Almedina Amela Suljić je profesorica predškolskog odgoja, ili kako bi mi to jednostavno rekli, teta u vrtiću. Zanimanje odgajatelja daje puno prostora za plemenito djelovanje. Djecu ne možete prevariti, ona uglavnom osjete i prepoznaju onoga ko im je spreman posvetiti svoju ljubav, vrijeme, trud i pažnju. Dobra odgajateljica može biti samo ona koja svoj posao radi sa velikim srcem. Koliko razmišljamo o tome kako naša djeca provedu vrijeme u vrtićima? Šta se tamo događa? Razmišljamo li o dobrim tetama poput Amele koje na par sati nadomjeste nas, o velikoj ulozi koje one igraju u životima naše djece, dok mi pokušavamo zaraditi za život. Moja želja je da sve budu dobre, zabavne, požrtvovane i pomalo djetinjaste. Baš kao teta Amela. Kad teta Amela dođe kod mene u posjetu, moj sin kaže “Mama, kad ćeš ti na posao da se ja i teta Amela malo poigramo?“. Razgovarale smo o poslu koji ona jako voli i koji je uveliko određuje kao osobu.
Razgovarala: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Koliko radiš dugo već radiš kao odgajateljica?
Almedina Amela Suljić: Šesnaest godina, od ’96-te.
Odakle potječe tvoja želja i potreba za bavljenjem poslom odgajateljice?
Almedina Amela Suljić: Od kako znam za sebe volim djecu i od svojih ranih mladalačkih dana uživala sam u druženju i boravku sa djecom. Imala sam dvije mlađe sestre i brata. Brat je deset godina mlađi. Uvijek sam im pričala neke priče i uživala u tome. U ratu je bilo puno nekih izbjeglica oko mene, puno djece. Neki su imali nesreću i da ostaju u tim ratnim događanjima bez jednog od roditelja, obično oca. Bila sam okupirana njima i radila sam neke stvari za njih, imajući želju da ih razveselim i olakšam im tešku situaciju u kojoj su se nalazili. Uživala sam u tome i radila sam to sa srcem. To je nekako moj svijet. Kad se djeci nešto pruži ona znaju pokazati zahvalnost i zadovljstvo. To je nešto što posve prirodno dolazi. Tu sam otkrila da je rad s djecom nešto što me u potpunosti ispunjava i tu napunim svoje baterije.
Da li ti je bilo teško doći do posla?
Almedina Amela Suljić: Prvo sam završila Pedagošku akademiju, dvogodišnje školovanje i odmah nakon toga sam imala sreću da krenem asistirati sa dvjema jako dobrim tetama, koje su “izgorile“ u svom poslu. Učila sam od najboljih. Imala sam sreću da radim povremeno, na nekakvo određeno vrijeme da tu stičem iskustvo, ali na žalost i nesreću bilo je jako teško doći do nekakvog stabilnijeg angažmana. Kroz taj proces, mijenjale su se i metodologije rada što je dodatno obogatilo moje znanje i spremnost. Uvijek sam počinjala iz početka – novi vrtić, djeca, tete i novo okruženje. Tako da sam se uvijek morala iznova dokazivati.
Šta te trenutno najviše inspiriše?
Almedina Amela Suljić: Nedavno je kod mene došla asistirati jedna djevojka sa željom da stekne nešto više iskustva i da uči, te je rekla da primjeti da sam ja teta koje ne pravi pauze, u smislu da sam zaista čitavo svoje radno vrijeme fokusirana na djecu i da se sve oko njih vrti. Zapravo, toliko uživam u procesu rada sa djecom da često ne uzmem pauzu ni kada bi trebala, a to nije dobro. Ponekad krenem raditi previše stvari odjednom, jer radim srcem i srce je ono što me pokreće. Inspirišu me djeca i uvijek polazim od toga da zadovoljim njihove potrebe. Osluškujem poruke koje mi šalju i u skladu sa tim pripremam radne teme i zadatke. Nekada je potrebno „obraditi“određenu temu, ali djeca pokazuju interes za nešto drugo. Onda je potrebno pronaći način i odgovarajući pristup, tj. biti domišljat. Evo, na primjer, sada radim sa djecom temu “Saobraćaj i saobraćajni znakovi“, ali oni žele raditi teme o proljeću – cvijeće, bubamare, leptiriće. Oni slijede prirodni ritam – proljeće je tu! Ja slušam i osluškujem njih, a onda i oni mene. Djeca su moj tim i dogovaramo se. Tako dobijemo najbolje rezultate.
