Nikad ljepših žena i momaka kao u maju… ćejfe se duuuugeeee kafe po mostarskim kafićima, psi i mačke ćejfe svoje minute i sate na poluprohodnim trotoarima. Gušteramo se svi čoporativno. Prija mi atmosfera. Aktuelne su mature; glamurozne haljine i odijela, prolaze pored mene obučeni u najljepša lica i najzgodnija tijela.
Piše: Amela Stovrag, AbrašMEDIA
Petkovi i subote su čarobni. Holivudski. I ne mogu me mašiti. Ili mi je rodici matursko, ili komšinici, ili prijateljicinoj rodici ili rođaku. Gledam ih onako. Nikad ljepši nisu bili niti će biti. A toliko nesigurnosti i manjka samopouzdanja u njima. Pogotovo u mlađahnim damama. Kao da gledam sebe prije… hmmm… par godina… i kusur. Nesigurne, ogledaju se svaki sekund, trackaju ruž, popravljaju, selfijaju. Svaka dama je u dugoj toaleti, šljaštećoj, sa polugolim ili golim leđima, koja se vuče za njom…
Svih boja i motiva. Lijepo uparirane sa isključivo pismo torbicama, sandale potpuno nevidljive od dugih haljina koje ih uspješno sakrivaju.
A la svjetska dodjela Oscara. Samo što naša Musala nema ništa oscarovsko niti holivudsko. Kao da smo u devedeset i trećoj, samo eto što se ne puca.
I uhvatim sebe kako razmišljam o nedostatku identiteta danas.
Kod učiteljice sam nauk učila. Pamtim jasno momka koji je bio faca, frajer. I djevojke koja je važila za neodoljivu. Najpoželjniju među hiljadama žena. Koju je svaki momak želio i sanjao o njoj. I najljepši se našli u finalu. Kako negdje i dolikuje. Nije li lijepo?!
Toga sve manje ima. Nema ti više danas ni najljepšeg, niti najljepše od sve djece. Jer sve djevojke liče jedna na drugu. Sve se ugledaju jedna na drugu. I svaka mora imati bijele starke, jer joj, pobogu, drugarica ima iste. Svaka mora imati crvenu Michael Korrs torbu, jer joj rodica i drugarica imaju baš tu crvenu. Taj „must have“ nametnuti svjetski modni poredak od sezone do sezone je doveo do toga da niti jedna od njih ne zna „what she really wants“?!?
Sve su prelijepe. Nema sumnje u to. Ali ni same ne znaju šta žele i vole. Vole ono što im drugi govore da vole. To nije da je loše i pogrešno, čak je zabrinjavajuće.
Ako ih pitate šta vole jesti, sigurno neće reći raštiku kuhanu sa teletinom; nego vjerovatno pizzu, filete, palačinke. I sa modom bi trebalo da je tako. Bez obzira što jadna majka kuha raštiku ne bi li je djeca zavoljela, oni će otvoriti Argetu ili Nutellu.
Oblače se isto, friziraju se isto. Šminkaju isto. Hajlajterišu isto. Sve nose hlače poderane na desnom koljenu, iste bronza tena/štikle. Crna tanka trakica oko vrata sa srcem, koja galantno visi tik uz vrat. Nekada davno, vijekovima daleko, predstavljala je simbol nečega nečasnog. Danas više ne. I uredu je to. Nova moda, novi naraštaji. Gledam poremećaje identiteta.
Gledam potonulo Ja kod (skoro) većine dama. Jer je došlo valjda takvo vrijeme.
Deceniju unazad bilo je šarenolikijih, zanimljivijih, originalnijih, kreativnijih, raznovrsnijih, opuštenijih maturskih kreacija i odjevnih komada u ponudi.
Slike sa potpisima svih iz razreda na kolektivnu i solo fotku. I onu sa partnerom, naravno.
Za uspomenu i dugo sjećanje…
(AbrašMEDIA)