I ove sedmice donosimo najnovije izdanje radijskog programa „Drugo ime za slobodu“.
U organizaciji Izdavačke kuće Dobra knjiga i OKC Abrašević iz Mostara, u petak, 11. maja, promovisan je roman “Treće lice jednine”, autora Nedžada Maksumića. Promotori su bili Mile Stojić i Hadžem Hajdarević, a moderator programa Elvedin Nezirović. Odlomke iz romana čitala je Diana Ondelj Maksumić.
O romanu „Treće lice jednine“ piše Viktor Ivančić:
„Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan.“
Bosanskohercegovačka književna kritika složna je u jednome, djelo Nedžada Maksumića jedan od najboljih romana u posljeratnoj književnosti BiH. Sa romanopiscem Nedžadom Maksumićem za naš radio razgovarao je Ronal Panza.
U sklopu 027. izdanja programa „Drugo ime za slobodu“, fragmente iz romana čitala je glumica i pjesnikinja Diana Ondelj Maksumić.
Donosimo i odlomake iz najnovijeg knjiženog djela Nedžada Maksumića.
I
Ime Nedžad, matičarka Jelena Zurovac, pukom greškom, djelimičnom nepismenošću ili nedostatkom znakova na pisaćoj mašini, krivo zavodi u matične knjige rođenih kao „Nedjad“, što kasnije u svim dokumentima ostaje nepravilno „Neđad“. Inače, Nedžad na arapskom znači „spas“, „izbavljenje“, „sigurnost“ ili „sretan udes“, iz čega čitalac naklonjen „pobratimstvu lica u svemiru“ lako može zaključiti da je ovo ime pandan talijanskom „Salvatore“, a na našim jezicima „Spasoje“. U rodnom listu, osim krivo napisanog imena, stoji da mu je otac Maho nacionalno opredijeljen kao Hrvat, a majka Dudija kao Srpkinja. Znači, dijete iz „miješanog braka“.
Te godine je Ivo Andrić, rođen kao Hrvat, nacionalno opredijeljen kao Srbin, dobio Nobelovu nagradu, započela je izgradnja Berlinskog zida, u Kongu je ubijen Patris Lumumba, John Fitzgerald Kennedy započeo je mandat predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a u Beogradu održana Prva konferencija Pokreta nesvrstanih. Jugoslovenska košarkaška reprezentacija, ponesena sretnom viješću, samo četiri dana nakon Nedžadovog rođenja, na Evropskom prvenstvu u Beogradu, osvojila je svoju prvu „veliku medalju srebrnog sjaja“ i, mada o tome nema pisanih tragova, posvetila je koliko majušnom toliko i značajnom novorođenčetu. Nedugo nakon što se proširila „radosna vijest“ o rođenju malog Maksumića, vedro nebo iznad „grada bisera na zelenookoj ljepotici Neretvi“ proparao je, na prvom probnom letu, ponos tadašnjeg „mostarskog privrednog giganta“, Vazduhoplovne industrije „SOKO“, školsko-borbeni dvosjedni mlazni avion „G-2 Galeb (N-60)“. Pridružujući se obilježavanju tog znamenitog događaja, kragujevačka Fabrika automobila „Crvena Zastava“, svečano je, prema licenci torinske automobilske fabrike „FIAT“, počela sa proizvodnjom „Zastave 1.300“. Taj, za tadašnje jugoslovenske prilike, luksuzni automobil, imao je veoma specifičan, reski zvuk motora, tako da je Maho, kada bi njegov mlađi potomak, nakon obroka, pustio vjetar, znao, s ponosom, reći: „Čuj ga samo! Prdi k’o tristać!“
Danilo Kiš, unuk mađarskog Jevreja po imenu Max (ili Mihaily) „Miksa“ Kohn, „osiromašenog vlasnika seoske prodavnice i nekog šumskog zemljišta“, sin Eduarda Kissa i Milice, rođene Dragićević, „sekularni polujevrejski gnostik“, čudnovat i plodan pisac, kasniji Maksumićev nedostižni književni uzor, na odsluženju vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, u Bileći, „u kamenoj divljini Hercegovine“, udaljenoj tek stotinjak kilometara od nešto pitomijeg Mostara, iste te 1961. godine, prebolovao je zaušnjake, što je, kao posljedicu, uzrokovalo njegovu trajnu neplodnost. Dvadeset i dvije godine kasnije, u svom „Izvodu iz knjige rođenih“, pomiren sa zlehudom sudbinom, napisao je: „Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom“. Odmah iza toga na papiru su stajale i ove dvije rečenice: „Na putu pripovedačke mešavine fakata i legende, u pokušaju globalne vizije realnosti i njenog istovremenog uništenja, naslediće me izvesni gospodin Maxumius, imena Nethaniel, ili, možda, Nexhat, kojeg će zainteresovani, milošću sudbine, lako prepoznati upravo po tome što će žustro odricati bilo kakvu vezu između nas dvojice. Gonjen vetrovima ratnim, kao i ja što bejah, taj moj naslednik u izbeglištvu će jedno vreme tražiti skrovište predstavljajući se talijanskim južnjačkim pseudonimom Salvatore Bambinotti.“ Nakon Kišove smrti ovaj bitni i pojašnjavajući dodatak iz jedinog primjerka na pisaćoj mašini otkucanog teksta besramno i vješto će izbrisati njegovi samoprozvani biografi i nasljednici autorskih prava na njegova djela i književnu ostavštinu, na čelu sa ostavljenom suprugom Mirjanom Miočinović, koju je, nekad, u doba zaljubljenosti, pisac volio zvati „moja neminovnost“.
