Annelies Marie Frank, autorica Dnevnika Anne Frank, rođena je 12. 6. 1929. godine u Frankfurtu.
Nakon Hitlerova uspona 1933. godine, Annina porodica je odlučila otići u Amsterdam, kako bi pobjegla od sve jačeg antisemitizma u Njemačkoj. Anne, njezina sestra Margot, majka Edith i otac Otto otišli su u skrovište 6. jula 1942. godine.
Tri dana nakon Annine zadnje objave u dnevniku, 4. augusta 1944. godine Gestapo je provalio u tajno skrovište i sve njegove stanovnike poslao u logor smrti Auschwitz. Deportovani su u Auschwitz posljednjim transportom Jevreja iz sabirnog logora Westerbork. Muškarci su razdvojeni od žena. Otto Frank nikada više nije vidio svoju porodicu.
Priredila: Aldina Lipovac-Jandrić, AbrašMEDIA
Anna je dobila šugu zbog loših uslova u logoru Auschwitz i zajedno sa sestrom Margo bila poslana u „ambulantu“ koja je bila u potpunom mraku, prepuna štakora i miševa. Njihova majka Edit Frank odbijala je jesti i svu svoju hranu davala je kćerkama. Dana 28. oktobra 1944. godine, Anna, Margo i Augusta van Pels su premještene u logor Bergen-Belsen. Ondje su umrle od tifusa, nedugo prije nego što je logor oslobodila britanska vojska 15. aprila 1945. godine. Tačan datum Annine i Margotine smrti nije poznat. Margot je imala devetnaest, a Anne samo petnaest godina.
Hanneli Goslar i Nannete Blitz, Anine prijateljice iz logora, vidjele su Anu Frank i razgovarale s njom u februaru 1945. godine. Nakon rata posvjedočile su kako je Ana bila bez kose, mršava i drhtala je. Ana im je rekla kako su joj roditelji umrli i da zbog toga više ne želi živjeti.
Anne Frank je od roditelja dobila dnevnik za svoj 13. rođendan. Tu svesku sa crveno-bijelim koricama nazvala je Kitty. Pisala je ne samo vlastite ispovjedi o sebi, već je svjedočila o vremenu i životu. Dnevnik nadrasta formu dnevnika i prikazuje život kakav je bio stanovnicima Tajnog skrovišta, njihove poglede na rat i svijet. Ana Frank daće neke od najiskrenijih i najpotresnijih svjedočanstava o životu jedne djevojčice, okružene strahotama. Dnevnik je priča o odrastanju, ljubavi, željama, snovima, strahovima, nadanju u najstrašnijem razdoblju historije čovječanstva. Kuća Anne Frank u Amsterdamu, u kojoj se Anne s obitelji skrivala tokom Drugog svjetskog rata, najposjećenije je mjesto u Holandiji.
Odlomci iz Dnevnika Anne Frank
„Kad mislim na to kako mi ovdje živimo, obično dolazim do zaključka da je ovo raj u poređenju sa onim kako mora da žive drugi Jevreji koji se nisu sklonili. Pa i pored toga, kasnije, kad sve opet bude normalno, zgranjavat će me kad se budem sjetila kako smo mi, kojima je kod kuće sve bilo potaman, mogli da se spustimo tako nisko. Mislim na to kako su naši maniri popustili. …Margo nosi prsluk dva broja manji od njenog. Mama i Margo provele su cijelu zimu sa tri potkošulje koje su naizmjenice nosile, a moja je tako mala da mi ne doseže ni do pupka. Ali, sve su to stvari preko kojih se može preći.“
„Ja gutam pilule valerijane svakog dana protiv lošeg raspoloženja i depresije, ali sam zato sutradan još neraspoloženija. Dobar smijeh od srca pomogao bi mi više no deset pilula valerijane, ali mi smo skoro zaboravili kako se smije. Ponekad strepim da će mi se lice, zato što sam uvijek tako ozbiljna, iztužiti i rubovi usana objesiti. Ni ostalima nije bolje…“
U noći s 26. na 27. novembar 1943. godine Ana je u polusnu „vidjela“ prijateljicu Hanneli, koju su odveli nacisti:
„Draga Keti,
Sinoć, prije nego što ću zaspati, kao da se pojavi iznenada pred mojim očima – Hanneli!
