Početak rata me je zatekao u Mostaru. Kako do tada nisam odslužio vojsku – nisam ni mobilisan. Aktiv SKOJ-a, u kojem sam bio od 1939. godine, odmah je stupio u akciju. Prihvatili smo se zadatka da prikupljamo oružje, municiju i vojnu opremu. Sastajali smo se, najčešće, kod Slobodana Vukovića, a ponekad i u mojoj kući. Izvještavali smo o izvršenju zadataka i preuzimali nove obaveze. Posebne zadatke dobijali smo da uspostavimo sigurne veze sa drugovima koji su se morali skloniti u ilegalnost. U više navrata sam odlazio na Carinu, do Mladena Balorde, prenoseći mu poruke od Jusufa Čevre. Isto tako, prenosio sam Čevrine poruke, ili ga dovodio kod sebe, u Donju Mahalu, gdje bi mu omogućio sastanak i razgovor sa pojedinim drugovima.
Autor: Alija Kreso
Izbor i priprema AbrašMEDIA
Odlazeći svakodnevno u kuću Vukovića, upamtio sam raspored prostorija i upoznao ukućane. Bio sam u njihovoj kući neposredno prije nego što će Slobodanova majka Zlatka štititi odstupnicu sinu, kada je, pavši u ruke ustaša i likvidirana. Sjećam se: Zlatka, Slobodan, Hama, Rebac i ja sjedjeli smo za stolom i ručali. Oko jedan sat poslije podne Slobodan, Hama i ja krenuli smo na Neretvu, kako bi smo se tamo sklonili. Kada smo izlazili, Slobodan je zastao na vratima koja su vodila u sokak. Čuo je glas majke koja ga je dozivala. Rekao nam je da mi idemo na Neretvu, a on će nam se, pošto vidi zašto ga majka zove, pridružiti.
Rebac i ja spustili smo se na Neretvu i očekivali drugove. Došao je Ahmet Sefić i pitao za Slobodana. Rekao sam mu da je Slobodan ostao kod kuće i da će nam se svakog trena pridružiti. Sefić je bio nestrpljiv. Kratko vrijeme nakon dolaska reče nam da ide do Slobe. Ostali smo sami, a dva sata kasnije krenuli u kafanu Jusufa Bijavice.
Moj brat Omer sreo me je u haremu, blijed i uplašen, pa mi reče: “Pucaju u Slobu!” Kao gromom pogođen otrčao sam prema kući Vukovića. Vidio sam gužvu, ali ništa nisam mogao saznati. Znao sam da sam nekoliko dana ranije donio pištolj od Mladena Balorde i stavio ga u posteljinu. Čuo sam od prisutnih da su odvedeni Zlatka i Sefić, i da je Slobodan pobjegao. Niko mi nije znao reći gdje je, pa ni u kom pravcu je pobjegao.
Odmah sam potražio Jusufa Čevru i rekao mu šta se dogodilo u kući Vukovića. Pitao me je da li znam gdje se Slobodan nalazi, kod koga se krije. Nisam mu mogao dati nikakav odgovor. Tada sam zažalio što Slobodan nije odmah s nama krenuo na Neretvu, jer ni Sefić tada ne bi išao njihovoj kući, pa policija i ustaše, koji su došli, nikoga osim Zlatke ne bi zatekli.
Ubrzo je i Čevro pao u ruke policije. Uhapšen je i Slobodan. Ubijeni su. O njihovom ubistvu saznalo se iz plakata koji su izlepljeni gradom. Bili su to teški trenutci za nas ilegalne radnike, ali se nismo smjeli prepustiti očajanju. Nastavili smo sa izvršavanjem sve težih i složenijih zadataka, jer su policija i brojna vojska u gradu motrile na svaki sumnjivi korak, a u to vrijeme im je u našem gradu mnogo toga bilo sumnjivo.
