Kako se Možemo! našao na strani Rio Tinta, licenciranog za eksploataciju litija u Srbiji? Kako je stao iza interesa transnacionalnog kapitala, njegovih zapadnih dioničara, njemačke automobilske industrije i servisera njihovih interesa, europskih političkih elita? Kako je s upravo imbecilnim lakoćom prihvatio logiku zelenog kapitalizma: zeleno nama, kapitalizam vama! Dok će njemačka srednja klasa u svojim električnim SUV-ima razvoziti iza ugla svoju dječicu u vrtiće i škole, punim plućima udišući čisti njemački zrak, srpski će seljaci gutati toksičnu prašinu.
Piše Boris Buden, H-Alter
U četvrtak 18. srpnja Europski parlament je većinom glasova ponovo izabrao Ursulu von der Leyen za predsjednicu Europske komisije. Pobjedu su joj donijeli upravo glasovi europskih Zelenih, a među njima i hrvatskog Možemo!. Time se odmah pohvalio njihov zastupnik u Europskom Parlamentu, Gordan Bosanac: „[Z]a njezino imenovanje sam glasao i ja“, dodavši da je time postignut jedan od strateških ciljeva Europskih zelenih u Europskom parlamentu: „Europski zeleni plan ide dalje, unatoč prijetnjama mnogih da će biti uništen. Na nama (je) da budemo taj osigurač koji će omogućiti njegovu provedbu.“
Kasno navečer tog istog dana u iznenadnu i nenajavljenu posjetu Srbiji došao je njemački kancelar Olaf Scholz. Na beogradskom aerodromu dočekao ga je srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je odmah najavio sutrašnji dan, petak 19. srpnja, kao „veliki dan tokom kojeg ćemo razmatrati budućnost Srbije i otvaranje novih prilika za našu zemlju i narod“. U njemačkom prijevodu, „(es ging) schlicht und ergreifend um Batterien für deutsche E-Autos“ („radilo se jednostavno i emfatično o baterijama za njemačke električne automobile“). I stvarno, tog 19. srpnja u Beogradu na „Critical Raw Materials Summit“ (u srpskom prijevodu: „Samit o održivim sirovinama“) potpisan je „Memorandum o razumijevanju“ između EU i Srbije o ponovnom pokretanju projekta Jadar, otvaranju rudnika litija na području istoimene rijeke u zapadnoj Srbiji. Navodno, riječ je o 2,4 milijarde dolara vrijednim zalihama litija, najvećim u Europi, koje bi, prema procjenama u sljedećim godinama pokrile 90 posto europskih potreba za tom sirovinom. Anglo-australska kompanija Rio Tinto, koja je izradila početni projekt, godišnje bi iskapala 58 000 tona rude što bi bilo dovoljno za milijun i sto tisuća električnih automobila.
Zapravo, vlada Srbije je, nakon masovnih protesta ekoloških aktivista i građana Srbije, taj projekt zaustavila. Ali Ustavni sud, tek nekoliko dana prije posjeta Scholtza, poništio je tu odluku i obnovio licencu kompaniji Rio Tinto. Otuda ovaj iznenadni i nenajavljeni posjet njemačkog kancelara, obavijen velom tajne, kao uostalom i čitav projekt. Samo jedan primjer, izradu procjene njegova utjecaja na životnu sredinu povjeren je samom investitoru, Rio Tinto, a ne institucijama Republike Srbije. Ili, usprkos zaustavljanju projekta, Rio Tinto je nastavio kupovati zemlju u dolini rijeke Jadrije. Očigledno, znali su više od javnosti, kao, uostalom, i srpska vlast i europske političke elite, personificirane u gospođi von der Leyen – koja je također trebala doći u Beograd, ali je ostala slaviti pobjedu u Bruxellesu. Utoliko sve ove podatke treba uzimati sa skepsom. Svoj najrazorniji učinak fake news postižu kada se šire iz legalnih institucija političke moći.
Za srpski litij, ne treba zaboraviti, bila je zainteresirana i Kina, ali je, kako izgleda, na koncu izvisila. Kapitalnu sirovinsku lovinu ispred nosa joj je ugrabio Zapad, Europska unija, njemačka automobilska industrija, njemačka vlada sa svojim zelenim ministrima, a zajedno sa svima njima i naš hrvatski Možemo!