Vidjela sam je pred sobom svu u dronjcima, mršavu i iscrpljena lica. Oči su joj bile široko otvorene, gledala me je tako tužno i prekorno da sam joj mogla pročitati iz očiju: „Oh, Ana, zašto si me napustila. Pomozi, pomozi mi, spasi me iz pakla!“
Ali ja joj ne mogu pomoći. Jedino mogu da gledam kako drugi pate i umiru i jedino mogu da molim Boga da nam je opet vrati natrag. (…)
Oh, Bože, ja imam sve što zaželim, a nju je stigla takva užasna sudbina! Ja nisam bolja od nje; i ona je željela da čini samo ono što je dobro; zašto da ja budem izabrana da živim, a ona, vjerojatno, da umre? Kakva je razlika bila među nama? Zašto smo sad tako daleko jedna od druge?“
„Stalno nas podsjećaju na to da se krijemo, da smo mi Jevreji vezani lancima za jedno mjesto, bez ikakvih prava, ali sa tisuću dužnosti. Mi Jevreji ne smijemo pokazati svoje osjećaje, moramo biti hrabri i snažni, moramo primiti sve neudobnosti, ne smijemo gunđati, moramo učiniti sve što je u našoj moći i uzdati se u Boga. Jednom će ovaj strašni rat završiti. Svakako će doći vrijeme kada ćemo opet biti ljudi, a ne samo Jevreji. Tko nam je ovo nametnuo? Tko je načinio Jevreje drukčijim od ostalih ljudi? Tko je dozvolio da toliko trpimo sve do sada? Bog nas je načinio onakvim kakvi smo, ali će nas Bog opet i uzdići. Ako podnesemo sve ove patnje i ako još preostane Jevreja, kada sve bude gotovo, onda će Jevreji, umjesto da budu osuđivani, biti ukazivani za primjer. Tko zna, možda je čak i naša religija, od koje svijet i svi narodi uče dobro, razlog, jedini razlog što sada moramo da patimo. Iz toga razloga nikad ne možemo postati samo Nizozemci, ili samo Englezi, ili predstavnici ma koje zemlje, uvijek ćemo ostati Jevreji, ali mi to i želimo.
Te noći sam se osjećala da ću sigurno umrijeti, čekala sam policiju, bila sam spremna, kao vojnik na bojnom polju. Željela sam da dam svoj život za zemlju, ali sada, sada kada smo spašeni, prva mi je želja bila da poslije rata postanem Nizozemljanka. …“
„Mnogi ljudi po tamnicama i bolnicama žude za danom kada će biti slobodni da uživaju u ljepotama prirode, ali ih je malo koji su tako zatvoreni i izolirani od onoga što podjednako pripada i siromašnima i bogatima. Nije to samo fantaziranje sa moje strane, kada kažem da me posmatranje neba, oblaka, mjeseca i izvijezda umiruje i čini strpljivom. To je bolji lijek od valerijane ili broma; majka Priroda čini me skromnom i spremnom da se hrabro suprotstavim svakom udarcu.
Ali, suđeno mi je da – osim u rijetkim prilikama – gledam prirodu kroz prljave mrežaste zavjese koje vise ispred vrlo prljavih prozora. Nije prijatno gledati duže kroz njih, jer je baš priroda ta koja zaista mora biti netaknuta.“
„Želim da živim i poslije smrti! I stoga sam zahvalna Bogu što mi je pružio ovaj dar, ovu mogućnost da razvijem sebe i pisanjem izražavam sve ono što je u meni.“
“Samo je jedno pravilo koje trebaš zapamtiti: smij se svemu i zaboravi sve ostale! Zvuči egoistično, ali to je zapravo jedini lijek protiv samosažalijevanja.”
“Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti. Ljudi su samo ljudi, i svi ljudi imaju mane i nedostatke, ali svi se mi rodimo dobri.”
“Na duge staze, najoštrije oružje od svih jest dobra i nježna duša.”
“Tamo gdje postoji nada, postoji i život. Ona nas puni svježom hrabrošću i ponovno nas čini jakima.”
“Fini primjerci ljudskosti, ovi Njemci, i kad pomislim da sam ja zapravo jedna od njih!”
“Umirujem savjest sada misleći da je bolje da teške riječi budu na papiru nego da ih nosiš u srcu.”
“Ko bi ikad pomislio da se toliko toga zbivalo u duši jedne mlade djevojke?”
“U takvim momentima ja ne mislim o svoj mizeriji, nego o ljepoti koja još uvijek postoji. Ovdje se ja i majka razlikujemo. Njen savjet kad si suočen s melanholijom je: ‘misli o svoj patnji u svijetu i budi zahvalan što nisi dio toga.’ Moj savjet je: izađi vani, na selo, uživaj u suncu i svemu što priroda nudi. Izađi vani i pokušaj ponovno uhvatiti sreću u sebi; misli o svoj ljepoti u sebi i u svemu oko tebe i budi sretan’.”
“Ja želim nastaviti živjeti čak i poslije svoje smrti! Zato sam zahvalna Bogu što mi je dao ovaj dar, koji mogu koristiti da razvijam sebe i izrazim sve što je u meni!”
“Ja ne vjerujem da su samo veliki ljudi, političari i kapitalisti, krivi za rat. O ne, mali čovjek je jednako željan, jer u protivnom ljudi svijeta bi se digli u revolt davno! Postoji bijes i nagon u ljudima da uništavaju, ubijaju, i dok čovječanstvo, bez iznimke, ne prođe veliku promjenu, ratovi će se voditi, sve što je izgrađeno, kultivirano i gajeno, biće uništavano i unakaženo, nakon čega će čovječanstvo morati počinjati sve na novo.”
“Zaista je čudo što nisam odbacila sve svoje ideale, jer čine se tako apsurdnim i nemogućim za ostvariti. A opet ih čuvam, jer uprkos svemu još uvijek vjerujem da su ljudi zapravo dobri u srcu.”
“Svi znamo da je dobar primjer efektivniji nego savjeti. Zato budite dobar primjer i ubrzo će vas ostali slijediti.”
Izvor: Priča jedne mladosti: Dnevnik Ane Frank 1942-1944, Mali princ Beograd, 2014
(AbrašMEDIA)
Anne Frank: “Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti”
Anne Frank: “Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti”