Ljudska prava su temelj slobode, pravde i mira. Ljudska prava se ne mogu kupiti, zaraditi ili naslijediti, ona pripadaju ljudima jednostavno zato što su ljudi – ona su univerzalna, neotuđiva i nedjeljiva. Prava žena su ljudska prava i to po osnovu jednostavne činjenice da su i one ljudska bića. No, postavlja se pitanje zašto je potrebno izdvajati ženska prava? U Općoj Deklaraciji o ljudskim pravima UN-a iz 1948. godine stoji da svakome pripadaju prava i slobode bez obzira na spol. Međutim, činjenica je da se još i danas širom svijeta, upravo žene, i to zbog nihove spolne pripadnosti, ograničavaju u svojim ljudskim pravima.
Piše: Aldijana Trbonja-Tule, AbrašMEDIA
Iako se pojam ženskih ljudskih prava ili ljudskih prava žena može vezati za dokument Olympe de Gouges Deklaraciju o pravima žene i građanke, najznačajniji dokument Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) je donesena od strane Generalne skupštine UN-a 1979. godine. Do sad je ovu Konvenciju potpisalo više od 90% članica UN-a. Bosna i Hercegovina je Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena preuzela sukcesijom 01. 09. 1993. godine. Konvencija je stupila na snagu 01. 10. 1993. godine. Ova Konvencija je i sastavni dio Aneksa I. Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je dio Ustava Bosne i Hercegovine.
Osim ovog, do sada najcjelovitijeg i najprogresivnijeg instrumenta zaštite ženskih ljudskih prava, postoji i niz drugih instrumenata i mehanizama njihove zaštite na međunarodnoj i nacionalnoj razini. Unatoč tome, ženska se ljudska prava još uvijek sustavno krše širom svijeta. Specifični oblici kršenja ženskih ljudskih prava se odnose na one oblike kada se položaj žena pogoršava samo po osnovu njihove spolne pripadnosti, kao na primjer, pobačaji ženskih fetusa, obrezivanje žena, prislini brakovi i trudnoće maloljetnica, ubistva zbog časti, seksualno zlostavljanje na radnom mjestu ili sveprisutni problem nasilja nad ženama u porodici.
Haralambos i Heald u Svojoj knjizi Uvod u sociologiju navode: “Žene rađaju djecu; žene su majke i supruge; žene kuhaju, krpaju, šiju i peru; one se brinu za muškarce i pokoravaju muškom autoritetu; one su uglavnom isključene iz zanimanja visokog statusa i položaja moći.“ (Harambalos i Heald, 1989., str. 355.). Ovakva tvrdnja se može, manje više primjeniti na svako poznato ljudsko društvo, a ona ujedno i predstavlja jedan od glavnih razloga razvoja pokret za oslobođenje žena. U ovom kontekstu jednako je važno tretirati „pitanje odnosa dominacije o potčinjenosti između muškarca i žene“ (Kukić, 2004., str. 249.) i pitanje kućanskih obveza i odgoja djece kao osnovnih zaduženja žena u okviru porodice. Prvo pitanje se, prema Kukiću, odnosi kako na područje javne interakcije između muškaraca i žena tako i na područje porodice, dok je pitanje kućanskih obveza i odgoja djece nije društveno vrednovano, a žene za svoj rad jedino dobijaju priznanja „sentimentalne naravi“ (Kukić, 2004., str. 249.)
U osnovi ovih rasprava nalazi se podjela rada koja se temelji na osnovu spola ili roda kao i neravnopravnost spolova. Pa tako imamo dva različita stajališta naučnika, prvenstveno sociologa i socijalnih psihologa: podjela je određena biološkim ili genetskim razlikama između žena i muškaraca i podjela koja je kulturno uvjetovana, odnosno podjela koja je „posljedica društveno konstruiranih odnosa moći“ (Harambalos i Heald, 1989., str. 355.). Antropolozi Lionel Tiger i Robin Fox govore o ljudskoj biogramatici, genetski utemeljenim karakteristikama, koji čine muškarce agresivnijim i sklonijim dominaciji, nasuprot ženama koje su „programirane“ za reprodukciju i skrb o djeci. George Peter Murdock smatra da biološke razlike, kao što je veća fizička snaga u muškarca i reproduktivna funkcija kod žena vode k ulogama po spolu iz čisto praktičnih razloga (Harambalos i Heald, 1989., str. 355.-358.).