Mogu konstatirati da zaista voliš posao koji radiš, zar ne?
Almedina Amela Suljić: Definitivno. Jednom sam imala nesreću da tokom svog obavljanja posla za jednu instituciju, nepravedno, dobijem otkaz. Bez obzira na sav moj trud, zalaganje i ljubav prema poslu. Tada sam imala misli da prestanem to raditi i ostavim sve iza sebe. Čak sam tada, potresena tim događajem, zatražila i stručnu pomoć i savjetovanje, sa ciljem samoprocjene i procjene da li sam ja zaista sposobna za takvu vrstu posla. Na kraju, taj moj potez i jeste pokazatelj ozbiljnosti u pristupu obavljanju ovoga posla i svjesnosti visine zadatka sa kojim se nosim. Znate, ništa previše nije dobro. Nekada moramo naći načina da se ne dajemo baš uvijek potpuno, jer onda definitivnno dolazi do jedne vrste “izgaranje“. Pokušavam to imati na umu, mada nisam sigurna da mi to dobro ide. Tada sam u toj teškoj situaciji radila i druge poslove. To je zaista bio jedan prelomni trenutak i jedno za mene neobično teško razdoblje. Preko noći sam ostala bez posla, a usljed nekih drugih okolnosti postala i samohrana majka sa dvoje djece. Trebalo se sa tim iznijeti. U tom periodu radila sam kao čistačica, kao prodavačica u pekari. Čak sam na dan promocije diplome prvo očistila prodajni centar u kojem sam radila kao čistačica, presvukla se, otuširala i sredila, te otrčala po profesorsku diplomu. Tako je bilo. Imala sam malu djecu i morala sam u tom trenutku raditi bilo što. Međutim, nešto kasnije, otvorilo se radno mjesto u jednoj gradskoj vrtićkoj jedinici, ja sam uspjela dobiti angažman, te i danas, evo već četiri godine, tu radim. Zadovoljna sam. Ubijeđena sam da se ništa ne dešava slučajno, pa tako ni te teške stvari koje sam prošla u jednom periodu svog života. Tada sam sebi olakšala stvari ubjeđenjem da mi možemo utjecati na neke stvari koje nam se događaju, ali i da postoji određena sila koja kreira okolnosti i vodi nas negdje, gdje na kraju krajeva trebamo biti. Povukla sam crtu i rekla sebi: „Ovo je jedna izgubljena bitka, ali sada ideš dalje“. Pokušavam da svaki put naučim nešto. Sad shvatam da je jalovo previše se truditi ondje gdje to apsolutno ne pada na plodno tlo.
Kakav je danas odnos roditelja, i generalno društva, prema najmlađima?
Almedina Amela Suljić: Uglavnom nije dobar, a usudit ću se reći da je katastrofalan. Djeca trebaju jako puno ljubavi, ali i dozu discipline. To su dvije ključne stvari. I jednog i drugog čini se da ima premalo ili je izraženo na neadekvatne načine. Ljudi se gube, zaboravljaju svoju ulogu koja je tu jako bitna. Roditelji često ne izgledaju spremni za preuzimanje odgovornosti koje roditeljstvo nosi. Djetetova primarna emocionalna hrana su pažnja i ljubav. S druge strane, roditelji treba da shvate da oni nisu “umrli“ u momentu kada su postali roditelji. Roditelj koji njeguje sebe i svoje interese u nekoj razumnoj mjeri je zadovoljan roditelj, a onda imamo i zadovoljno dijete. Tu je jako bitan taj neki balans. Problem je kvalitet, a ne kvantitet provedenog vremena sa djecom. Ako mame ne rade često dolazi do zaključka da je bolje dijete ostaviti kod kuće nego poslati ga na dva do četiri sata u neku igraonicu koje postoje pri vrtićima. Ali to je pogrešno. Mame i kod kuće imaju obaveze i dijete često provodi vrijeme pasivno, gledajući televiziju. Ja često djeci za domaću zadaću zadajem da izađu u prirodu, odu voziti biciklo, da zimi odu na snijeg, da odu na livadu i dotaknu i osjete travu i zemlju. Da se uprljaju. Da se igraju i ojačaju. To je ono čega nam nedostaje. Nekada mi se čini da ljudi više posvećuju adekvatne pažnje kućnim ljubimcima, a ne djeci. Kao da su se uloge zamjenile. Ni sa odlaskom u vrtiće i igraonice ne treba pretjerivati. Nije uredu djete nakon osam sati boravka u vrtiću uzeti i onda odvesti ponovo u neku igraonicu. Treba planirati vrijeme i sadržaje. Roditelji često, zato što se osjećaju krivi zbog nedovoljno ili neadekvatno provedenog vremena sa djecom, onda čine još jednu katastrofalnu grešku – kupuju skupe igračke. Znam mamu koja je dijete od dvije godine pokušala zabaviti laptopom koju mu je dala da se s njim igra. Dijete je oštetilo skupi laptop, a da je otišla sa njim u park da se igra, dijete bi ojačalo fizički, majka bi se kroz igru približila djetetu. Ja imam dvoje djece i trudim se da osjetim kako se oni osjećaju. Ako primjetim da su nezadovoljni ili tužni, onda malo zakočim neke svoje stvari, izađem, prošetam sa djecom. Roditelji su „glavni“u smislu postavljanja određenih pravila, ali se ta pravila ponekad moraju i obrazložiti. Kod discipline je jako važna dosljednost i postavljanje određenih granica. Djeca se tako osjećaju sigurno i zaštićeno. Sa ovim ni u kojem slučaju ne treba brkati autoritarni odgoj, koji je nešto sasvim drugo, a odnosi se na krute i štetne odgojne metode koje djeci mogu jako puno da naštete. S druge strane roditelji moraju znati da su i odgajatelji živa bića poput njih i da ponekad ne mogu napraviti čuda. U kratkom vremenskom roku neke stvari se ne mogu popraviti. Roditelji su prvi i glavni učitelji.
Koje su to najveće odgojne greške?
Almedina Amela Suljić: Najgore je kad nema odgoja nikako. Kada nema baš nikakvih granica i kada je dijete “pušteno“. S druge strane, prestrog odgoj je također loš. Također, loše je kada roditelji nisu složni po pitanju odgoja djeteta. Kada se ne dogovaraju. Kad nema dosljednosti, jedan dan se radi ovako, a drugi dan onako. Tada dijete upute i pravila ne shvaća ozbiljno i te poruke su onda zbunjujuće.
Kakve su posljedice autoritarnog odgoja?
Almedina Amela Suljić: Svaka presija ima loše posljedice. Za dijete je važno da odnos sa roditeljima, a pogotovo sa majkom, bude odnos pun povjerenja. U takvim slučajevima u najmanju ruku dijete se može razviti u veoma nesigurnu i o drugima ovisnu osobu, osobu koja ima osjećaj da nije prihvaćena.
Kako da roditelji budu bolji roditelji?
Almedina Amela Suljić: Prije svega treba da cijene svoje vrijeme i da ga ne troše uzalud. Djeca brzo rastu, kad su mala, tada su im roditelji najpotrebniji. Da bolje organizuju svoje vrijeme i vrijeme provedeno u igri i druženju sa djecom. Loše je upoređivati dijete sa drugom djecom. Naravno, postoje neke generalne razvojne karakteristike, ali svako je dijete svijet za sebe. Sa vlastitim željama i potrebama. Važno je upoznati, prepoznati dijete i vidjeti koje to ono sposobnosti ima i šta je to što ga zanima. Pomoći dijetetu da prihvati svoje posebnosti, da radi na svojim talentima i interesovanjima, podsticati ga da razvije urođene potencijale. Neki roditelji znaju otići u drugu krajnost pa previše zasipati dijete svakojakim aktivnostima. I to onda nije dobro.
Kakav je tvoj pristup prema vlastitoj djeci?
