Razmišljanje koje Grabar-Kitarović demonstrira o sintagmi zapadni Balkan je balkanofobija.
Autor: Marijan Vogrinec, H-Alter
Zemljopisna determinacija sintagmom zapadni Balkan je zemljopisna determinacija i ništa više. I ništa drugo. U politici ili bilo kojem ozbiljnom intelektualnom diskursu. Ta sintagma o zapadnom Balkanu nema veze ni s kakvom getoizacijom tog područja jer je riječ o europskoj regiji na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. Tko god – makar i s nesvršenom osmoljetkom – pogleda zemljovid Europe, neće dvojiti o tome što je i gdje je zapadni Balkan.
Ali, u dvojbi je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, pa ju izluđuje činjenica što nije kadra premjestiti Hrvatsku sa zapadnog Balkana barem u Alpe, na Apeninski ili Pirinejski poluotok, ako već ne u središnjoj Europi prikalemati uz Njemačku, Češku, Poljsku… Morala tu svoju muku istresti na Brdu kod Kranja za sastanka lidera šest zemalja europskog Jugoistoka, članica skupine Brdo-Brijuni.
“Ponovit ću da iz više razloga ne volim da se ovih šest država koje još nisu u EU ili NATO-u zove zapadnim Balkanom”, žestila se Grabar-Kitarović, čemu se čudio čak i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, kojem je termin zapadni Balkan ista zemljopisna determinacija kao ostalim zapadnim političarima pa i samim Balkancima. “Taj termin getoizira područje koje stagnira u euroatlantskim integracijama. Negativne konotacije Balkana utječu i na psihološko okruženje oko proširenja EU-a. Ovo je dio Europe koji treba konsolidirati unutar EU-a.” Negativne konotacije?
To, što Grabar-Kitarović ima balkanski kompleks, pa valjda zato neprirodno često i dugo izbiva iz svoje domovine na Balkanu – a ipak se legitimira njezinom strašno važnom državnicom, namještena osmijeha i nosa u stratosferi – više je problem psihološke naravi, nekih povijesno-kulturnih (ne)znanja, intelektualnih horizonata i tako to. Ne politički. Možda bi duševnu boljku balkanskog kompleksa prve hrvatske predsjednice ponajbolje protumačio kvalificiran za to (u Mostaru) doskorašnji HDZ-ov spasitelj Božo Petrov, ako ima vremana u stanci žalovanja zbog lokalno-regionalnog izbornog debakla i izgubljene zapovjedne utvrde Metkovića?
Nitko od 150 predsjedničinih savjetnica/ka na zavidnoj apanaži poreznih obveznika, a ima ih u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku školovanih i pri političkom razumu, ne usudi se makar retorički pitati dvije sitnice. Kako to da afrički kompleks nemaju diplomati zemalja s Crnog kontinenta s obzirom na povijesno “negativne konotacije”? Kako to da balkanski kompleks nije imao niti ima ijedan velikan uma i djela s ovog tla, kao ni nitko ozbiljan iz susjednih (zapadno)balkanskih zemalja? I nitko se ne osjeća getoiziranim samo zato što nije u EU i NATO-u. Grabar-Kitarović želi i njima nabiti balkanski kompleks ili je samo europskija od europskih lidera, važnijih od sebe?
Najveći znanstveni um na svijetu, Nikola Tesla iz sela Smiljana u Lici, nije se sramio usred Amerike – gdje mu je “demokracija slobodnog svijeta” kojim je Grabar-Kitarović opčinjena pokrala dobar dio izuma – dičiti “srpskim rodom i hrvatskom domovinom”. Umjesto da je, po predsjedničinom, zbog balkanskog kompleksa izigravao Amera? Narode i države ne getoiziraju podrijetlo, njihova povijest ili zemljopisni položaj, nego glupost njihovih vođa.
Ako baš ne mora, normalan svijet s tima ne želi imati posla. Kao što se Hrvatskoj dogodilo u olovno doba 1990-ih kad je režim Franje Tuđmana nekim politički nedopečenim potezima u BiH oduzeo zemlji status žrtve agresije te ju bacio u tešku međunarodnu izolaciju. Ili, kao što se već duže događa Sjevernoj Koreji zbog međunarodno neprihvatljivog načina vladanja djed-sin-unuk dinastije Kim.