Odlazak u Konjički bataljon
Bio sam među 160 Mostaraca koji su, krajem 1941. godine, dobili poziv za odlazak u domobrane. Pošto mi se nije išlo, nastojao sam da me drugovi pošalju u Konjički partizanski bataljon. Otišao sam i rekao Remzi Čevri da neću u domobrane i da želim ići u partizane, na što mi je odgovorio da se pripremim i dođem u kuću u Kajtazovom sokaku, u kojoj su tada stanovali. Sa sobom sam poveo Šefika Vilu zvanog Fika, tokara i dobrog druga, koji je također odbio poziv da ide u domobrane. Zatekli smo Remzu Čevru, Peru Lažetića i Osmana – Osu Grebu. Kada su vidjeli Fiku, svi se zgledaše, a ubrzo, kada je izašao na tavan, Čevro me je pozvao k sebi i pitao: otkuda tu Fika. Odgovorio sam da sam ga ja poveo. Očevidno mu to nije bilo drago, ali se složio. Tu smo se zadržali neko vrijeme, slušajući radio, a onda se pojavio gimnazijalac Meho Husnić. Iskoristio sam priliku da i ja Remzu, kada smo bili sami, priupitam otkud tu Husnić, na šta mi je odgovorio da ga je on pozvao.
Naš odred je krenuo iz grada 16. decembra 1941. godine. U njemu su bili: Refik Šećibović, Rafo Danon, zvani Togo Admiral, Enes Orman, Vila Šefik, Meho Husnić, Mustafa Buljko i ja, a vodio nas je Vasa Maslo. Krenuli smo iz Bjelušina u pravcu Podveležja – za Dobrač.
Kada sam krenuo u partizane, iz Mostara sam pošao iz kuće Laze i Stane Radišić, koja se nalazila u vrhu Bjelušina, kod rezervoara za vodu. Njihovoj kući, kao i susjednoj, u kojoj je stanovala Milica Samardžić, moglo se bezbijedno prići, a u slučaju potrebe i odstupiti iz nje. U kuću Radišića tokom rata sam dolazio više puta. Tu se nalazio jedan od punktova za otpremanje boraca na slobodnu teritoriju, kao i za prihvatanje kurira sa terena. U zakazano vrijeme tu bi se okupljali borci, koji su, najčešće, stizali jedan po jedan, da bi se udružili u odred koji bi u planirano vrijeme izlazio iz grada. U više navrata izvodio sam takve odrede i desetak puta dolazio u kuću Radišića.
Iz Dobrača smo krenuli za Zijemlje, te preko Bahtijevice i Kule na Boračko jezero. Međutim, nisam mogao dalje od Zijemlja. Vojničke cokule stvorile su mi plikove, tako da se nisam mogao kretati. Nisam imao izbora – morao sam ostati. Drugovi su krenuli prema Bahtijevici, a ja sam ostao u kući Save Račića. Tu sam zatekao vod partizana, na čijem čelu se nalazio Nikola Draganić. U sastavu voda bili su Boro Radan, Jovo Siniković, Momir Golo, Pero Lozo, Ilija Kukić, Nikola Lambić, Stevo Mičiević i još neki. Tu sam sreo Envera Ćemalovića koji se, nakon izvršenog zadatka, vratio u Mostar.
Prije nego što sam sa svojim drugovima krenuo u partizane, predano sam radio na pripremanju odreda, održavanju kurirskih veza, a posebno prenošenju poruka ilegalnih radnika. Već tada sam poznavao neke policajce, koji su bili uključeni u NOP, pa ne samo da ih se nismo pribojavali već smo se uz njihovu pomoć slobodno kretali. Tako sam u početku rata slučajno čuo za Marijana Pavelića. Kada sam jednoga dana sa Slobodanom Vukovićem prolazio glavnom ulicom, susreli smo Marijana Pavelića u policijskoj uniformi, na dužnosti. Bilo je to preko puta današnjeg Narodnog pozorišta. Slobodan se zaustavio i nešto sa njim porazgovarao, a ja sam otišao naprijed i sačekao ga u kafani. Tek kada smo izašli iz kafane, pitao sam Slobodana, koji me je našao, šta će sa policajcem i što se ne čuva, na što mi je odgovorio: “Šuti, on je naš čovjek!”