Stvarni poraz, međutim, doživjeli su svi oni ljudi u Srbiji i šire koji su pružali otpor ovoj očigledno koruptivnoj sprezi „srpsko-europskih“ političkih elita i predatorskog transnacionalnog kapitala. Nije im pomogla podrška šire javnosti ni uvjerljivi argumenti. Dovoljno je sažeti ih u zaključku stručnog članka o utjecaju eksploatacije litija na okoliš zapadne Srbije, objavljenog srpnja ove godine u časopisu Nature: „[I]majući u vidu rizik za okoliš, nalazište litija u zapadnoj Srbiji nije vrijedno eksploatacije, jer je to jedino mjesto u svijetu gdje se planira vađenje litija na nastanjenom plodnom poljoprivrednom zemljištu i, što je još važnije, ono će sa sigurnošću uništiti jedno od samo tri vodoopskrbna područja u Srbiji.“ Ukratko, projekt je tempirana bomba za ekološku katastrofu: predviđeno je da se u iskapanju i preradi troši 300 000 tona sumporne kiseline godišnje, 110 tona eksploziva mjesečno, kao i 25 000 kubičnih metara otpadnih voda dnevno koje će završavati u rijeci Jadriji i, cijevima u Drini. Zato će financijski dobitak biti ogroman, dakako za Rio Tinto, koji će u deset godina zaraditi četiri milijarde eura, za razliku od srpske države kojoj neće ostati ni desetina te svote, naime, samo 300 milijuna eura.
Što se pak same kompanije Rio Tinto tiče, njezina „sramotna povijest zloupotrebe ljudskih i radničkih prava i uništavanja prirodnog okoliša u čitavom svijetu“ dobro je poznata i solidno dokumentirana. Povrh toga, Rio Tinto nema baš nikakvog iskustva s litijem. Učit će se na Srbima.
Ali vratimo se bitnome: Kako se Možemo! našao na strani Rio Tinta? Kako je stao iza interesa transnacionalnog kapitala, njegovih zapadnih dioničara, njemačke automobilske industrije i servisera njihovih interesa, europskih političkih elita? Kako je s upravo imbecilnim lakoćom prihvatio logiku zelenog kapitalizma: zeleno nama, kapitalizam vama! Dok će njemačka srednja klasa u svojim električnim SUV-ima razvoziti iza ugla svoju dječicu u vrtiće i škole, punim plućima udišući čisti njemački zrak, srpski će seljaci gutati toksičnu prašinu, piti zagađenu vodu i boga moliti da kakva prirodna katastrofa, potres, oluja, ne provali bazene s otrovima i uništi ono malo što im je ostalo od prirode.
Ali Možemo! nije stao samo iza europskih političkih elita, nego iza onih srpskih također – ne, ne samo onih nacionalističkih, nego i onih građanskih, liberalnih, čiji su mokri snovi puni Europe i Zapada. Jer tko je, ako ne Aleksandar Vučić, uspio spojiti naizgled nespojivo, nacionaliste i liberale, putiniste i eurofile, i savršeno posložiti srpski elitistički pasijans. Savršeno, znači dijalektički: teza, Vojislav Šešelj – antiteza, Latinka Perović – sinteza, Rio Tinto.
Za svaki slučaj, pri ruci su i Vučićevi batinaši, militantni članovi njegove partije i nogometni huligani koji su svojedobno u Šapcu palicama, čekićima i bagerom nasrnuli na građane koji su demonstrirali protiv Rio Tinta. Danas su ponovo na sceni, optužujući ekološke aktiviste – a za što drugo, nego za izdaju Kosova. Ali ovoga puta oni nastupaju i pod zastavama Njemačke, Europske unije i, da se ne zaboravi, pod malom možemovskom šahovnicom – s prvim zelenim poljem. Jer doista, gledano iz hrvatskog konteksta, što je danas za Srbe opasnije, ustaška nostalgija ili zelena europska budućnost? Domovinski pokret ili Možemo!? Jest, strašno je po provincijalnim hrvatskim birtijama u sitne sati začuti pijane glasove: „Srbe na vrbe!“. Nije li, međutim, puno strašnije, kada usred Europskog parlamenta iz trijeznih grla složnog zelenog zbora, s pridruženim mu možemovskim glasićem, gromoglasno zaori: „Srbe u smeće!“?