Ni jedan od aktualnih znanstvenih, kulturnih, sportskih i inih svjetskih autoriteta iz RH, ali i zemalja europskog Jugoistoka koje nisu članice EU-a i NATO-a, što Kolinda Grabar-Kitarović neprilično povezuje s getoizacijom, nema balkanski kompleks niti smatra da potječe iz geta. Zašto bi te zemlje morale biti u Uniji i NATO-u da se ne bi osjećale getoiziranim? Kad se tako ne osjećaju niti im pada na um zato se osjećati loše. Ili, zašto bi EU i NATO – izvan agresivne zapadne politike vojno-strategijskog pritiska na Rusiju – željeli u svom taboru i preostale zemlje zapadnog Balkana?
Grabar-Kitarović je na Brdu kod Kranja nesmotreno kazala da “treba spriječiti utjecaj drugih ideologija na ovom području”. Kojih “drugih”? Rusija već tridesetak godina nije komunistička, komunizam se također davno iselio s europskog Jugoistoka, islamski fundamentalizam ovdje nema prirodno stanište, a puzajući neonacifašizam globalna je europska pojava.
Opet se širi iz samog negetoiziranog srca Starog kontinenta, baš kao katastrofičnih 1930-ih godina. Pod “drugim ideologijama”, makar to s ideologijom nema nikakve veze, Grabar-Kitarović pakosno aludira na ruske i srbijanske interese, koji su – bez ikakva opravdana razloga – njoj očito veći trn u oku, nego SAD-u, NATO-u i Uniji zajedno. A Zapadu je, osobito Uniji, Srbija važniji igrač na Balkanu od RH. To među inim potvrđuje i znatno veći broj/vrijednost samo njemačkih ulaganja u Srbiji
Predsjednica RH nema razumnog objašnjenja zašto Ruska Federacija i Srbija ne bi u globaliziranom svijetu konkurentskog nadjačavanja svake vrsti imale pravo promicati svoje interese i utjecaj (“ideologije”, sic) na zapadnom Balkanu, a EU i SAD/NATO su pozvani to činiti. Kojim pravom jedni da, drugi ne? Njezini toliko proamerički stavovi da graniče s podaništvom, opsjednutost NATO-om i očito neprijateljski odnos prema Moskvi i Beogradu ne samo da nisu u interesu RH nego ni doprinos miroljubivoj koegzistenciji na ovih povijesno rovitim prostorima. Narod kaže da je važnije imati dobrog susjeda, nego rođaka. “Žena iz naroda” ne mari za pučko iskustvo?
U političkom vakuumu zapadne zaokupljenosti Donaldom Trumpom, Brexitom, terorizmom, izbjeglicama, gordijskim čvorom Bliskog i Srednjeg istoka, pomiješanim “brzinama” i zapravo opstankom EU-a…, predsjednica RH zamućuje diplomatske vode “negativnim konotacijama Balkana”, koje navodno “utječu i na psihološko okruženje oko proširenja EU-a”. To naprosto nije istina. Po logici tih “negativnih konotacija” bi balkanska Hrvatska još sjedila u Unijinoj i čekaonici NATO-a vrag zna koliko dugo.
Norveška i Švicarska su daleko od Balkana i nemaju “negativne konotacije” te regije, a ipak im ništa ne nedostaje što nisu u Uniji. Napredne su, bogate i demokratski uljuđene zemlje. Nitko ih ne smatra getima u Europi, a njihovi političari ne hodaju po summitima, kukajući da su u nečem zakinuti. Grabar-Kitarović kuka zbog drugih, za što ju ti drugi nisu ovlastili.
U desničarski ekstremnom hrvatskom mainstreamu, kojem predsjednica RH ipak ne pripada, ali s njim itekako koketira (npr. Bruna Esih) radi osobnih probitaka, Balkan je pejorativna inačica esencijalne razvojne zaostalosti, poročne prošlosti, ideološko-vjerske zatucanosti, pokvarenosti, svakovrsnog primitivizma i prostakluka, urođene istočnjačke krvožednosti, zloće, neprilagodljivosti, četničko- kokardaške niskosti te opančarsko-palanačkog mentaliteta oprečnog zapadnoj uljudbi.