Čim se, neminovno, svijetom pronijela vijest o rođenju Nedžada Maksumića, redom umiru: Gary Cooper, rođen kao Frank James Cooper, slavni glumac iz filma „Tačno u podne“ i još 99 filmova, Carl Gustav Jung, psihoanalitičar i tvorac pojma „kolektivno nesvjesno“, te Ernest Miller Hemingway, romanopisac i dobitnik Nobelove nagrade, koji se, nakon teške depresije u koju je zapao zbog smrti svog prijatelja Garyja Coopera i rođenja rečenog Maksumića, ubio hicem iz sačmarice „W & C Scott & Son“, pored ulaznih vrata svoje kuće. Svoj trojici preminulih velikana su, mada nezabilježene, zadnje riječi bile: „Ovaj svijet je premalen za nas dvojicu!“ Na Hemingwayevoj sahrani pročitane su njegove riječi: „Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek.“ Iste godine, tačno tri mjeseca kasnije, rađa se i budući predsjednik SAD-a Barack Hussein Obama. Njegove prve riječi, i one nezabilježene, bile su vizionarske: „Ovom svijetu potrebni smo obojica!“
II
Svi učenici mostarskih osnovnih i srednjih škola, vrijedni pioniri i uzorni omladinci, zajedno sa njihovim učiteljima, nastavnicima i profesorima, izvedeni su godine 1971. na ceste oko grada da pozdrave „druga Tita“, koji je trebao, na svom putu kroz Hercegovinu, proći kroz Mostar. Stroga učiteljica Ljubica Filjak povela je u koloni po dvoje svoj IV b razred Četvrte osnovne škole i u njemu goluždravog, klempavog i krupnookog Nedžada Maksumića. Morali su svi staviti svoje pionirske kape i marame, lijepo se obući, uzorno se ponašati i, dok su koračali, pjevati uglas pjesme posvećene Titu, na koje ih je podsjećala, i s njima ih zajedno pjevala, stamena učiteljica. Bio je vruć dan. Došli su na istočnu magistralu iznad grada, na „unaprijed određeno mjesto“, rasporedili se s obje strane puta, između IV a i IV c razreda iste škole, na jednoj krivini, gdje su učiteljice podijelile svakom đaku, kao najveću dragocijenost, po jednu malu državnu zastavu od papira, pričvršćenu „rajsneglama“ za tanki jelov štapić. Osjećajući „značaj trenutka“, sva djeca su u početku bila mirna i ozbiljna. Znatiželjni i uplašeni provirivali su jedno drugom preko ramena iščekujući kolonu crnih automobila. Sunce se podizalo sve više, hlada nije bilo, a pustiti djecu do obližnjeg šumarka učiteljice nisu smjele ni pomisliti, nego su ih, i same sve zajapurene, tješile riječima: „Izdržite! Kako su naši borci u ofanzivama!“ Dok je u sve znojnijim dlanovima vrtio svoju zastavicu, Nedžadu je otpala jedna od dvije „rajsnegle“, ona donja, pa je, prestravljen da to neko ne primijeti, palcem panično pritiskao papir za drvo baš na tom mjestu. Neko ga je gurnuo sleđa i zastavica se do pola razderala. Već očajan, na ivici suza, odlučio se požaliti učiteljici i pitati može li mu dati drugu, a ona ga je, sva lipteći u znoju, samo prostrijelila pogledom i poslala nazad, na njegovo mjesto. Čekali su četiri sata, negdje do dva poslijepodne. Jedna djevojčica je pala u nesvijest, polijevali su je vodom i šamarali, jedan dječak je počeo povraćati, drugi više nije mogao trpjeti pa je otrčao u šumarak „da obavi veliku nuždu“, a učiteljica je otišla za njim jer se dugo nije vraćao. Odjednom, kao brod spasa pred očima brodolomaca, odnekud se pojavio prvi milicijski automobil „Zastava 1.300“, nezaboravni „tristać“, sa upaljenim rotacionim svjetlima i, kao najava najdraže kolone, prošao putem pored djece. Učiteljica Ljubica je upravo dotrčala iz šumarka, bijesno vukući za ruku dječaka koji se upravo pokakio, popravila preusku suknju i još užu bluzu, počela aplaudirati i vikati: „Tito – Partija!