Ovom stajalištu se suprostavlja stajalište drugih sociologa, pogotovo ženskog spola koje tvrde da razlike u ulogama žena i muškaraca nisu plod bioloških razlika nego proizvod kulture, naučenih recepata za ponašanje, zajedničkih svim članovima društva. Britanska sociologinja Ann Oakley kritizira Murdockovu tezu o univerzalnosti podjele rada po spolu te navodi mnogo primjera iz povijesti i suvremenih društava, gdje se žene bave lovom, članice su oružanih snaga, rade na gradilištima, u rudnicima itd, što ide u prilog tezi da nema isključivo muških i ženskih poslova te da biološke osobine nisu smetnja obavljanju nekih poslova (Harambalos i Heald, 1989., str. 359.-364.).
Feminizam je široki društveni pokret koji se „oslanja na ideju da društvu ne tretira ženu pošteno. Feminizam ispituje zašto je to tako, i zašto su žene ugnjetavanje. Feminizam se bori za osobođenje žena.“ (Magezis, 2001., str. 26.). Koliko god je ova definicija opširna feminizam nije lako obuhvatiti jednom definicijom, jer on predstavlja i pokret i ideologiju, lično uvjerenje – kao i teoriju i praksu.
Prema nekim mišljenjima, feminizam nastaje na zapadu kao posljedica industrijalizacije, kad se povećava broj žena zaposlenih van kuće. U to vrijeme borba je bila fokusirana na prava za rad odnosno sigunost na radu, jednake uvjete zapošljavanja, sigurnost na radu, kao i skraćivanje radnog vremena te pravo glasa, koje je kasnije preuzelo primat.
Prvi val feminizma, koji se veže za XIX. stoljeće, okaratkterizirali su različiti vidovi borbe sufrežetkinja, članica pokreta za uvođenje ženskog prava glasa, za sticanje prava na učešće u političkom životu. Prve feministice su mahom udate, ugledne bijele žene iz srednje ili više klase, čiji su utjecajni supruzi i/ili očevi odobravali njihovo djelovanje. Kako je u to vrijeme pitanje prostitucije i problema koje ona nosi sa sobom bilo aktualizirano, ove feministice su zapravo veoma taktično manevrirale pitanjima morala. Kad su prvi put organizirano počele lobirati za pravo glasa, moralna superiornost žena postala je glavni adut u ovoj borbi. (Zaharijević, 2008., str. 391.)
Drugi val feminizma, se dogodio u 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća. Ovaj val je bio „internacionalan i masovan“ (Zaharijević, 2008., str. 380.) Srž ovog vala feminizma je bio „esencijalistička politika identiteta, zasnovana na pretpostavci da je za sve žene ovoga svijeta odlučujuće što su žene, a da su odlike poput boje kože, klasnog statusa, sposobnosti tijela i duha, seksualne orijentacije, starosne dobi, dijela svijeta iz kojeg dolaze itd., sekundarne, pa čak i sasvim nebitne – zajednička je, uz neznatna odstupanja, svim njegovim vidovima.“ (Zaharijević, 2008., str. 403.) Ovaj val karakteriziraju organizacije masovnog pokreta, ravnopravnost spolova, promjenu zakonodavstva, izdavanje ženskih i feminističkih časopisa, različiti oblici edukacija žena, problematika muškog nasilja nad ženama itd. U ovom periodu feministički pokret se u ovom periodu diferencirao u više ideološki suprotstavljenih tabora: radikalni, liberalni, socijalistički ili marksistički feminizam.
Treći val feminizma je počeo početkom 80-tih i traje i danas. Karakterizira ga suprostavljanje teoretičarki feminizma i aktivistica. Politika identiteta se suprostavlja novoj ideji politici razlike. Rođene su nove teorije kao queer i postkolonijalna teorija, ekofeminizam, trans-feminizam… sa trećim valom se ponekad poistovjećuje i postfeminizam koji predstavlja posljednju fazu feminizma. Ali Zaharijević navodi da prefiks „post“ u postfeminizmu „rijetko ukazuje na to da doba feminizma prolazi; prije će biti da se time implicira da su neki od feminističkih zahtjeva ispunjeni i da je društvo u načelu postalo osjetljivije na potrebe za koje su se borile feministice prethodnih generacija.“ (Zaharijević, 2008., str. 423.).
