Putovanje na Hadž 2023. organizovano od strane Ureda za Hadž i Umru BiH se pretvara u pravu noćnu moru za bosanskohercegovačke hadžije.
Naime, za potrebe putovanja je ugovorena nižerazredna takozvana aviokompanija iz Jordana; pišemo takozvana, jer navedena “kompanija” posjeduje samo jedan mali avion star oko 35 godina što u ovoj industriji već predstavlja muzejski primjerak.
Za AbrašMEDIA piše Hajrija Čobo
Buka u samom avionu će se i zanemariti, ali ukočenost nakon putovanja teško: sjedišta su veličine za djecu, stisnuta i nagurana, hadžije se su patile od prvog trenutka putovanja.
Navedena “kompanija” ne prevozi samo BH hadžije, nego i Crnogorce, Kosovare, Makedonce… Zauzeli veliki zalogaj za koji baš i nemaju kvalitetne zube za žvakanje!
Povratak bh. hadžija je ugovorno planiran istom kompanijom u terminima od 3.7. do 6.7. i shodno tome su hadžije predvidjeli sredstva, lijekove, obaveze.
Međutim, letovi se stalno odgađaju, hadžije su u neizvjesnosti i ostaju čekati kao taoci loše organizacije.
Prevoz svih nabrojanih hadžija se vrši samo jednim avionom koji prima oko 250 putnika.
Ne bi bilo loše biti u Meki još ko zna koliko, ići do Kabe i ibadetiti… ALI! Hadžije su obavili oproštajni tavaf jer su trebali putovati kući i sada više ne mogu ići Kabi, nego čame u hotelu s pogledom na kamenolome i stijene.
Svaka vijest o povratku kući se izjalovi.
Mnoge hadžije su ostali bez novca: vijest je bila da “sigurno” putuju nazad u datom terminu i naravno da su potrošili novac na poklone rodbini i prijateljima. Višak novca mnogi nisu predvidjeli, jer su vjerovali ugovornom terminu povratka.
Lijekovi su potrošeni. Iako je rečeno da će biti obezbijeđena terapija za hadžije, lijekova ipak nema.
Posao visi o koncu. Mnoge hadžije su se još prošle sedmice trebali javiti na posao, ali oni nemaju čak ni informaciju kada bi uopšte mogli stići u domovinu, a kamo li na posao.
Mnogo hadžija je iz dijaspore i trebali su putovati u zemlje gdje žive; kupljene karte za povratak su propale, trebat će tražiti nove termine letova, a za posao će se morati snaći i naći novo zaposlenje.
Prema posljednjim “sigurnim” informacijama, povratak je trebalo da bude iz Medine što je takođe izmjena u odnosu na ugovor.
Naravno, “sigurna” informacija se izjalovila, pa je 6. avion poletio jutros oko 3 sata iz Džede, a za 7. i 8. avion se ništa ne zna.
Koferi su spakovani, hadžije izigrane i prevarene.
Loša organizacija se ne ogleda samo u probijanju termina letova, biranju nekvalitetnog prevoznika i stalnom manipulisanju hadžijama koji su svi jednako platili svoje putovanje, a nemaju isti tretman: od duljine boravka u Medini, preko kvaliteta odabranih hotela sa uslugama i hranom u istima, pa sve do kvaliteta šatora na Arefatu.
Dva šatora žena na Arefatu su cijeli dan bili vez klima uređaja na 45°C. I nikom ništa!
Razglas u šatorima nije radio, tako da hadžinice 2023. na Arefatu nisu imale NITI JEDAN NAMAZ U DŽEMATU što je van pameti! Muške hadžije su se snašli između sebe i neko je već preuzimao džemat, ali za žene niko. Vodiča nije bilo ni na vidiku cijeli dan, bili su u šatoru sa ulemom.
“Mi smo kasnije na fejsbuku vidjele da je bio i neki prigodan program sa ilahijama i dovama, ali mi to ništa nismo čule kad razglas nije radio od drugog rekata sabah namaza-tada je prestao raditi i više se nije ni upalio, a ni klima.”, kaže jedna hadžinica.
Zajednička arefatska dova je obavezna za sve hadžije. Ipak, kako u mnogim šatorima nije bilo razglasa, tako veliki broj hadžija nije ni čuo za dovu, niti su znali da to postoji, niti su je učinili jer razglas nije radio a vodiča nije bilo nigdje cijeli dan da bar pitaju je li sve u redu.
Povratak sa Arefata je tek posebna priča. Autobusi ugovoreni na bosanski “haj more kakogod” način se nisu pojavili gotovo do ponoći, iako je sunnet da hadžije napuštaju Arefat sa nastupanjem akšam namaza; naprotiv, hadžije su propustili klanjati akšam: pravilo je da se akšam klanja na Muzdalifi, a vrijeme akšam namaza je prošlo u čekanju autobusa koji “samo što nije došao” od 19:00 kad je nastupio akšam, pa sve do iza 23:00 kad je već i jacija bila na izmaku.
Kad smo već kod prevoza, na prvi i drugi dan Bajrama se bacaju kamenčići. Trebalo je da hadžije budu prevezeni autobusima do Džemreta na Mini, ali se to nije desilo pa su plaćali taksi i po 100 rijala do Mine (50KM). I naravno, loš organizator im te troškove nije nadoknadio, kao ni troškove prebacivanja taksijima (loša organizacija i nemaš ugovoreni autobus) po cijeni od 300 do 600 rijala (150 do 300KM) od Mine do hotela nakon što su bacili kamenčiće na putu sa Arefata.
Hadžije su trenutno u hotelu La Meridien i podnose pravu torturu talačke krize, neizvijesnosti, čekanja, nedostatka informacija ikakvih, a kamo li tačnih o svom povratku u domovinu. Hotelski službenici hadžijama stalno zvone na vrata soba, žele preuzeti sobu na čišćenje, pitaju ih kada će napustiti sobu što stvara još i dodatni pritisak i psihozu.
Gospodin “glavni” iz Ureda za Hadž i Umru BiH bježi od hadžija, neće se ni poselamiti, a na svako pitanje osorno poručuje da se njega ništa ne pita: “Imate vodiče, pitajte njih!”, a vodiči (čast nekolicini koji pošteno kažu “ne znam ni ja”) uglavnom spavaju i sklanjaju se od hadžija.
Lijepo je putovanje na Hadž, ali za ovakav turistički aranžman u sklopu vjerskog turizma nije trebalo platiti cijenu od 12650KM plus svi taksiji i autobusi koje su hadžije plaćale iz svog džepa, i svi drugi nepredviđeni troškovi.
Ili je bar za tu cijenu trebalo da spokojno putuju, da imaju izlete u muzeje, na pećinu Hira, da obiđu znamenitosti i da im bude obezbijeđeno da farzove obave kako spada.
Kakav li je Arefat bez džematile namaza, bez arefatske dove i sa ispuštenim akšam namazom, to samo Allah Milostivi zna i u Njegovu Milost se uzdamo.
A Arefat je hadž!
I po svemu sudeći, vize za hadžije su istekle jer su vrijedile samo za sezonu hadža koja je uvelike već završena. Hadžije nemaju svoje pasoše, vize su istekle, novca je nestalo.
Šta dalje?
(AbrašMEDIA)