Almedina Amela Suljić: Mnogi roditelji moje djece u vrtiću misle da sam ja savršen roditelj, međutim, ja to naravno nisam. Teže je odgajati svoju djecu nego tuđu. Teže je biti roditelj nego odgajatelj ili pedagog. Mi nismo išli ni u kakvu školu u kojoj se uči kako biti roditelj. Učili smo od naših roditelja, a njihov način ne mora biti i ispravan način. Roditeljstvo je nešto što se uči kroz život, jer smo i mi ti koji se mijenjamo kroz život. Mijenjamo se mi, a mjenjaju se i djeca. Mijenjaju se vremena i okruženje, standardi. Mi moramo biti spremni za sve te promjene. Ja mogu govoriti o tome i kako biti jedan, ali vrijedan roditelj, jer sam ja prošla i prolazim kroz takve okolnosti. Moja djeca, a jedno od njih je tinejdžer, mislim da su primjerena djeca, a zbog svoje primjerenosti do sada uspjeli dobiti i određene privilegije u smislu stipendija ili određenih nagrada od strane zajednica u kojima su aktivni. Međutim, definitivno to što je neko pedagog, odgajatelj ili nastavnik nije nikakav uslov da će mu djeca biti dobro odgojena. Roditeljski posao je težak posao.
Da li je mostarska sredina pogodna i zdrava sredina za odgoj djece?
Almedina Amela Suljić: Ova sredina nudi jako malo. Na žalost, okruženi smo neprimjerenim zabavnim sadržajima, a čini mi se da je sve niža dobna granica kada mladi, odnosno djeca, kreću konzumirati alkohol i droge. Roditelji su slabi, izašli su iz rata i nose to jedno breme sa sobom. Dio tog bremena pada na leđa djece.
Je li zanimanje odgajatelja/ice cijenjeno zanimanje?
Almedina Amela Suljić: Podcjenjeno je. Mi, odgajatelji smo prosto došli kao neki mađioničari u situaciji gdje se od nas očekuje jako mnogo. Ako dijete dođe iz jedne porodične sredine u kojoj nije naučilo poštovati roditelja, teško da će poštovati i uvažavati i odgajatelja. Ako roditelji surađuju onda ima uspjeha. Rezultati zajedničkog truda se uvijek vide. Trudim se da u grupi sa kojom radim u tom smislu ostvarim pozitivnu klimu i generalno sam zadovoljna suradnjom sa roditeljima. Nekad imate slučaj da se od vas očekuje da dijete naučite da piše slova, a dođe vam dijete koje nikada nije u ruci držalo olovku. Onda je to proces koji zahtijeva određeni pristup i vrijeme.
Da možeš vratiti vrijeme, da li bi se ponovo opredjelila za ovo zanimanje?
Almedina Amela Suljić: Bez obzira na to koliko se nekad „istrošim“ i koliko ovakav posao nije adekvatno vrednovan, ja u njemu potpuno uživam i punim tako svoje baterije. Posebno sam sretna kada otkrijem neki novi metod ili pristup koji je u odgoju djece uspješan.
Odakle ideje za kreativne radionice i kreativne projekte sa djecom?
Almedina Amela Suljić: Uglavnom, su to “moje male kućne čarolije“. Trudim se da detektujem materijale i sirovine u okolišu, recikliram i prenamjenim ih. Drugim riječima, dok ima „smeća“ i odbačenih predmeta oko nas, ima i kreativnih radionica sa djecom.
Kako je biti samohrana majka?
Almedina Amela Suljić: Ja i moja mala porodica nemamo riješeno stambeno pitanje i to zna biti teška okolnost. U teškim momentima, kada sam čak radila kao honorarac na par mjesta u isto vrijeme, znala sam odvesti djecu na trening, a ja otići na aerobik. Da napunim baterije, da se ispušem i riješim posljedica stresa. Našla sam način da se organizujem tako da budem zadovoljna i ja i oni. U tom periodu sam se i doškolovavala i dobila i drugu diplomu, diplomu profesora predškolskog odgoja. Mi smo bili tim. Također, djeca su tu morala preuzeti određene uloge i odgovornosti.
Koji su tvoji ciljevi i želje u budućnosti?
Almedina Amela Suljić: Djeca imaju određene želje vezane uz njihovo obrazovanje, težim tome da im uspijem ipuniti ih i poticati ih u tom njihovom putu. Želim ih vidjeti kao zdrave i kompletne osobe u budućnosti. Oni su moj prioritet.