Povodom objavljenog teksta pod naslovom “Invazija ekologa na rudarstvo”, autora Tihomira Knežičeka (na portalu Bhstring, 9. 3. 2024.) Mreža Eko BiH je napisala reakciju na gore pomenuti tekst.
U nastavku donosimo njihovo reagovanje:
“Ovom reakcijom u ime mreže Eko BiH, najprije želimo da se zahvalimo prof. dr. Tihomiru Knežičeku na javnoj prozivci i zgodnoj prilici da se ekološki aktivisti oglase javno o struci i stručnosti na temu rudarenja u našoj zemlji – krajnje je vrijeme. Drago nam je što javna okupljanja i “invazija ekološkog pokreta” koji se spominju u tekstu, doprinijeli da istaknemo važna pitanja:
- da li stručne titule sa prefiksom mr. ili dr. u našoj zemlji istovremeno podrazumijevaju moral i ljudskost?
- da li stručnjaci u našoj zemlji rado propagiraju rasprodaju naših prirodnih dobara stranim kompanijama pod svaku cijenu?
Kada smo kao mreža nedavno odlučili podržati organizaciju javne tribine o uticajima litijuma u Loparama zajedno sa udruženjem Eko Put iz Bijeljine, tražili smo stručnjake iz svih relevantnih oblasti. Posebno domaće stručnjake, ni manje ni više iz bijeljinske i tuzlanske regije. Željeli smo “opipati” puls i stavove lokalne ekspertize prema ovoj (za neke osjetljivoj) temi. Kontaktirali smo tada nekoliko stručnih lica sa Tehnološkog i Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli i Tehničkog instituta u Bijeljini. Niko od pozvanih u tom trenutku nije želio da govori o litijumu, a kao razloge su naveli “nedovoljnu ekspertizu, osjetljivost teme, nevjericu ili strah, neslaganje sa ekolozima, otvorenu podrška rudnicima litijuma i rudarskim kompanijama i dr”. Tražili smo činjenice, a ne protivljenje ili podršku rudnicima ili ekolozima.
Uprkos tome, prof. Knežiček je imao priliku da govori na ovoj javnoj tribini u ime rudarske struke, ali nažalost nije opravdao svoju stručnost. U svom prilično inertnom izlaganju, postavio je publici gomilu pitanja, pitanja koja smo mi imali namjeru da postavimo stručnjacima. Nije zauzeo nikakav stručni stav po pitanju rudarenja litijuma u regiji Majevice općenito. Donekle su nam se potvrdile teze da su rudarskoj struci uglavnom važne dvije stvari: iskopana tona rude i ekvivalentna konvertibilna marka, bez promišljanja i sagledavanja šire slike cjelokupnog uticaja na prirodu i društvo. Uvidjeli smo da u našoj zemlji još uvijek nemamo govornika iz oblasti geologije i rudarstva koji može na objektivan i nepristrasan način govoriti o onom što ostaje iza jednog rudnika litijuma, bez pokušaja da ublaži tu sliku sa generalnim tezama o značaju ruda i rudara, radnim mjestima ili nekakvom ekonomskom značaju rudarstva. Ako smo se prevarili u ovom dojmu, voljeli bismo da saznamo za takve predstavnike struke.
Zašto evo prof. Knežiček ne bi bio taj stručnjak koji će da organizuje tribinu o koristima rudnika, da pozove stručnjake iz oblasti geologije, rudarstva ali i iz drugih stručnih oblasti pa da napokon otvorimo tu diskusiju. Iskoristit ćemo ovu priliku sada da pozovemo sve relevantne stručnjake, odnosno akademsku zajednicu u našoj zemlji da javno iznese svoj stav uz naučno potkrijepljene argumente o uticaju rudarenja kritičnih minerala na zdravlje, biodiverzitet i cjelokupno društvo u našoj zemlji. I mi bismo voljeli da čujemo jači glas domaće akademije nauka, a ne tek par akademika koji su spremni otvoreno da govore na ovu temu u Bosni i Hercegovini. Ne bismo onda bili primorani da pozivamo naučnike iz susjednih zemalja poput Srpske akademije nauka i umjetnosti, koja je usput da pomenemo, izdala zbornik naučnih radova pod nazivom “Projekat Jadar – šta je poznato?”. Pritom, degutantno je odgovoriti na upite o učešću u troškovima njihovog dolaska i ne želimo time da se bavimo. Jer, vjerovali ili ne, i dalje postoje stručnjaci kojima je novac na listi prioriteta daleko ispod opšteg dobra, za razliku od onih koji svoj obraz i godine školovanja rado prodaju potpisujući neadekvatno napisane studije i projekte. Ovaj problem nije ograničen na jednu struku.