Eto tako je, da parafraziramo Gordana Bosanca, europski zeleni plan na čelu s Rio Tintom krenuo dalje, unatoč prijetnjama srpskih ekoloških aktivista da će biti uništen. A Možemo! je postao taj osigurač koji će omogućiti njegovu provedbu. Nije to mala stvar – već u prvom nastupu u Europskom parlamentu srozati sebe na status političkog smeća.
Ali to nije jedino postignuće Možemo!. Drugi strateški cilj koji su ostvarili svojim glasom za Ursulu von der Leyen, riječima Gordana Bosanca, je izolacija radikalne desnice: „Orban, Le Pen, AfD i jataci danas više nemaju nikakav utjecaj u Europskom parlamentu.“
Stvarno? Možemo! i njegovi zeleni jataci su nas spasili desničarske ugroze? Svojim glasićem za gospođu von der Leyen i vrijednosti koje ona personificira? A koje to vrijednosti? Da nije možda riječ o onim „europskim“, „zapadnim“, ili kako im se kod nas odnedavno tepa, „euroatlanskim“?
Pa da počnemo s idealom naših liberalno-građanskih elita, njihovom omiljenom fantazijom o nekakvoj „normalnoj, uređenoj državi“ koja kao takva navodno već postoji na civiliziranom Zapadu, a ostvarit će se i kod nas, kad napokon prihvatimo zapadne vrijednosti i norme: transparentnost vlasti, kompetentnost institucija, racionalnost javnosti, autoritet znanja, vladavinu zakona itd.
Kakve stravične dimenzije može poprimiti ova iluzija pokazala je takozvana opioidna kriza u Sjedinjenim Državama. Kasnih devedesetih Purdue Pharma pustila je na tržište novi lijek protiv bolova koji, garantiralo se, ne izaziva ovisnost. Lijek su odobrile sve za to nadležne državne institucije i liječnici su ga izdavali na recept, što je rezultiralo opioidskom epidemijom koja je samo u Sjedinjenim Državama koštala života preko pola milijuna ljudi, više no što je američka vojska izgubila vojnika u Drugom svjetskom ratu.
Ova upravo monstruozna inkompetentnost – korumpiranost! – državnih institucija kojima čovjek povjerava svoje zdravlje i život, nije međutim ništa manja u takozvanom privatnom sektoru, gdje racionalnost odluka odnosno objektivnost i nepristranost znanstvenih spoznaja garantira nevidljiva ruka tržišta.
Još osamdesetih godina takozvani Big Oil, Exxon, Shell i slične naftne kompanije, bile su potpuno svjesne globalnog zatopljenja, odnosno štete koju će svijest o globalnom zatopljenju nanijeti njihovim profitima. Zato su početkom devedesetih oformile znanstvena tijela (task forces, think tanks) i pokrenule pravi informacijski rat s ciljem da na globalnoj razini ospore činjenicu globalnog zatopljenja i diskreditiraju znanstvenike koji su na to upozoravali, da dezavuiraju kompletnu climate science.
Tako to izgleda kad zapadne vrijednosti preuzmu brigu za zdravlje ljudi i sudbinu planete. S međunarodnom politikom nije međutim ništa bolje.
Kao što je poznato, zapadna invazija Iraka 2003. legitimirana je tvrdnjom da je Sadam Husein odgovoran za „11. septembar“ i da posjeduje oružje za masovno uništenje kojim namjerava napasti Sjedinjene Države. Ove navodne činjenice izmislila je Bijela kuća odnosno administracija Georgea W. Busha koja je orkestrirala njihovu distribuciju uz pomoć takozvanih psyops (psiholoških operacija) još od 2001. U tu kampanju bile su uključene vodeće svjetske kompanije informacijske tehnologije AT&T, Google, Facebook, Microsoft. Usprkos sramotnoj prezentaciji njezinih očiglednih laži u Vijeću sigurnosti, Bijelu kuću su podržali najugledniji američki mediji, New York Times, Washington Post, CNN. To je na koncu rezultiralo ilegalnom invazijom i okupacijom zemlje koja nije imala nikakve veze s terorističkim napadom na Sjedinjene Države, smrću stotina tisuća Iračana i raseljavanju milijuna njih po čitavoj regiji Bliskog istoka.