Historijski gledano, žene su se borile za ravnopravan položaj na različite načine. Svako razdoblje, kao i svako uređenje, imalo je svoje specifičnosti. Istina, do ovakvih podataka je teško doći. Razlog može biti i ono što feministice zovu „prešutkivanje ženske prošlosti“ odnosno muško negiranje „da je ženska povijest ikad i postojala“ (Magezis, 2001., str. 37.). Ipak, dostupni podaci pokazuju koliko dugo traje borba za ravnopravan položaj žena, počevši od predindustrijskog doba, preko industralizacije i tranzicije do danas. U okviru industrijskog doba razlikujemo industrijalizaciju na Zapadu i u komunističkim zemljama. U komunističkim zemljama razlikuje se razdoblje industrijalizacije i tranzicije u realsocijalnističkim zemljama i zemljama samuopravnog socijalizma, čijim je dijelom bila i Bosna i Hercegovina.
U predindustrijsko doba žene nisu imale mogućnosti učešća u javnoj sferi, jer nisu bile prepoznate kao pravni subjekti (Zaharijević, 2008., str. 389.). No, sa svim ženama nije se jednako postupalo, što je zavisilo od staleža kojem žene pripadaju (Magezis, 2001., str. 42.-43.). Značajna je uloga žena u Američkoj i Francuskoj revoluciji, u kojoj je Olympe de Gouges napisala Deklaraciju o pravima žene i građanke, gdje je tražila za žene ista prava kao i za muškarce. Posebno je tražila da žene dobiju puna politička prava, pravo na obrazovanje i bolje plaćen posao. Prvi put se, dakle, u doba Francuske revolucije pojavljuje konzistentna ideja o neophodnosti da žene istupe iz prostora privatnosti (doma i porodice), s jedne strane u Francuskoj od Olympe de Gouges, a s druge strane od Mary Wollstonecraft u Engleskoj. Dok Olympe de Gouges inzistira na političkim pravima, koja će žene učiniti jednakim s muškarcima, Mary Wollstonecraft se zalaže za obrazovanje žena (Zaharijević, 2008., str. 388.).
U industrijskom razdoblju, prema Ann Oakley, zapošljavanje žena u britanskom društvu je imalo tendenciju rasta ali je ostalo u kombinaciji sa ulogom žene majke – domaćice, koja je bila primarna. Žene su radile na poslovima koji su lošijeg statusa i lošije plaćeni, odnosno poslovima koji se smatraju tipično ženskim: njega bolesnika, nastava u osnovnoj školi, tajnički i činovnički poslovi nižeg ranga… (Haralambos i Heald, 1989., str. 366.- 367.).
Broj nezadovoljnih radnica je rastao, koje su kako u Europi tako i u Americi, organizirale brojna protestna okupljanja. Povodom marša radnica iz proizvodnje odjeće, koje su marširale ulicama New Yorka 8. 3. 1907. godine, a na prijedlog Clare Zetkin na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, 8. 3. se svake godine obilježava kao Međunarodni dan žena, a od 1978. godine službeno je priznat i od Ujedinjenih naroda.
Pokret za ženska prava u SAD se razvio iz Pokreta za ukidanje ropstva. Jedan od direktnih povoda je bio kad 1840. godine delegatkinjama Lucetiji Mott i Elizabeth Cady nije bilo dozvoljeno prisustvovati Međunarodnoj konvenciji protiv ropstva u Engleskoj, samo zato što su bile ženski delegati. (Magezis, 2001., str. 48.). U Velikoj Britaniji žene su se počele organizirati u ženskim sindikatima krajem XIX. stoljeća, organizirajući uspješne štrajkove za podizanje nadnice i skraćivanje radnog vremena. U tom periodu se razvila i parola „Lično je političko“, kojom feministice izražavaju stav da osobni problemi žena te problemi u okviru njihovih porodica imaju novu, političku dimenziju, jer postaje bitno tko će i u kojem obimu obavljati kućanske poslove. U ovom kontekstu važno je shvatiti da ovdje nije kritizirana institucija „porodice“ niti žene koje imaju porodicu, nego tradicionalna uža porodica sa mužem hraniocem obitelji i o njemu ovisnoj ženi – kućanici i djeci. Također nije kritizirano materinstvo, nego je počela borba za mogućnosti izbora ženama: da li žele ili ne žele imati djecu (Magezis, 2001., str. 170.).
U Izvještaju o primjeni Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena u Bosni i Hercegovini, koje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH izradilo 2009. godine navodi se da udruživanje žena u Bosni i Hercegovini ima svoj historijski kontekst koji seže od 1919. godine kada je utemeljena feministička, nestranačka udruga, pod nazivom “Društvo za prosvjećivanje žena i zaštitu njenih prava”.
