Cassà de la Selva gradić je od desetak tisuća stanovnika nedaleko Girone, drugog po veličini katalonskog grada. Daleko od objektiva lokalnih i europskih medija, potpuno nebuloznog nasilja španjolske Guardie Civil stanovnici Casse su u nedjelju, 1. listopada izašli na “ilegalni” referendum o neovisnosti Katalonije. Najozbiljniji je to pokušaj ostvarivanja neovisnosti najbogatije španjolske regije nakon 1931., kada je sve završilo Građanskim ratom 1936. godine.
Izvor: H-Alter
Odlučio sam posjetiti jako dobrog prijatelja koji živi u Cassà de la Selvi te sam jučer uvečer s njim otišao u osnovnu školu, jedno od biračkih mjesta. U dvorani su stari i mladi. Katalonija ima dugu povijest direktne demokracije i to se osjeća i na ovom sastanku. Raspravlja se o mnogim detaljima oko organizacije referenduma – kako će kutije stići na biračka mjesta, kako će rasporediti noćne smjene na biračkim mjestima i kako će postupati kad policija dođe. Naime, španjolska je vlada zapovjedila da sve škole, knjižnice i javne ustanove moraju biti zatvorene i ispražnjene u petak, kako bi na dan referenduma policija mogla zaustaviti izborni proces. No, građani i građanke su odlučili okupirati sve te ustanove. U petak jednostavno nisu otišli kući nakon posla, djeca su ostala u školama zbog “jesenskih igara”, izmišljenih samo za tu priliku. Od tada u više od 1200 gradova, manjih mjesta i sela građani spavaju na školskim hodnicima, knjižnicama i dvoranama.
Na biračkom mjestu gdje je prijateljeve obitelj trebala glasati bili smo već u 5 sati ujutro jer je španjolska policija najavila da će na biračkim mjestima biti već u 6 sati iako su se birališta trebala otvoriti tek u 9 ujutro. Kada smo stigli ispred biračkog mjesta bilo je već stotinjak ljudi koji su debatirali o današnjem danu. Sve generacije su tu, što ne čudi toliko kao činjenica da su pored mene raspravljala dva starija čovjeka koja imaju različite stavove o neovisnosti Katalonije. Jedan je pobornik odcjepljenja, dok drugi to smatra kolektivnim samoubojstvom. No, nema povišenih tonova, razgovor zvuči smisleno i smireno. Kasnije su se prijavili za zajedničko dežurstvo čuvanja biračkog mjesta. Iz razgovora s ljudima tijekom dana primjećujem kako se ne radi isključivo o ljudima koji žele neovisnost. Ipak, svi žele referendum i žele razgovarati o tome. Kako izlazi sunce tako raste i uzbuđenje. Policija se nije pojavila, ali dolaze vijesti iz Barcelone i Girone. Policija mlati ljude, pregledavaju se snimke na mobitelima i nevjerica se širi zrakom.
Kutije još nisu stigle do biračkog mjesta, a ljudi je sve više. Priča s kutijama je jako zanimljiva. One su prije dva mjeseca predane obiteljima od povjerenja koje ih čuvaju u svojim domovima, glasački listovi su također isprintani prije nekoliko mjeseci i pospremljeni kod različitih obitelji. Španjolska vlast tako ne može pretresima doći do svih kutija. Decentralizacija se i tu potvrđuje kao efikasna taktika. U jednom trenutku pred zgradom parkira pekarski kombi i ljudi počinju gromoglasno pljeskati. Iz prtljažnika dvoje ljudi prvo vadi pleh s kolačima, a potom i dvije velike plastične kutije s katalonskim grbom. Stigle su kutije te se čeka elektoralni službenik da potpiše primitak kutija i pečatira ih. Na spontanom sastanku zaključeno je da se ni pod kojim uvjetima ne ulazi u konflikte s policijom, ali da se kutije brane tijelima. Kruže glasine kako Mossos (Katalonska specijalna policija) ne želi nasilno zaustavljati referendum i da će odbiti izvršavanje nekih zapovjedi. U međuvremenu španjolska vlada pokušava onemogućiti referendum rušeći internetske stranice i telefonske linije, što im donekle i uspijeva. Google je po zapovjedi srušio nekoliko aplikacija za prijavljivanje glasača na biračka mjesta i on-line glasovanje. Međutim, informacije se šire velikom brzinom putem Twittera, WhatsAppa, Telegrama i drugih kanala. Julien Assange je objavio tweet nazvavši ovo prvim internetskim ratom.
Sve je više vijesti o nasilju u većim gradovima. Građani Cassà de la Selvae izgledaju sve zabrinutije. Grupa mladih ljudi iza ugla stiže s desetak drvenih balvana kojima “barikadiraju” vrata dvorišta zgrade gdje se glasa. Donose se zalihe vode i ljudima se preporučuje da odu kući odspavati. Tada shvaćam da će ovo biti mnogo teži dan nego što sam mislio.
Prateći kadrove koji uglavnom pokazuju fizičko nasilje policije nad mirnim prosvjednicima i konfiskaciju glasačkih kutija praćenih komentarima medija o demokraciji, shvaćam da se ovdje radi o sukobu dvije političke kulture. Ne one katalonske i španjolske, jer i u Madridu postoji jedan M15 i niz političkih projekata baziranih na samoorganizaciji i horizontalnosti, dok su katalonske formalne političke strukture podjednako represivne kao i sve druge. Ne radi se ni o sukobu demokratske i nedemokratske kulture jer obje sebe nazivaju demokracijama, što je u 21. stoljeću poprilično otužan pojam. Radi se o sukobu nove i stare organizacije društvene čežnje (history of desire). Ili kako bi Félix Guattari to opisao – ne postoji ideologija, postoji samo organizacija moći.
Ne ulazeći dublje u objašnjavanje razloga, povoda i aktivnosti obiju strana, katalonski nacionalizam ili španjolske ostatke Franckovog fašizma, ono što izvire na površinu je sukob između vertikalnog lanca distribucije moći i horizontalnog sistema gdje se odluke, akcije i posljedice šire horizontalno – glasom i društvenim mrežama (još uvijek snažno kontrolirane korporativnim kapitalom) i sistema gdje se odluke, akcije i posljedice šire od kravate do palice. Iako je njihovo postojanje oduvijek paralelno i nedjeljivo, poslijeratno 20. stoljeće pamtit ćemo po Francovoj čizmi, blokovskoj podjeli svijeta, tenkovima na ulicama i sličnim, tj. vertikalnom, autoritativnom i hijerarhijskom modelu stvaranja povijesti. U 21. stoljeće ulazimo s Trumpom, ali i s golemom čežnjom za novim političkim projektima, onim horizontalnim, neautoritarnim i participativnim.