Naravno, za sve to nitko nije odgovarao. Zapadne vrijednosti naime uključuju apriornu nekažnjivost zapadnih elita. Što je još jedan razlog zašto tim vrijednostima možemo danas dodati i (očigledne) ratne zločine, (veoma vjerojatne) zločine protiv čovječnosti, i (mogući) genocid – barem dok sud to ne potvrdi ili opovrgne. Ne treba zaboraviti ni držanje u zatvoru, godinama, ljudi koji ni za što nisu optuženi ni osuđeni, primjenu raznih vrsta torture, usporedivih sa srednjovjekovnim mučenjima, državni i paradržavni progon novinara. Tu je i protupravno lišavanje života ljudi na teritorijama drugih država. Obama je, primjerice, ne samo nastavio Bushovu praksu ubojstava dronovima na teritoriju Afganistana, Pakistana, Somalije, Jemena, Libije i drugdje, često u režiji i izvedbi NATO-a, nego je svog prethodnika daleko nadmašio, što je koštalo života stotina nevinih civila. Samo u jednom takvom napadu u Jemenu pobijeno je preko pedeset ljudi, među njima dvadeset i jedno dijete (desetoro mlađih od 5 godina), dvanaest žena, od kojih pet trudnica. Naravno, nisu samo Sjedinjene Države odgovorne za to. Riječ je o pravim euroatlanskim vrijednostima. Domovina Ursule von der Leyen i njezinih zelenih glasača, Njemačka, u kojoj za takve zločine Josip Perković služi doživotnu kaznu, aktivno je sudjelovala u ilegalnim vojnim intervencijama, prekrajanju granica u Europi i rušenju međunarodnog poretka koji sada navodno brani u Ukrajini, i to, riječima zelene ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, „do konačne pobjede.“ A kako takva „pobjeda“ njegovih uzvišenih vrijednosti doista izgleda, Zapad – ne samo Izrael! – nam danas demonstrira u Gazi. Brojke su odavno izgubile svako značenje. Hoće li biti pobijeno hiljadu, deset hiljada ili pedeset hiljada djece, svejedno je. Pobjeda zapadnih vrijednosti nema cijene. Među pobjednicima, naravno, neće biti niti jednog zločinca. Sve sami heroji, nad dječjim grobovima … i pokoja zelena heroina. A kad na euroatlanskoj pozornici krene pobjedničko slavlje, zapljeskat će mu, iz trideset trećeg reda desno, i naš Možemo!. Hrvatska je uvijek bila na strani pobjednika.
Glas za Zelene u Europskom parlamentu danas je glas za rat. Ne samo na Bliskom Istoku i Ukrajini. Njemačke fregate danas patroliraju Južnokineskim morem, kamo ih je poslala njemačka vlada sa svojim zelenim ministrima. Zeleni ratni veteran Joschka Fischer koji se u ljevičarskoj mladosti nabacivao kamenjem na policiju, danas zagovara nuklearno naoružavanje Europe. Nekad stranka mira, Zeleni su u njegovom liku svoju četrdesetgodišnju političku ontogenezu rekapitulirali kao filogenezu čitave ljudske civilizacije, od kamena do atomske bombe – na oduševljenje kapitala. Ne samo onog Ria Tinta. Vrijednost dionica Rheinmetalla, najvećeg njemačkog proizvođača oružja, porasla je od početka rata u Ukrajini za 523 posto. Ima tko će kupit. Hrvatska već rješava svoj demografski problem nabavom novih borbenih aviona, tenkova, topova. Ako može Srbija do Tokija, može i Hrvatska do Tajvana. Jer ondje, a ne kod Bihaća, danas se brani antemurale christianitatis, u ratu našeg, zapadnog Dobra protiv njihovog Zla. Sablja bana Jelačića još se jednom okrenula, ovoga puta u smjeru Moskve, Teherana i Pekinga. With a little help from Možemo!