Čini se da predstavnici rudarske struke kod nas veličaju samo svoju struku, dok su ostale poput šumara, biologa, tehnologa ili ljekara – onih koji se usude da progovore o štetnim uticajima rudarenja, manje bitne i nekompetentne. Nije li onda čudno da upravo Rudarski institut u Tuzli izrađuje naručene studije uticaja na okoliš gdje nama “rudari, inženjeri sigurnosti na radu, elektro i mašinski inženjeri” pišu ili prepisuju paragrafe o uticajima rudnika na vode, šume, zrak i zemlju? Pa nisu valjda samo rudari i geolozi pozvani i/ili plaćeni da govore o uticaju rudnika na okoliš – postoji kako Vi kažete i druga, kompetentna strana.
Nama je dosta ovakve “struke”. Vrijeme je da ljudi koji su se školovali i koji život provode u prirodi, a ne samo u kancelarijama, posmatrajući i istražujući šume, vode, zemljište napokon dobiju svoj glas – i to upravo na tribinama koje organizuju ekološke organizacije! Mi nećemo dozvoliti da se rudnici otvaraju na područjima izuzetnih prirodnih vrijednosti koja su namijenjena da se zaštite. Dovoljno smo bili (i nažalost ostajemo još godinama) zatrovani rudničkim zemljištem, vodama, jalovištima i rupama. Vrlo dobro smo svjesni naše rudarske historije, doprinosa rudarstva u bivšoj zemlji i časnih rudara. Danas imamo uništenu prirodu i kolaps državnih rudnika, nasuprot cvjetanju privatnih rudarskih biznisa. Danas imamo velike rudarske korporacije, koje stiču ogroman profit, neumorno i nemoralno grabeći naša prirodna dobra i ostavljajući za sobom pustoš. Danas imamo domaće političare koje nas nude i prodaju stranim kompanijama po mizernoj rudnoj renti od 1-3% od ukupnog godišnjeg prihoda, kakvu je odavno premašio i afrički kontinent. Sve dok postojeći rudnici ne poštuju zakone, niti ekološke, zdravstvene i sigurnosne standarde, sve dok se ne rekultivišu postojeći kopovi i ne saniraju zatrovana jalovišta, mi nećemo dozvoliti nove razarajuće rudnike. Sve dok ne postignemo 20% zaštićenih područja, mi nećemo dozvoliti da se rudnici otvaraju na područjima koja su po prostornim planovima planirana da postanu parkovi prirode. Sve dok se ne utvrde posljedice i šteta po zdravlje lokalnog stanovništva, mi nećemo dozvoliti da nas se proziva rušiteljima ove zemlje, niti da nas dijele po bilo kakvim obilježjima.
Još jednom, ovim putem pozivamo bh. stručnjake na odgovornost i stručnost i tražimo da nam argumentovano odgovore na pitanja, uz primjere: Da li postoje rudnici litijuma, nikla, kobalta i drugih kritičnih mineralnih sirovina, koji su sigurni za ljudsko zdravlje i biodiverzitet? Da li postoje takvi rudnici u svijetu gdje se nakon ekstrakcije prirodno stanište i stanovništvo vratilo barem približno blizu prvobitnom stanju? Da li se postiže prosperitet zajednice koji nije samo ekonomski? Da li možete ovakve i slične prepisane fraze iz studija opravdanosti i uticaja na okoliš da dokažete u praksi?
Apsolutno se slažemo da treba otvoriti diskusiju, ali na temu ko nam to piše studije uticaja na okoliš,i na temelju kakvih zakona i procedura se usvajaju. Profesor Knežiček je u pravu kad kaže da je ovo naša “invazija”. Jeste, jer smo napokon iz faze odbrane prešli u napad. Dosta je lažiranja podataka za koje “struka” u našoj zemlji kupi masne novce. Iskreno se nadamo da ovo je tek početak naše “invazije”. I na kraju, neka svima bude jasno – posljednji glas i odluku o pitanju otvaranja rudnika neće dati glas struke, niti ekoloških aktivista, već glas zajednice odnosno stanovnika koji u ovoj zemlji planiraju ostati, živjeti i hraniti se. A da pritom nisu primorani, pogotovo ne novcem od tog navodnog rudarskog prosperiteta, kupovati uvoznu hranu i vodu zato što je njihova zemlja postala rudno jalovište”, piše Ekobih.net.
(AbrašMEDIA)