“, a svi đaci za njom. Propeli su se na prste da bolje vide, počeli mahati onim što je ostalo od njihovih zastavica i, najzad, ugledali kolonu auta kako im se približava. Odlikaši među njima lako su prepoznali ogromni Titov otvoreni mercedes sa šest vrata. Nedžad je taman pomislio kako baš u tom trenu i on postaje dio „svijetle jugoslovenske istorije“, a onda, beskrajno tužan, shvatio da je sa krive strane auta. Bio je prenizak da vidi druga Tita, a ispred njegovih očiju promakla je samo velika Jovankina glava, koja mu se cerila namještenim osmijehom iza jarko crvenog karmina, sa ogromnim sunčanim naočalama i još ogromnijom crnom pundžom. Njena debela ruka sa zlatnim prstenjem mahala mu je pred očima na pozdrav. Primijetio je još njenu ljubičastu haljinu sa svjetlucavim šljokicama, a, tek kad je automobil odmakao, mogao je vidjeti samo Titov potiljak i njegovu, u riđe tonove, obojenu kosu. Vratio se kući izmožden i razočaran, preplanulog lica, žedan i gladan, stideći se svog neuspjeha. Duda ga je, stojeći kraj šporeta, upitala: „Šta je, boga ti, Jovanka imala na sebi?“, a on joj je rekao da mu se čini kako je imala nešto ljubičasto, ali da nije siguran jer je on više gledao Tita i da je i ovaj njega vidio i čak mu se osmijehnuo. Majka se naglo uozbiljila, okrenula se prema njemu, polako sagela glavu, zagledala se u njega pogledom preko naočala i hladno rekla: „Jes’ da ne bi! Baš će tebe Tito gledat’!?“
III
Nakon što mu, jedne noći, u nenajavljenom pretresu ormarića sa odjećom i priborom za ličnu higijenu, pronađu knjigu Friedricha Nitzschea „Volja za moć: Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti“, vode ga na dugi i neugodni razgovor sa majorom Jankovićem, u kojem ga ovaj, u okviru svojih nadležnosti, između ostalog upoznaje s neoborivom činjenicom da je dotični Nietzsche „bio prijatelj i lični ideolog Adolfa Hitlera“ te da tu knjigu mora odmah „baciti u đubre i biti srećan što nije dopao zatvora“. Narednih mjesec dana, skoro svake noći, desetar Bektaš ga budi iz najslađeg sna, tjera da navuče kompletnu uniformu i da, na hodniku spavaonice, do konačnog besmisla, vježba salutiranje pred tim inkriminisanim metalnim ormarićem, kojeg je, prethodno, sam u hodnik morao donijeti. Budno oko nekog drugog, neimenovanog desetara primijetilo je kako u šumici blizu poligona kasarne „mladi vojnik Maksumić glasno peva“ neobičnu pjesmu nekakve grupe „Ekatarina Velika“ sa znakovitim tekstom: „To je stvaran svet oko mene, samo čekam da prođe!“ pa je, zbog toga, odmah poslan na raport, da nadležnom starješini objasni šta je time mislio i šta to on „čeka da prođe“. Za sve vrijeme služenja „vojnog roka“ nije primio nijednu posjetu, a u grad je izašao svega nekoliko puta.