Budimo pošteni, rusko govno, kao, uostalom, i kinesko, iransko, hamasovsko, smrdi i s pravom nam se gadi. Ali zapadno, euroatlansko, ono zanosno miriše i servira se sa svih pet Michelinovih zvjezdica. Zar je onda čudo da mu na banketu u Strasbourgu ni Gordan Bosanac nije mogao odoljeti. Pa nam sada, punim ustima, može proglasiti veliku glasačku pobjedu nad krajnjom desnicom i, koliko sutra, još veću, vojnu, protiv svjetskog Zla.
Je li to fašizam? … Antifašizam sigurno nije. Zeleni su do sada u Europskom parlamentu složno glasali za sve rezolucije o takozvanoj europskoj kulturi sjećanja koje, pod pojmom totalitarizma, ujedinjuju i izjednačuju povijesna iskustva fašizma i komunizma. Posljednja od njih, ona o „Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“, od 19. rujna 2019., u „zločinima počinjenim od strane komunističkih, nacističkih i ostalih diktatura“ vidi „zajedničko europsko nasljeđe“ i upozorava da „u javnim prostorima nekih država članica i dalje postoje spomenici i memorijali (parkovi, trgovi, ulice) kojima se veličaju totalitarni režimi.“ Rezolucija podsjeća i na to „da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola.“
Ako je Možemo! svojim glasom za europske Zelene priznao i prihvatio smisao ovih rezolucija, onda bi kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat u Hrvatskoj trebao dosljedno prepustiti Zlatku Hasanbegoviću. Još uvijek nisu uništeni svi partizanski spomenici, a vjerojatno bi se našlo parkova, trgova ili ulica s imenima komunističkih zločinaca. Ni petokraka još nije zabranjena. Ponekad se prijeti kaznenim progonom zbog „Za dom – Spremni!“, a zbog „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ još nitko nije kažnjen. Ne bi li Možemo! i po tom pitanju mogao nešto učiniti za Hrvatsku. Pomoći joj, recimo, da na vječnom putu u Europu barem sustigne Srbiju koja je rehabilitacijom Draže Mihajlovića i četnika na tom putu ostavila Hrvatsku daleko iza sebe. Tko to kaže, tko to laže da Možemo! ne može? „Za dom! – Možemo!“; „U rat! – Možemo!“; „Za Rio Tinto! – Možemo!“, „Srbe u smeće! – Možemo!“ Ima li što da Možemo! ne može?
Krajem šezdesetih jugoslavenski su se komunisti suočili sa šokantnom kritikom. U jednom domaćem filmu nazvalo ih je „crvenim fašistima“. Nije im bilo lako. Odnijeli su fascinantnu pobjedu nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Tako reći ni iz čega, sa svega stotinjak kamiona četrdeset pete, uspjeli su za dvadesetak godina industrijalizirati zemlju, dostići Japan u rastu produktivnosti, izgraditi čitave nove gradove, poslati milijune u besplatne škole i, ako zatreba, jednako besplatne bolnice. Stvorili su ogromnu kulturnu infrastrukturu i moćnu filmsku industriju. Pritom su još stupili na pozornicu svjetske politike, ne kao vazali nego kao suvereni, ne među publikom u mračnom parteru, nego kao megazvijezde pod reflektorima glavne pozornice. A pritom su još i najmoćnijima znali reći „Ne!“, pa šta košta da košta. Nije pomoglo. Nazvalo ih je „crvenim fašistima“.
Možemo! za sada nije zabilježio nikakvih sličnih postignuća, čak ni neko malo, skromno, potiho „Ne!“, makar šaptom. Valjda mu onda one riječi Milene Dravić, iz WR – Misterija organizma Dušana Makavejeva, tek neznatno parafrazirane, neće tako teško pasti: „Gordan Bosanac je bio ambiciozan, čovjek ogromne energije, romantičar, asketa, pravi ZELENI FAŠIST.“
A mogli su. Mogli su izaći pred Europski parlament i pred cijelom europskom javnošću izreći jednu kratku, jasnu, hrabru rečenicu: Od vas gospodo fašisti glasa ne tražimo, ali vama ga gospođo von der Leyen ne Možemo! dati.