U isto vrijeme u komunističkim industrijskim društvima rastao je broj zaposlenih žena na različitim pozicijama. Marx i Engels su vjerovali kako se istinska ravnopravnost među spolovima može postići samo u socijalističkom društvu, jer će nestati uloga po spolu. No, šezdesetih godina kad se u zemljama realsocijalizma počnu javljati problemi porasta nezaposlenosti, smanjenja nataliteta, pada proizvodnje, započinje proces sugeriranja vraćanju tradicionalnim obrascima porodičnog života (Leinert Novosel, 1999., str. 18.).
Tadašnja Jugoslavija je tvrdila da prepoznaje probleme žena što je imalo za posljedicu naglog porasta žena među onima koji se obrazuju i zapošljavaju, ali opet u niskoakumulativnim granama, što je uticalo na nižu plaću usprkos istim kvalifikacijama. Žene su odmah iz Drugog svjetskog rata dobile pravo glasa, ali nisu učestvovale u donošenju političkih odluka. U porodici, razvijena je koncepcija o dva zaposlena roditelja. Promoviraju se reproduktivna prava žena, društvena briga za djecu, plaćeni prodiljski dopust… ali u porodici žena i dalje najčešće obavlja sve kućne i odgojne zadaće (Leinert Novosel, 1999., str. 31.-32.).
Samoupravni socijalizam je kao i realsocijalizam doveo do brojnijeg ulaska žena u javnu sferu, što je posljedica uvjerenja da spol ne treba biti prepreka za uključivanje društvene djelatnosti. Sa druge strane, u realsocijalističkim zemljama, žensko pitanje se smatralo zavijek rješenim, dok se u samoupravnom socijalizmu na konceptu žene u društvu kontinuirano radilo, ali se i ovdje smatralo da je glavnina ženskih problema zauvijek riješena (Leinert Novosel, 1999., str. 32.-33.).
Tranzicija se odvijala u ratnim i poratnim okolnostima pa ne čudi da su ženska pitanja gurana u drugi plan. No, demokratska tranzicija nije bitno uticala na promjenu društvenog položaja žena u kako na području Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine, „ne samo zbog nivao koji je dosegnut u razvijenom svijetu vezano za jednakosti i ravnopravnosti, već i one koju je u tom smislu postigao prethodni sustav.“ (Leinert Novosel, 1999., str. 34.) .
Iako međunarodna zajednica vrši kontrolu potpisanih međunarodnih dokumenata, situacija u praksi je drukčija.U sferi zapošljavanja primjetno je da je u periodu tranzicije došlo do pogoršanja položaja zaposlenih žena. U toku procesa privatizacije ukinuta su brojna radna mjesta, najčešće niskokvalificirana, pa su žene mahom ostajale bez posla. Njihova mogućnost ponovnog zaposlenja je postala jako teška, skoro nemoguća. Nastala materijalna oskudica i socijalna nesigurnost utiču na porodični život, gdje žene na sebe preuzimaju sve više obveza, zbog sve veće angažiranosti muževa na dodatnim zaposlenjima (Leinert Novosel, 1999., str. 34.-35.)
Iako je pozicija društvene inferiornosti žena i dalje prisutna, promjene su neosporne. Raste broj zaposlenih žena, ali su i dalje slabije plaćene, također raste broj žena u političkom svijetu, no mali broj njih zauzima visoke pozicije na kojima se donose odluke.
Danas, kad je zapadno društvo bogatije nego ikad prije, pitanje je da li su žene i muškarci u njemu sretniji ili uspješniji? Istina, žene su ostvarile jako velika prava i mogućnosti i postale dijelom svih sfera života: političarke, naučnice, umjetnice, sportistice… te uspješno spajaju znanje i sposobnosti kao i profesionalni i porodični život. Ali ova slika nije tako idilična jer je „evidentan rascjep između onoga što žene mogu ostvariti i onoga što na kraju uspijevaju realizirati.“, (Leinert Novosel, 1999., str. 55.) što kod žena izaziva frustracije i nezadovoljstvo.
Položaj žene danas u Bosni i Hercegovini, pitanja ravnopravnosti spolova, ostvarivanja ženskih ljudskih prava u javnoj i privatnoj sferi, te primjene domaćih zakona i međunarodnih obaveza, još uvijek opterećenoj etničkim i nacionalnim podjelama, potisnuta je u drugi plan.