Kasnije sam čuo za stražare koji su pomagali zatvorenicima. Tako se u gradu nisam ustručavao ni policajaca: Salka Omanovića, Mehe Sarajlića i Stanka Mihalja. O svemu tome sam razmišljao u Zijemljima, posebno o drugovima koji su ostali u Mostaru i djelovali u teškim i složenim uslovima.
Sa partizanima – od Glavatičeva do Zijemalja
U Zijemljima sam ostao do 25. decembra 1941. godine. Obradovao sam se kada je stigao novi odred koji je predvodio Meha Arap. U odredu su se nalazili Jusuf Bijavica, Špiro Savić, Milorad Pikula i još neki naši drugovi. Njima sam se pridružio i krenuo prema Boračkom jezeru. Kada smo stigli u štab bataljona – raspoređeni smo. Mene su rasporedili u četu, čije je sjedište bilo u Bijeloj. Čim sam doznao da je Mladen Balorda u Glavatičevu, tražio sam da i mene upute tamo. Mom zahtijevu je udovoljeno, pa sam sa Špirom Savićem i Miloradom Pikulom upućen u Glavatičevo. Komandir čete bio je Miloš Roca, a politički komesar Mujo Pašić. Po dolasku u četu, od drugova koje sam ranije poznavao zatekao sam Hasana Bubića, koji je bio komandant komande mjesta i Luku Knežića, a od mlađih: Mladena Balordu, Šefika Obada, Živka Henćija Papu i Šefika Vilu, dok su ostali borci uglavnom bili mještani.
Držali smo položaj u pravcu Bjelimića, gdje je bila ustaška milicija, koja je iz tog pravca napadala. Učestvovao sam u akciji, kada je naša četa išla, krajem februara 1942. godine, na ispomoć četi koja se nalazila u Bijeloj.
Do 6. marta 1942. godine nalazio sam se u sastavu čete u Glavatičevu. Tada je došlo do formiranja čete u Zijemljima, pa sam određen da krenem tamo. Pošao sam sa Mladenom Balordom, Miloradom Pikulom, Špirom Savićem, Nonom Belšom, Zorom Krajina, Alijom Puzićem, Božom Škorom, Borom Radanom, Nusretom Behmenom, Nijazom Bajatom i Momirom Golom. Kasnije su došli Enver Ćemalović, Remza Duranović, Dušan Konstatinović i Risto Marić. U četi je bilo dosta mještana. Tada je, nakon formiranja, Blagoje Vučurević bio komandir, a Stevo Račić politički komesar čete. Formiranju čete prisustvovao je Ibro Šator.
Razvrstani smo u tri voda. Nalazio sam se u 3. vodu, čiji je komandir bio Mladen Balorda. Držali smo položaje u pravcu Mostara i Nevesinja. Vod koji je bio u školi držao je Prijevorac, vod u Dnopolju zatvarao je pravac prema Nevesinju, a vod u Kušićima prema Porimu.
Izvodili smo povremene akcije, uz pomoć mještana Bijelog Polja, prije svega Drage Dabića, Steve Bojanića i Steve Gatala. Krajem marta izvršili smo napad na žandarmerijsku stanicu u selu Podgorani. Zauzeli smo stanicu, koja je bila smještena u seoskom mektebu. Tada je teško ranjen Rade Janjić, koji je podlegao povredama, dok je Vaso Ninković Knez, iako teško ranjen, preživio povredu. Pored toga, izveli smo čitav niz akcija na Bijelo Polje, Željušu, Prigrađane i Podgorane. Postavljali smo zasjede i hvatali neprijatelje. U jednoj akciji ubili smo Jozu Orlovića, ustaškog stožernika, dok smo u drugoj izgubili našeg Stevu Gatala.
Primjetili smo da su se domaći borci počeli osipati i pristupati četnicima, a neki i ustaškoj miliciji. Odnosili su sa sobom oružje, čime je slabila naša ubojitost, jer smo i sami teško dolazili do oružja i municije. Domaćim četnicima u Zijemljima priključili su se i četnici iz Lakta, sa područja Nevesinja. Napali su nas u pravcu Kušića, poviše zaseoka Šarice. Napadala nas je i ustaška milicija iz Nevesinja. Prihvatili smo borbu oko sedam sati izjutra i ona je trajala sve do jedanaest sati. Njihove napade uspješno smo odbili. Tada smo ubili ustašu Ćupinu iz Nevesinja. Četničkom grupom koja nas je napadala komandovao je Milovan Kovačević, koji se prethodno nalazio u partizanima. Kasnije je uslijedilo povlačenje preko Bahtijevice u pravcu Kule i Boraka, gdje su se nalazile glavne snage i Štab bataljona.
