Udruženje građana i prijatelja djece bez roditeljskog staranja i osoba sa posebnim potrebama “Naša djeca” u Mostaru kroz radionice koje vodi djeci nudi sticanje znanja i vještina za lakše osamostaljivanje nakon izlaska iz Doma. O problemima sa kojima se susreću djeca koja nemaju roditelje ili osobe sa invaliditetom u toku svog odrastanja i uključivanja u društveni život razgovarali smo sa gospođom Aidom Kajan, projekt menadžericom Udruženja “Naša djeca” za Bosnu i Hercegovinu, koja je određeno vrijeme radila i kao odgajateljica u Dječijem domu Mostar.
Razgovarala: Aldina Lipovac – Jandrić
Vi ste projekt menadžerica Udruženja građana i prijatelja djece bez roditeljskog staranja i osoba sa posebnim potrebama Naša djeca. Koji su ciljevi rada vašeg Udruženja?
Aida Kajan: Udruženje Naša djeca ima sestrinske oganizacije Vara Barn u Švedskoj i Our Kids u Engleskoj, koje su registrovane kao humanitarne fondacije. Mi smo kroz zakonske regulative registrovani kao Udruženje građana i prijatelja djece bez roditeljskog staranja i osoba sa posebnim potrebama Naša djeca – Our Kids u Bosni i Hercegovini. Svi zajedno smo udruženi sa misijom pomoći djeci bez roditeljskog staranja. Širok je spektar našeg djelovanja, kako bismo udruženim snagama pomogli, odnosno uljepšali i olakšali život te djece. Uz pomoć fondacije Our Kids iz Engleske uspjeli smo da organiziramo ekskurzije, gdje su djeca obilazila znamenitosti Hercgovine, te Jadransko more. Mi plaćamo personal koji u Zavodu Pazarić radi na principu personalnog asistenta za troje djece, koje su pod zaštitom zavoda, gdje se pokazuju izuzetno veliki rezultati, doku u Domu Stolac, kao i Dječijem Domu Mostar realizujemo radionice s ciljem oplemenjivanja slobodnog vremena djece i osoba za koju navedene ustanove skrbe. Djeca rado čekaju svakog novog da uđe u njihov život, jer su željna iskrene komunikacije, željni su da daju i da prime nesebičnu ljubav.
Kako se finansira Udruženje „Naša djeca“?
Aida Kajan: Finansiramo se isključivo od donacija naših organizacija iz Švedske i Engleske, koje se zaista nesebično zalažu na volonterskoj osnovi da daju svoj doprinos, kako bismo mi uopće postojali i implementirali sve zajedničke projekte u korist djece. Do sada smo realizovali niz projekata.
Pored odgajatelja u Dječijem domu Udruženje također kroz razne radionice pruža usluge djeci bez roditeljskog staranja i djeci sa posebnim potrebama… U Dječijem klubu otvorene su radionice kao izrada nakita, suvenira, pripremanje jela, likovne, plesne i kompjuterske radionice…
Aida Kajan: Mi se ne mješamo u samu koncepciju odgojno-obrazovnog utjecaja unutar ustanove Dječijeg doma Mostar i nije to naša misija, jer odgajatelji rade dio svog posla na tom polju. Međutim, mi nastojimo da još više dopunimo odgoj, obzirom da domovi ne raspolažu sa dovoljnim brojem kadra, jer država ne izdvaja dovoljno sedstava za adekvatno radno osoblje. Tako da, i pored dobre volje odgajatelja da kvalitetno implementiraju svoj rad, nedostatak kadra to sprječava. Ponukani tim nedostatkom i nekvalitetno utrošenim slobodnim vremenom djece mi smo kroz Dječiji klub započeli našu misiju da oplemenimo to slobodno vrijeme djece bez roditeljskog staranja. Radimo kreativno-edukativne radionice, i tu smo i pedagozi, i prijatelji, i osobe koje će ih usmjeriti u nekim zanatskim opredjeljenjima, kao dio profesionalne orjentacije, kako bi se što uspješnije integrirali u društvenu sredinu. Bitan je taj aspekt socijalizacije, koji je ključan za kvalitetan život, odnosno nastavak života nakon izlaska iz Doma.