Uprkos činjenici da je Bosna i Hercegovina, kao i većina država u regiji, potpisnica brojnih međunarodnih konvencija, protokola i ugovora, koji zahtijevaju poštovanje ljudskih prava žena i stvarnu primjenu principa zabrane diskriminacije po osnovu spola, te da i sama posjeduje okvir zakona i javnih politika koji garantira jednaka prava i slobode bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, žene u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu ravnopravne sa muškarcima u ostvarivanju prava ni u javnoj ni u privatnoj sferi.
Neravnopravan položaj žena i muškaraca je posebno vidljiv u porodicama u kojima su žene-majke zaposlene. Ove žene obično rade „duplo radno vrijeme“, jer, iako su u svijetu rada, one najviše brinu o domu i djeci. Može se tumačiti da je ovakav status žena nastao pod uticajem socijalizma, koji je omogućio masovno zapošljavanje žena, ali ne smije se zaboraviti i uloga žene u tradicionalnoj porodici, koja je još uvijek najprisutniji oblik porodice u regiji. Bez obzira na ovu činjenicu potrebno je raditi na povećanju broja zaposlenih žena, zatim na povećanju broja programa za ranjive kategorije žena (žene s invaliditetom, Romkinje, žene sa sela, žene žrtve nasilja) te regulisati porodiljsko odsustvo i naknadu kako bi ekonomska nezavisnost ojačala žene u daljoj borbi za ravnopravan status i u okviru svojih porodica i na radnom mjestu.
Koncept ravnopravnosti spolova treba, također, da postane temelj za kreiranje svih politika, ne samo socijalne i ekonomske. Uz to treba raditi i na podizanju svijesti da ravnopravnost spolova ne znači diskriminaciju osoba dugog spola nego davanje jednakih šansi ženema i muškarcima pod jednakim uvjetima.
U vrijeme tranzicije i rata na našim prostorima, koji donijeli brze društvene i ekonomske promjene, desio se i razvoj ženskih nevladinih organizacija i fondacija, koje su pokrenule brojne akcije, inicijative i kampanje (podizanja svijesti ili kampanje za donošenje i primjenu zakona), što je omogućilo da se društvu konstantno ukazuje na probleme s kojima se žene suočavaju i da se razvije svijest o potrebi njihovog rješavanja. Najveći broj ovih organizacija svoje korjene ima u feminističkom pokretu. Njihov doprinos u borbi za ženska ljudska prava i ravnopravnost spolova je veliki, ali femnizam u Bosni i Hercegovini nema masovnu podršku žena, bez obzira na sav njegov doprinos. Istina, feministički pokret nikad i nije bio masovni pokret, ali njegova dostignuća, posebno u sferi politike i obrazovanja, su nesporna. Tako da danas žene širom svijeta uživaju prava i mogućnosti o kojima prve feministice nisu mogle ni da sanjaju. Ipak za feminizam i borbu za ljudska prava žena ima još uvijek mjesta, a za to je zaslužno društvo koje se i dalje sporo mijenja i teško odriče tradicionalnih obrazaca, odnosno: krive su i žene i muškarci.
LITERATURA
Alternativni izvještaj o provedbi Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i ženskim ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, Prava za sve Sarajevo i Helsinški parlament građana Banja Luka, Sarajevo, 2010.
Dodatak 3. Alternativnom izvještaju o provedbi Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i ženskim ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo, 2013.Haralambos, M.; Heald, R.: Uvod u sociologiju, Globus, Zageb, 1989.
Kukić, S.: Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.
Leinert, Novosel S.: Žena na pragu 21.stoljeća: Između majčinstva i profesije, Ženska grupa TOD, Zagreb, 1999.
Magezis, J: Ženske studije, Magistrat, Sarajevo, 2001.
Radačić, I.; Vince Pallua, J.: Ljudska prava žena. Razvoj na međunarodnoj i nacionalnoj razini 30 godina nakon usvajanja Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 2011.
Zaharijević, A.: Neko je rekao feminizam: kako je feminizam uticao na žene XXI.vijeka, Heinrich Boll Stiftung, Beograd, 2008.
Aldijana Trbonja-Tule je socijalna radnica, feministkinja i aktivistkinja. Članica je nekoliko nevladinih organizacija u Mostaru. Čitav svoj radni vijek radi sa ženama i djecom žrtvama nasilja i drugim socijalno isključenim kategorijama društva.