Na zadatku u Mostaru
Kada smo izašli na Bahtijevicu, gdje su se nalazili Enver Ćemalović, Dušan Konstantinović i Ibro Šator, sva tri voda su se okupila na Dabića poljani. U to vrijeme stiglo je pismo od političkog komesara bataljona Vaska Gnjatića, koje je donio kurir. To je bila pošta koju je trebalo prenijeti u Mostar i predati ilegalnim partijskim radnicima.
Pozvali su me u komandu čete i saopštili da sam određen da po tom zadatku idem u Mostar. Pred polazak, oko 4 sata izjutra, odložio sam, kako mi je rečeno, pušku, i preuzeo pištolj i poštu. Trebalo je da u Mostar prevedem i oboljelog Milog Vučetića. Primio sam naređenje i uputstva i krenuo za Mostar. Pošli smo preko Rujišta, zatim Prijevorca i spustili se u Kuti. Izbili smo više Vrapčića, odakle smo se uputili u Dobrč, a zatim u Mostar. Nisam se mogao brzo kretati zbog bolesnog druga, koji je bio vrlo iscrpljen.
Tek sutradan, oko 23 časa, stigao sam u Mostar. Spustili smo se u grad i uputili u kuću Ibre Puzića na Luci. Zamolio sam Ibru da primi Milog, a ja sam planirao da se preko Neretve prebacim u Donju mahalu. Domaćin je bez pogovora prihvatio bolesnog borca. Brinuo je o njemu, a kasnije ga uspio prebaciti na Carinu gdje je liječen, ali je njegov život, uz svu brigu, pokosila tuberkuloza.
Uspio sam da se iz kuće Puzića neopaženo spustim na Neretvu, što mi nije bilo teško, jer sam dobro poznavao teren. Na Limanu sam našao lađu Zukanovića. Nisam imao vesla, pa sam odlučio da rukama veslam do druge obale. Skinuo sam odjeću, stavio poštu u duhansku kutiju, kako bih je sačuvao u slučaju prevrtanja i tako “preveslao” na drugu obalu. Uputio sam se kući. Nikoga nisam zatekao. Roditelji su se nalazili u Rodoču. Otišao sam kod komšije Ćamila Nožića. Lijepo me primio i smjestio. Ujutro sam zamolio Ćamila da izađe u grad i nađe Hasu Fazlinovića Žutog, kako bi mu predao poštu. Ćamil je otišao, i nakon sat-dva, pojavio se Fazlinović. Predao sam mu poštu. Otvorio je pismo u mom prisustvu i pročitao ga, a zatim mi rekao da se organizacija u Mostaru obavještava da se odredi iz grada više ne otpremaju u pravcu Boračkog jezera, jer je bataljon, zbog nastale situacije, odlučio da napusti to područje. Žuti se interesovao za novonastalu situaciju u vezi sa četničkom izdajom, o čemu sam mu i pričao.
Ponovni odlazak iz grada
Zbog poruke koju sam kao kurir donio, nisam mogao krenuti iz grada. Mada sam vjerovao da će moj boravak u gradu biti kratak, trajao je tek 40 dana. Krio sam se kod Ćamila Nožića, a najviše kod Avdije Pavlovića, komšije i mog majstora koji je brinuo o meni kao o svom najdražem. U nekoliko navrata Žuti je dolazio kod mene, brinuo se o mom smještaju i ishrani, pa je organizovao da ilegalni radnici pomognu porodici kod koje sam se nalazio.
Sredinom jula kod Avdije Pavlovića došao je Jusuf Topuzović, koji mi je rekao da su ga poslali Enver Ćemalović i još jedan drug, sa porukom da dođem na “štreku” (željeznička pruga). Ja opet nisam smio izaći na ulicu, jer su me tu svi poznavali, pa bi me, možda, neko mogao poznati.