Jedna od inicijativa koje ste pokrenuli jeste i otvaranje frizerskog salona, gdje su zaposlene djevojke, bivše štićenice Dječijeg doma Mostar. To je neki vid osamostaljivanja i osposobljavanja za ovaj zanat? Kakva je podrška od strane građana/ki?
Aida Kajan: Frizerski salon je jedna vrsta odskočne daske mladoj djeci, jedan pozitivan primjer kako dijete svojim radom i zalaganjem može da postane samostalno. Sa tom inicijativom smo krenuli u nadi da će nas podržati naši sugrađani, da će doći na feniranje ili šišanje. Na žalost, nismo dovoljno podržani od strane sugrađana, tako da projekat nije opstao u smislu samoodrživosti, gdje bi djevojke radile i zaradile svoju mjesečnu platu. Projekat opstaje na principu da i dalje jedna od djevojaka, koja je bivša štićenica Dječjeg doma, radi, a Uduženje joj od svojih donacija za njen angažman izdvaja određena sredstva da dva puta mjesečno dođe i ošiša svoje prijatelje u Domu. Štićenici/ce doma su kao braća i sestre, oni žive kao jedna velika porodica.
Mislite li da je nedovoljna infomisanost građana i građanki Mostara razlog zbog kojeg frizerski salon nije posjećen?
Aida Kajan: Naši ljudi gaje određene predrasude o djeci iz Dječijeg doma, smatraju da su to djeca koja su uvijek problematična, a na taj način oni su marginalizirani od strane društva. Ako jedna dama može otići u salon da se isfenira, može doći i tu i dati simboličnu podršku toj djevojci. Djevojke su podržane od švedske organizacije Vara Barn, a jedna od njih se i obučavala za rad u Švedskoj kod profesionalnih frizera, pa smo iz engleske organizacije imali profesionalce, gospođu Mery, koja je na dječijim glavicama pravila razne frizure, kako bi se te djevojke što adekvatnije osposobile. Djevojke su, dakle, imale određeno prektično predznanje da bi što kvalitetnije obavljale posao frizerki. Imali smo i medijsku podršku, one su gostovale na televiziji, pravili smo letke, dakle, nije problem u informisanosti.
U kojoj mjeri se mladi ljudi odazivaju volontiranju u Udruženju?
Aida Kajan: Dolazi jako mnogo volontera koji daju svoj doprinos, a ja se ovom prilikom i u svoje lično ime i u ime Udruženja zahvaljujem svim mladim ljudima, volonterima, koji posjete vrata našeg Udruženja, kako bi doprinosili našem radu u svrhu pružanja pomoći djeci i osobama sa posebnim potrebama, a isto tako i Domova širom Bosne i Hercegovine. Zaista je potrebno tog volonterskog djelovanja, što zbog stručnog usavršavanja samih volontera, što zbog pružanja pomoći djeci kojima je pomoć potrebna.
Udruženje se nalazi u prostorijama koje su u vlasništvu Dječijeg doma, gdje su naši partneri iz inostranstva donirali sredstva da se opreme ove stambene jedinice, s ciljem da pomognemo osobama bez roditeljskog staranja da po navršetku osamnaest godina imaju svoj krov nad glavom, jer se ne mogu brinuti sami o sebi, potrebna im je personalna asistencija. Zahvaljujemo se našim volonterima širom svijeta, koji su dali i najmanji doprinos da bi naš projekat samostalnog stanovanja ugledao svjetlo dana. Naše tri djevojke sa posebnim potrebama ovdje borave i žive, a mi nastojimo da ih svakim danom što više osamostaljujemo u svim životnim segmentima, da jednog dana postanu ravnopravne članice društvene zajednice.
