Mi smo bili kod mog dida na Šolti. Ja sam sa didom išao u Grohote u Studenca. Tamo dida kupi spizu za sedam dana. Mi dva smo u velika kolica trpali kruv i mliko i kumpire i fažol i drugo. Dida je rekao: „Stoposto san nešto zaboravija kupit! A sitiću se tek kad dođemo doma!“ Ja sam pitao: „Šta si zaboravija, dida?“ Dida je rekao: „Kako ću ti reć šta san zaboravija kad san zaboravija? Unukiću, ti nekad znaš bit žešći tupson!“
Piše: Viktor Ivančić, Peščanik.net
Onda smo mi dva sa kolicima stali u red za na blagajnu. Iza nas je nacalijo se onaj barba Franino sa svojim kolicima. Dida je njemu rekao: „Alo, ustašinjo!“ Barba Franino je rekao: „Alo, komunjerosu!“ Dida je pitao: „Kako je, šta ima novo doma?“ Barba Franino je rekao: „Ma ništa, sve po staron!“ Dida je rekao: „Znači, svi spremni?“ Barba Franino je rekao: „Spremni!“ Dida je meni rekao: „Naš Franino ti se kandidira na izborima na listi Houmlend muvmenta!“ Ja sam pitao: „Šta je to Houmlend muvment, dida?“ Dida je rekao: „Pre si ti još mali da bi se mučija sa engleskin!“
Onda smo mi došli na red na blagajnu. Ona teta Tonka je uzimala stvari i tukla je u kasu. Onda je ona na kraju rekla: „Četrespet euri! Plaćate li u kešu ili sa karticon?“ Dida je rekao: „Sa karticon!“ Teta Tonka je okrenila aparatić i rekla je: „Okej, prislonite karticu!“ Dida je prislonijo karticu. Teta Tonka je dzirnila i rekla je: „Traži van pin!“ Onda je dida naperijo sa kažimprstom prema aparatiću. Onda se zakočijo. Onda je još tako stajao zakočen. Onda je rekao: „Asti iruda, zaboravija san pin!“
Teta Tonka je zableušila se u dida. Onda je ona pitala: „Pa jeste ga negdi zapisali?“ Dida je rekao: „Naravski da san ga zapisa! Jerbo uvik postoji rizik da ga zaboravin!“ Teta Tonka je rekla: „E pa onda ga pročitajte!“ Dida je rekao: „Kako ću kad san ga spremija na neko sigurno misto!“ Teta Tonka je pitala: „Na koje misto?“ Dida je rekao: „A jebiga bože, sad se ne mogu sitit…“ Teta Tonka je pitala: „Da van nije u takujinu?“ Dida je rekao: „Je, kako ne! Da mi neko mazne takujin, pa unutra nađe i karticu i pin! Nisan toliki debil!“
Teta Tonka je rekla: „A ništa, ondašte morat platit sa kešon!“ Dida je rekao: „Neman toliko keša uza se, ženska glavo! Nisan Rokfeler da odan okolo sa četrespet euri u žepu!“ Teta Tonka je rekla: „Pa pođite dignit na bankomat!“ Dida je podviknijo: „Tonka! Kako ću dignit keš na bankomat kad san zaboravija pin? A? Nekad znaš bit žešća tupsonica od mog unuka!“ Teta Tonka je opet se zapiljila u dida. Onda je pitala: „I šta ćemo sad?“ Dida je rekao: „Neam blage, jebate! Ovo je jedna nerješiva situacija!“
Onda su rulja u redu počeli brontulavat i beštimavat. Govorili su da koji je ovo ku… način i da neće oni po dana čekat. Onda je uletijo onaj barba Bruno šta je šef od Studenca. On je didi rekao: „Žaj mi je, fosilac, al moraćeš ostavit robu na blagajni! Paš je uzet kad se vratiš sa kešon ili sa pinon!“ Dida je podviknijo: „Šta, posla bi me doma u Nečujam bez kruva i mlika?! Učinija bi da crknen od gladi, samo zato šta san star i nemoćan?“ Barba Bruno je rekao: „Pa nisan ja kriv šta te pukla skreloza, čoviče!“ Dida je dreknijo: „Nije mene pukla nikakva skreloza, nego si ti, Bruno, guba kapitalistička! Ja bez spize kući ne iden!“
Barba Bruno je rekao: „E bogami neš ni sa spizon! A jesi siguran da nisi zaboravija di ti je kuća?“ Onda je dida okrenijo se prema barba Franinu i rekao je: „Franino, jel vidiš kakvi je ovo odnos prema starima i nemoćnima? Ti bi ka budući obćinski vjećnik mora intervenirat!“ Barba Franino je pita: „Kako ću intervenirat, jebate?“ Dida je rekao: „Tako štaš mi posudit četrespet euri! Sutra ću ti vratit!“
Barba Franino je rekao: „Sori, al neman toliko keša kod sebe!“ Dida je rekao: „Onda mi posudi svoju karticu!“ Barba Franino je pitao: „Šta će ti moja kartica ako joj ne znaš pin?“ Dida je rekao: „Ja da ne znan tvoj pin? To se ne zaboravlja, čoviče! Jedan-nula-nula-četri! Jel tako?“ Barba Franino je u roku odma porumenkijo po faci. Dida je rekao: „Ha, viš da san pogodija! Rade mi možđani tuta forca!“ Teta Tonka je uletila: „Zašto baš jedan-nula-nula četri?“ Dida je rekao: „Zato jer pošto je to dan Endehazije! Loša si iz povjesti, Tonka! Svi članovi Houmlend muvmenta na otoku imaju isti pin od kartica!“
Dida je okrenijo se prema barba Brunu i rekao je: „Evo i Bruno! Jel tako, Bruno?“ Barba Bruno je u roku hitro porumenkijo po faci. Dida je rekao: „Ha, opet san pogodija!“ Barba Bruno je koljački gledao u dida i škrgućao je zubima. Dida je viknijo ekipi u Studencu: „To je prava partija, ljudi! Ustašinjosi su se dogovorili da imaju isti pin, jerbo su svi isti kurac, a mi drugi se moramo mučit da pamtimo svaki svoj!“ Barba Bruno je rekao: „Slušaj, staro prdilo, nastaviš li balit i pravit gužvu na kasi, majkemi ću ti zvat panduriju!“ Dida je rekao: „A kužin ja, moj Bruno, da bi ti mene najrađe zdekova u logor!“ Barba Bruno je prosikćao: „Tamo ti je i misto!“
Onda sam ja dida potegnijo za rukav i nešto sam mu šapnijo na uvo. Dida je mene pogledao sa zblentozom. On je rekao: „N bava kua? Jesi siguran?“ Ja sam rekao: „Miljon posto!“ Dida je rekao: „Kako san to moga zaboravit, jebaga irud?“ Ja sam slegnijo sa ramenima: „Ne znan, dida!“ Onda je dida rekao teti Tonki: „Srića mog unukića, čoviče! On se u zadnji čas sitija di san spremija pin! Za slučaj da Houmlend muvment dobije na izborima!“ Svi rulja u Studencu su ušutili i piljili su u njega. Dida je rekao: „Nisan ga njanci zapisa, nego san ga tetovira!“ Onda je dida zavrnijo livi rukav od košulje sve do lakta. Onda je sa kažimprstom od desne ruke nišanijo prema aparatiću. Onda je sa live ruke čitao: „Dva-devet-jedan-jedan!“
Robi K. (IIIa)