Upoznao sam Avdiju sa sadržajem poziva koji mi je stigao, a on mi je rekao da ih pozovem da dođu u njegovu kuću. Takvu sam poruku i poslao. Ubrzo su se pojavili Enver Ćemalović i Mladen Balorda. Rekao sam im da sam poštu predao i da, dobro čuvan, očekujem naređenje za pokret, ali ono nije stizalo. Pored njih dvojice koji su stigli u grad, sa njima su u Rašku Goru došli Lazo Čvoro, Salko Zebić i Hasan Hasanbegović Muftar. Pričali su mi šta je bilo na Crnom polju i ko je od mojih drugova nastradao u četničkoj izdaji. Kazivali su mi kako su se i kojim pravcem spustili u grad. Na nesreću, u bašti ih je primijetio Bećir Torlo, koji ih je provalio, doveo Italijane i policiju, a oni su u odstupnici bacili bombe nakon izvlačenja iz bašte.
Enver Ćemalović me je tada pitao da li bi neko mogao odnijeti pismo njegovoj majci Hasibi. Pozvali smo Sulejmana Rebca da odnese pismo, u kojem je Enver napisao da su dobro i da se nalaze na sigurnom mjestu, te da im pošalje hrane. Hasiba nam je spremila bogat ručak, a najavila je i večeru.
Enver i Mladen došli su u Mostar na zahtijev MK KPJ – da izvedu ilegalce iz grada. Organizacija je pripremala naš izlazak iz grada. Tri dana kasnije krenuli smo: Enver Ćemalović, Mladen Balorda i ja iz Donje mahale. Mjesni komitet KPJ obezbijedio je da nas, svojim taksijem, prebaci Dervo Nalbanta. Stigao je “fijatom” u 13 sati u Donju mahalu, pred kuću Avdije Pavlovića. Kada smo polazili, okupile su se žene i djevojke. Mahale su maramicama i jemenijama. Izgledalo je kao da ispraćaju svatove. Sjeo sam do vozača, a Enver i Mladen na zadnja sjedišta. Nalbanta nas je odvezao do Silosa, koji se tada gradio. Na gornjoj željezničkoj rampi, koja je bila spuštena, bili smo u automobilu, a šezdesetak ustaša nam se primicalo. Nalbanta je tada izašao, izderao se na radnika koji je odmah podigao rampu i propustio nas. Krenuli smo pored Zanatske škole i stigli do silosa. Pozdravili smo se sa Nalbantom i krenuli pravcem koji je bio dogovoren sa ilegalcima. Pripremama na prebacivanju ilegalaca i nas rukovodio je Neđa Borozan i Andrija Krešić, sa Spasojem Vujinovićem iz Cima.
Nakon izlaska iz automobila krenuli smo pješice, putem koji je, pored silosa, vodio za Raštane. Neko od radnika sa skele na silosu prepoznao je Mladena i zvao ga. On se nije osvrtao, ali kad je čuo da ga zove i njegovim nadimkom Lobra, znao je da je u pitanju dobar poznanik. Zastao je da vidi ko ga zove. Upravo ta okolnost izazvala je i nesporazum. Spasoju Vujinoviću je rečeno da će nas naići trojica. pošto smo išli Enver i ja, jer je Mladen zaostao, prošli smo pored njega, ali on nije reagovao. Mladen nas je sustigao i rekao da ga je zadržao Kokotović. Ali, mi nismo nailazili na vezu koja je trebalo da nas sačeka. Na drugoj obali Neretve vidjeli smo brojne mazge i italijanske vojnike. Odlučismo da i sami siđemo na vodu, da se osvježimo. Odložili smo odjeću i opremu i ušli u rijeku iznad Skakala. Plivali smo po nemirnoj i jakoj Neretvi, a italijanski vojnici su nas gledali. Kada su otišli, Mladen je ugledao jednog čovjeka koji je stajao stotinjak metara iznad nas. To ga je zabrinulo, pa je odlučio da vidi o kome se radi. Pošao je prema njemu. Ubrzo se uvjerio da je to Spasoje Vujinović, koji je, pošto je primijetio da nas je trojica, odlučio da nam priđe. Pokazao je gdje ćemo se sakriti i obećao da će doći po nas kada padne mrak. Nalazili smo se preko pruge, u nekom voćnjaku. Navečer je došao Spasoje i odveo nas u kuću gdje smo večerali. Odredili su nam vodiča Vladu Janjića, koji nas je izveo u Rašku Goru, u zaselak Janjići. Po dolasku u Rašku Goru zatekli smo ostale drugove, a neki su došli sutradan, tako da je sljedeći dan cijela grupa bila na okupu: Anđelko Goati, Marijan Pavelić, Asim Zubčević, Boro Balać, Tahir i Hilmo Hadžović, Velija Arslanagić, Ibro Višo, Nono Belša i Irfan Filipović (berberin iz Trebinja, veliki borac i ratnik koji je poginuo na Tjentištu) i drugi. Tu se nalazio i Boško Janjić “Serđento”, kako smo ga svi i zvali, vodič koji je ostao u partizanima.