Održavate radionice radne terapije, čiji je cilj osposobljavanje djece bez roditeljskog staranja i osoba sa posebnim potrebama iznad osamnaest godina starosti? Možete li nam nešto detaljnije o tome reći?
Aida Kajan: Kroz radionice radne terapije za naše djevojke nastojimo da im oplemenimo vrijeme i životnu svakodnevnicu kroz rad. One uz personalnog asistenta uče kako da se socijaliziraju, kako da završe određeni zanat, konkretno trgovački. Ovaj prostor gdje djevojke rade opremio je naš sugrađanin gospodin Vanja Pešut i ovom prilikom mu se istinski zahvaljujemo. Unutar Udruženja pored djece sa poteškoćama u razvoju tu su i djeca koja nemaju tih problema i sa kojima također radimo. Na žalost, država spava, grad spava, čelnici grada se ne odazivaju na probleme, a ponajviše u tom socijalnom spektru djelovanja. Djeca po navršetku osamnaest godina prepuštena su sama sebi, nemaju nikog svoga, krov nad glavom, logično je da onda kucaju na naša vrata i traže pomoć. Trudimo se da svima pružimo onoliko pomoći koliko možemo u skladu sa našim mogućnostima i raspoloživim resursima. Najveći problem je sa djecom sa posebnim potrebama, uglavnom sa intelektualnim poteškoćama. Ta djeca mogu da nauče, na primjer na Zapadu djeca po samom rođenju imaju svoje personalne asistente koji ih pripremaju za budući život. U našoj državi to nije slučaj. Djeca i bez intelektuatlnih poteškoća jako teško uspijevaju, a posebno djeca koja imaju intelektualne poteškoće. Mi se trudimo da kroz radionice koje radimo nadoknadimo to što ne može pružiti kadar unutar Ustanove, jer želimo da budemo otvoreni saradnici. Kroz radionice radne terapije, uz pomoć švedske fondacije Vara Barn, koja prikuplja polovnu robu, prikupe se određena sredstva i za Udruženje i za Domove, zavode, a ostatak ide za djevojke koje tu rade i njihovo izdržavanje. Potrudimo se i da damo doprinos socijalno ugroženim porodicama, jer mnogi roditelji ne rade, teško je doći do zaposlenja, ali naša misija je prvenstveno pomoć djeci bez roditeljskog staranja i osobama sa posebnim potrebama. Neka djeca imaju roditelje, ali ih i nemaju, jer im je skrb oduzeta, ali takođe neki roditelji ne mogu da pruže svojoj djeci adekvatnu skrb, bilo materijalnu, bilo da je u pitanju deficit ljubavi, nedostatak koji je ključan za normalan razvoj, posebno u periodu adolescencije, kada imamo najveći broj maloljetnih delikvenata, pogotovo iz javnih ustanova. Oni su problem društva, nemaju modele za koje će se vezivati i onda idu u pogrešnom smjeru, vezuju se za materijalno, a upravo jer im nedostaje ljubavi.
Šta se dešava sa djecom koja nakon osamnaeste godine napuste Dječiji dom, gdje nalaze smještaj?
Aida Kajan: Oni su socijalni slučajevi, najčešće su na zavodima za zapošljavanje, većina njih živi u jako lošim uvjetima života. Uglavnom se nalaze u privremenom kolektivnom smještaju, u Bafo naselju, a ako eventualno imaju neki radni angažman žive pod kirijom. Dešava se da nekoliko njih, po troje-četvero živi u jednom kolektivnom stanu, garsonijeri, u jako lošim uvjetima, gdje prokišnjava… Ta djeca nemaju izgrađene radne navike, a za to je opet kriva država koja nije omogućila adekvatan kadar da se djeca izvedu na pravi put, da se tokom boravka u Domu djeca i na socijalnom i na emotivnom aspektu pripremaju za život poslije izlaska. Djeca koja imaju porodicu teško se snalaze, a posebno djeca iz Doma.
