Rezultati koji pokazuju ogromnu razliku u prosječnom broju sati u zemljama s najdužim i najkraćim radnim vremenom posljedica su ekonomskih struktura i socijalnih politika.
Rezultati koji pokazuju ogromnu razliku u prosječnom broju sati u zemljama s najdužim i najkraćim radnim vremenom posljedica su ekonomskih struktura i socijalnih politika.
Na prošlogodišnjoj listi zemalja, u koju su uključene sve zemlje svijeta, sa najvećim brojem radnih sati u sedmici na vrhu našli su se Meksiko, Kostarika i Čile. U ovim zemljama prosječan radni vijek iznosi oko 2.200 sati godišnje, što se prevodi na oko 43-44 radna sata sedmično. Glavni razlog za duže radno vrijeme u ovim zemljama je veći udio radno intenzivnih industrija poput poljoprivrede, kao i manje razvijene socijalne politike koje omogućavaju kraće radno vrijeme.
S druge strane, Njemačka, Danska i Norveška imaju najkraće prosječno radno vrijeme. U Nemačkoj, prosječni radnik godišnje radi oko 1.343 sata, što znači manje od 27 sati sedmično. Kulture u ovim zemljama stavljaju veći naglasak na balans između posla i privatnog života, a razvijene socijalne politike podržavaju fleksibilnije uslove rada, navodi se u istraživanju „Visual Capitalist„.
Razlike između najdužeg i najkraćeg radnog vremena mogu biti i do 900 sati godišnje, što ukazuje na značajne razlike u radnim kulturama širom svijeta.
Prema podacima Eurostata na vrhu se trenutno nalazi Turska sa 44.2 radna sata sedmično, a odmah iza nje na drugom mjestu je Srbija sa 41.7 sati sedmično što je za 0.2 sati sedmično više nego što stoji u istraživanju „World Population Review„.
Na trećem mjestu je Bosna i Hercegovina sa 41.4 sata sedmično, a potom slijede Grčka 39.8, Rumunija 39.5, Poljska 39.3, Hrvatska 38.1, Slovenija 38.1 itd.
Na dnu spiska sa prosječnom radnom satnicom nalazi se Nizozemska sa 32.2 i Austrija 33.6 sati.
(Agencije)