U ugodno predvečerje 6. juna 1987., u prešarenoj košulji hipi uzorka i preširokim lanenim pantalonama, ošišan kao kažnjenik, Nedžad Maksumić, nekima poznat i kao Maksi, čekajući da prođe vrijeme do polaska voza za Mostar, sjedi na klupi u Pionirskom parku u Beogradu, preko puta Savezne skupštine, baš ondje gdje je, jednog davnog juna, strijeljan i prvi put pokopan, prije toga savjesno polomljeni, Mustafa Golubić. Bulji sebi pred noge i, mada bi trebao biti radostan, mrzovoljno žvače bajati hljeb sendviča sa ustajalom šunkom, kupljenog na beogradskoj Željezničkoj stanici. Podiže pogled i, zagledan u monumentalne Meštrovićeve reljefe na Skupštini, razmišlja o protraćenoj godini iza sebe i sivim i neizvjesnim perspektivama života koji prijeteći stoji pred njim. Ljubazno, toliko ljubazno da se poslije uplašio da bi mogla pomisliti da je peder, odbio je već drugu prostitutku koja mu se ponudila za „poštenu cenu“ i garantovala da će, ako krene sa njom „u stan, odmah tu, preko puta“ sigurno „biti zadovoljan uslugom“. „Ne misli valjda na Skupštinu?“, pomislio je i osmjehnuo se, vrteći u glavi tu mogućnost. Iznenada, pojavljuje se odnekud brkati, gojazni, postariji milicioner, uvjeren da ovakvog sumnjivca mora provjeriti, i traži od njega ličnu kartu. Nedžad, natmuren i umoran od uniformi, kopa po svome ruksaku, pronalazi i, bez riječi, daje „organu reda“ vojnu knjižicu sa dokazom da je upravo odslužio svoje. Ovaj, odjednom raznježen, nepozvan, sjeda do njega na klupu i očinski mu govori: „Možda još nisi toga svestan, ali ovo ti je bila najlepša godina u životu. Veruj mi. Takvog drugarstva i bratstva i jedinstva nigde nema.“ Maksi ga tupo gleda i klima glavom, promrsivši samo: „Da, uspomena… za cijeli život.“ Milicioner, zadovoljan, ustaje, zateže bluzu, popravlja pojas sa futrolom za pištolj, pozdravlja doskorašnjeg vojnika oslonivši na tren vrhove ispruženih, debelih prstiju na šilt svoje šapke i, živahnim korakom, odlazi asfaltiranim putićem, dalje kroz park. Nedžad vraća vojnu knjižicu u ruksak, baca ostatak sendviča u korpu za otpatke, ustaje i, vrlo polako, jer mu je ostalo još dosta vremena, kreće do Željezničke stanice.
Kada je, sutra ujutro, u Mostaru, izašao iz voza, znao je da bi morao biti sretan. Ali, jedino što je poželio bilo je da čim prije, (O, kada bi mogao odmah!) sa te iste stanice, otputuje nekuda, da ode sam, što dalje, bez pitanja i odgovora, bez želje da progovori ijednu riječ, bez želje da ikome išta objašnjava, bez želje da sluša priče i savjete drugih. Znao je da to neće napraviti i pomirio se sa tim. Svratio je prvo do staničnog bistroa i, na prazan stomak, strusio jednu duplu vodku. Kući su ga dočekali nervozna majka, koja je odmah, nakon što mu je pružila ruku, s izrazom gađenja na licu, rekla: „Smrdiš na rakiju!“, i otac, na čijem su se licu pretapale samrtnički žute i pepeljasto sive nijanse. Dirnut, sjedeći na kauču, nemoćan da ustane, pogledao je sina vlažnim očima i, kad je ovaj prišao da ga poljubi, zavjerenički mu šapnuo na uho: „Nek’ si doš’o. Sad ja mogu umrijet’.“ Te posljednje dane u životu njegovog oca, kao i mnoge dane nakon toga, Nedžad je proveo češće napušen nego čist, prenoseći tu naviku bijega od svog vojničkog beznađa na svakodnevni „civilni život“.
Na kraju našeg programa možete poslušati najnovije izdanje Onomatobleje, specijalni gosti, sastav M.O.R.T. Program su pripremili i uredili, Nikola Rončević i Luka Marijanović
Playlista:
Loma – Black Willow
Lucy Dacus – Yours & Mine
Ghostpoet – Dopamine If I Do
M.O.R.T. – Mali Isus
M.O.R.T. -Meniseskače
„Drugo ime za slobodu“ možete slušati na talasima Radija Otvorena Mreža, svakog ponedjeljka od 22 h do 23 h.