Zato “pravi Hrvati” ne žele živjeti na zapadnom Balkanu niti ga priznaju i kao zemljopisnu činjenicu, zaziru od Istoka jer im je “stalna prijetnja” i “ugroza”, ne pristaju ni na kakvu Jugoslaviju ili pripadnost slavenskoj rasi, groze se svakog spomena pravoslavlja, Srba i Srbije. Jest da je to idiotizam na entu, ali i taj je idiotizam dio hrvatske zbilje.
Američka znanstvenica bugarskih korijena Marija Todorova je objavila vrijednu knjigu Imaginarni Balkan (u nas ju prikazao Miroslav Cmuk na portalu gkr.hr) u kojoj je istraživački raskrinkala balkanofobiju i balkanofiliju. Tip razmišljanja koji Grabar-Kitarović demonstrira anatemiziranjem sintagme zapadni Balkan, ta će znanstvenica prepoznati kao drastičan tip – balkanofobije. Balkanu nitko ne odriče postojanje, ali gdje taj dio Europe počinje i gdje završava te jesu li Balkanski poluotok i jugoistočna Europa, odnosno regija/region jedno te isto, e tu se već nitko ni s kim ne slaže. Ni geografi međusobno, što je više stvar ideološke zdrtosti, nego struke.
Pejorativni prizvuk sintagme zapadni Balkan, koji Grabar-Kitarović jedino prepoznaje, pa otuda arogantna odbojnost prema svemu istočnom od Dunava i nekritičan odnos prema europejstvu, balkanofob će supstituirati “strastvenim spominjanjem europskih tekovina, starih običaja i europskog duha, njegovat će ideju pripadnosti Europi kao da prije nije bio dio Europe ni u kojem smislu”. Hrvatska se javnost prošlih 27 godina naslušala tih desničarskih budalaština, a Grabar-Kitarović sad time opetovano probija uši Europi, uvjeravajući šestoricu kolega u regiji da ne žive gdje inače misle da žive. Naime, na zapadnom Balkanu.
Anatemiziranje Istoka, time i Balkana, kao “nazadnog područja, neperspektivnog, prljavog i barbarskog”, legla vječnih krvavih sukoba i sudara civilizacija, a “Balkanaca kao nadmenih, neobrazovanih i zaostalih” – nasuprot zapadnoj “uglađenosti, visokoj razini kultiviranosti, čestitosti i galantnosti” – posljedica je aristokratske zloće Zapada. Na Balkanu je, u Grčkoj i oko nje, kolijevka zapadnoeuropske civilizacije, tu su živjeli narodi tisućljećima kulturniji i napredniji od predaka ovih što sada nemaju barbarski kompleks, nego “uljudbeno” i “demokratski” iz Unijinih centara moći sole pamet svima na Starom kontinentu, osobito žiteljima na zapadnom Balkanu, koji izlaze na birališta kao politički slijepci od rođenja.
Kad bi predsjednica RH imala moć, koju nema, premjestiti Hrvatsku sa zapadnog Balkana usred Julijskih alpa, koji kilometar iznad razdjelnice s Poluotokom, opet bi ta zemlja ostala – Balkan. Po mentalitetu, ponašanju, jeziku, kulturi, običajima, vjeri, pa i povijesnoj upućenosti svojih žitelja na srodne susjede…
Razlikovne nijanse potvrđuju pravilo, pa i činjenicu da su tzv. zapadne vrijednosti rupičast demokratsko-interesni ementaler. Nikad stari Europljani, koji su subverzivno skovali pejorativnost zapadnom Balkanu, a Balkan je genetski više Europa i od Berlina. Pariza, Londona i Bruxellesa, neće Balkance priznati sebi ravnima. Ma koliko im tepali suprotno.
Ćorav je stoga posao radikala koji sada – zanemarujući njihovu povijest, civilizacijske stečevine i zajedničku pripadnost – od cijelih naroda i njihovih životnih prostora pokušavaju učiniti ono što nisu, što nikad nisu bili i nikad neće biti.