bio je najveći primat koji je ikada lutao Zemljom. Antropolog Ralph von Koenigswald otkrio je jedan od masivnih zuba majmuna u ljekarni u Hong Kongu prije skoro 90 godina. Od tada, istraživači su iskopali četiri vilice i još otprilike 2.000 zuba u pećinama raštrkanim širom Kine – ali nijedan drugi dio skeleta nije pronađen. Oskudni fosilni dokazi otežali su stvaranje tačne slike o Gigantopiteku, a kamoli okolnosti koje su dovele do njegovog nestanka, kaže koautorka studije Kira Westaway, geohronolog sa Univerziteta Macquarie u Sidneju, Australija. „Jednostavno ne znamo mnogo o tome“, kaže ona.
Kako bi riješili misteriju njegovog izumiranja, Westaway i njene kolege analizirale su fosile i sedimente iz 22 pećine u Chongzuo i Bubing Basin u južnoj Kini. Koristili su šest metoda datiranja kako bi pronašli tačan vremenski okvir smrti Gigantopiteka i rekonstruirali okruženje divovskog majmuna u periodu prije nego što je izumro koristeći niz tehnika – poput analize polena i istraživanja slojeva sedimenta pod mikroskopom. Istraživači su također analizirali kemijske tragove u caklini zuba Gigantopiteka kako bi istražili kako se njegova prehrana mijenjala tokom vremena i uporedili ove potpise sa onima koji se vide na zubima njegovog bliskog srodnika Pongo weidenreichija, izumrlog orangutana koji je živio uz Gigantopiteka.
Njihov rad je otkrio da je Gigantopitek nestao prije između 295.000 i 215.000 godina, nešto kasnije nego što se ranije procjenjivalo (prije 420.000–330.000 godina)2. Tokom procvata Gigantopiteka prije otprilike 2,3 miliona godina, krajolik je bio prekriven gustim šumama sa neobičnim dijelom travnjaka. Kada su istraživači analizirali zube Gigantopiteka iz tog perioda, pronašli su nekoliko različitih traka različitih elemenata u tragovima. Što su ove trake jasnije i jasnije, zubi sadrže više elemenata u tragovima, što znači da je džinovski majmun jeo širok izbor hrane i pio puno vode.
Pejzaž koji se mijenja
Međutim, otprilike 700.000 godina unazad, analiza polena je pokazala da se pejzaž počeo mijenjati, a šume su postale otvorenije kako su se godišnja doba drastičnije mijenjala. Do tog vremena, zubi Gigantopiteka pokazivali su više zamućene trake, znak da je bio primoran da konzumira manje hranljivu, više vlaknastu ishranu jer su njegove omiljene šumske hrane i izvori vode postajali sve oskudniji. Istraživači su takođe pronašli manje fosila Gigantopiteka tokom ovog perioda, što ukazuje na to da se populacija smanjivala.
S druge strane, zubi P. weidenreichija koji se penje na drveće i dalje pokazuju relativno jasne trake, što sugerira da se lakše prilagođavao promjenjivom okruženju nego njegov srodnik koji živi na zemlji.
Westaway sumnja da se orangutan možda penjao na drveće kako bi zgrabio hranu koja je bila van domašaja Gigantopiteka. Fosili su takođe pokazali da je Gigantopitek za to vrijeme narastao u veličini, dok je P. weidenreichi postao manji, čineći ga okretnijim od masivnog majmuna, dodaje ona.
U periodu između 295.000 i 215.000 godina unazad, Gigantopitek se nigdje nije vidio u fosilnim zapisima, dok ih je o P. weidenreichi još uvijek bilo. Guste šume koje su nekada podržavale džinovskog majmuna postale su rijetke za to vrijeme, s otvorenim travnjacima i paprati koje su dominirale drevnim krajolikom.
Studija pruža najprecizniju sliku o okolnostima oko izumiranja Gigantopiteka do danas, kaže Hervé Bocherens, paleobiolog sa Univerziteta u Tibingenu u Njemačkoj. Ali dodaje da je potrebno pronaći više fosila kako bi se poboljšale procjene tjelesne mase, što bi omogućilo istraživačima da bolje razumiju prehrambene potrebe divovskog majmuna i ono što ga je učinilo podložnijim promjenama od ostalih biljojeda u šumi.
Westaway i njen tim su u potrazi za još fosila Gigantopiteka, posebno njegovih butnih kostiju, što bi istraživačima dalo bolju predstavu o njegovoj veličini i biologiji. „Ima još mnogo dokaza“, kaže Westaway. “Samo pokušavamo pronaći pravu pećinu.”
Izvor: Nature
Prevod: AbrašMEDIA