Prema vašem mišljenju ljudi imaju određene predrasude prema djeci iz Doma. Razbijanje predrasuda moguće je upravo kroz upoznavanje i druženje sa tom djecom, kojima je najpotrebnija ljubav i topla riječ…
Aida Kajan: Djeca bez roditelja i djeca sa posebnim potrebama nemaju predrasude, a na žalost upravo odrasli ljudi prema toj djeci imaju predrasude. Ta djeca znaju bezgranično voljeti, ali im treba pružiti šansu, prići im i dati im krila, a ne im krila odsjeći, prepuni su ljubavi, znaju nesebično voljeti, a ko sa njima dolazi u kontakte ne može da ih ne voli. Ljudi ne mogu shvatiti tu ljubav, ako ne ulaze u živote te djece. Ja uvijek nastojim da apelujem na naše sugrađane, zašto smo se toliko udaljili u uobičajenoj komunikaciji. Zašto ne prenijeti na druge svoju pozitivnu energiju, kroz pozdrav, kroz osmijeh? Da li je za to kriva ova surova životna kolotećina koja nas okružuje? Ipak, u nama je snaga, u međusobnoj komunikaciji, treba da prevlada ono dobro u čovjeku da bi i drugi ljudi uz njega bili sretni. Mi se zaista trudimo da opravdamo sva sredstva i sve donacije naših sugrađana širom svijeta, osobito u Švedskoj i Engleskoj, koji su finansijeri ovog Udruženja, bez čije pomoći mi danas ne bismo mogli da pomažemo djeci kojoj je ta pomoć najpotrebnija, a naša država i dalje spava.
U Udruženju sam vidjela radove koje su djeca pravila povodom rođendana svojih drugova i drugarica. Da li građani/ke doprinose poklonima i slično?
Aida Kajan: Proslave dječjih rođendana ozvaničavamo i kroz naše radionice, a ovom prilikom se zahvaljujem i našim sugrađanima koji su se odazvali i doprinijeli kupovinom ili pravljenjem torte i kroz poklone usrećili djecu kojima je rođendan. Zajedničkim, udruženim snagama možemo jako mnogo.
Sa kojim mostarskim udruženjima trentno sarađujete?
Aida Kajan: Ove godine smo krenuli u saradnju sa Udruženjem za zaštitu životinja, gdje edukatori sa korisnicima našeg Udruženja i Udruženja Sunce uče kako to treba da se pristupa životinjama. Nama je saradnju ponudio i plesni studio Flesh, koji žele da organizuju humanitarni koncet koji će biti nazvan „Plešimo za našu djecu“, gdje ćemo sva sredstva usmjeriti na rad kroz kreativno-edukativne radionice, jer nama treba i radnog materijala, i poslastica koje su motivacija za djecu, jer nastojimo djecu izvesti i van Ustanove, omogućiti im izlete…
Udruženje se priključilo koaliciji „Zajedno smo jači“, u cilju da pomognete osobama sa invaliditetom?
Aida Kajan: Naše Udruženje se priključilo koaliciji „Zajedno smo jači“, gdje je uključeno dvanaest udruženja i organizacija iz HNK, a s ciljem da uradimo lokalni plan akcije za osobe sa invaliditetom, bez obzira koja je vrsta invaliditeta u pitanju, kako bi sa tim planom akcije probudili naše čelnike, odnosno nametnuli im taj plan, da odvoje sredstva za potrebe tih osoba. Mislim da je vrijeme da se svi udružimo, u svim sferama društvenog života, da napokon kažemo da mi svi imamo jednaka prava. Građani više ne treba da šute, svi moramo imati osnovno pravo, a to je pravo na rad.
(AbrašMEDIA)