Krenuli smo u pravcu Prozora, gdje je trebalo da se sretnemo sa bataljonom. Vodio nas je Janjić. Išli smo preko Čabulje, Donje Drežnice i Čvrsnice. Navraćali smo u Jurića kolibe i Šunjićeve staje. Jednu noć smo prespavali u Drežnici, a drugu na Plasu. Nastavili smo put prema Doljanima, pregazili Doljanku i iznad željezničke pruge došli u granitni kamenolom. Preko radnika u kamenolomu uhvatili smo vezu sa ilegalnim radnicima u Jablanici.
Ubrzo su nam stigla tri druga iz Jablanice. Donijeli su nam hranu. Sjedjeli smo i razgovarali. Nakon odmora nastavili smo put, a drugovi iz Jablanice vratili su se svojim kućama. Predveče smo krenuli u pravcu sela Slatina. U jednom zaseoku ispred Gračaca smo noćili. Kada smo sutradan nastavili marš spustili smo se na cestu Prozor – Rama. Primijetili smo pokidane telefonske žice i porušene stubove, čemu smo se posebno radovali, jer smo znali da su naši negdje u blizini. U prvom kontaktu, te naše pretpostavke su potvrdili i mještani. Rekli su nam da su tuda prošli partizani i porušili telefonske stubove i pokidali žice. Od Gračaca preko Gračanice išli smo cestom u koloni. Očekivali smo da ćemo se sustesti sa našim jedinicama. Ispod sela Gorica, na Crnoj ćupriji, susreli smo se sa predstražom našeg bataljona. Veselju nije bilo kraja. Izgrlili smo se i izljubili sa drugovima. Rekli su nam da se štab nalazi na Lugu, pa smo nakon predaha nastavili put u tom pravcu.
Bio je to izuzetno težak i naporan put. Pored neprohodnosti terena kojim smo se kretali, i velike vrućine su nam predstavljele poseban teret. Uz to, s nama su bili drugovi Anđelko Goati, krupan i ugojen čovjek, te Marijan Pavelić, koji je izašao iz bolnice. Oni su se brzo umarali, često zastajkivali i osjećali tegobe. Hrabrili smo ih i pomagali im da se brže kreću. Za osvježenje su im dobro došli limun i šećer koji smo ponijeli. Kada smo se pripremali da pođemo, Hamo Rebac nas je pitao šta da ponese, a ja sam zatražio da nabave limuna i šećera. Enver Ćemalović me je zbog toga izgrdio, govoreći da mi na pamet padaju “naprdići”. Međutim, to je drugovima pomoglo da podnesu naporan put.
Izvor: Hercegovina u NOB, str. 218-224
Izdavač: Vojnoizdavački i novinski centar Beograd, 1986. godine
Pročitajte još:
Samija Bubić- Slipčević: Borbe i otpori u Mostaru
Mostar u borbi za slobodu: Politički aktivizam revolucionarke Dragice Krnić
Mostar slavi svoje oslobođenje