U zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, čiji sustav azila sadrži tako duboke disfunkcije u pogledu prihvata i adekvatnog razmatranja zahtjeva za zaštitu, potrebno je suštinski ispitati jesu li takozvani dobrovoljni povraci zaista dobrovoljni, te mogu li postati oblici prikrivenoga prisilnog uklanjanja ljudi. Moramo se zapitati nisu li to oblici bijega iz ekstremnih životnih uvjeta koji traju godinama, takvih da navode ljude da se čak odluče vratiti u zemlju iz koje su pobjegli i u kojoj dobro znaju da riskiraju progone, mučenje i smrt.
Piše: Gianfranco Schiavone, Altereconomia.it
Prevod: Josipa Lulić, H-Alter
Prošle su dvije godine od požara koji je sravnio sa zemljom raspadnuti izbjeglički kamp u Unsko-sanskom kantonu u Bosni i Hercegovini, ostavivši na ledu 1200 osoba. Pravu prirodu “novog” centra otkrili su danas predstavnici Europske komisije: mjesto detencije migranata koji prolaze balkanskom rutom.
Prije dvije godine, 23. prosinca, strašan je požar sravnio sa zemljom prekarni i nesigurni izbjeglički kamp, jedan od prvih u Unsko-sanskom kantonu, u Bosni i Hercegovini, ostavljajući ostavljajući više od 1200 osoba bez zaštite. Nakon dugog razdoblja u kojem su izbjeglice bile smještene u ekstremnim uvjetima, u šatorima lišenim bilo čega, izložene ledu zimi, gotovo godinu dana kasnije, u studenom 2021, otvoren je Temporary reception centre (Trc) u Lipi.
Ali gdje je Lipa? Radi se malome selu smještenom na visoravni, u općini Bihać, na otprilike 800 metara nadmorske visine, dva kilometra udaljenom od državne asfaltirane ceste, te 24 kilometra od prvog grada, Bihaća, i od osnovnih usluga kao što su bolnice, pošte, škole, stanice, trgovine, te od ostale infrastrukture. Situacija potpune izolacije pretvorila ga je u gotovo idealni model za zatvorene kampove u Europi (za analizu zatvorenih kampova u Europi prajte izlaganja s međunarodnog kongresa održanog u Centru Balducci u Zuglianu u svibnju 2022) .
Kao što je istaknuto u izvještaju “Lipa, kamp europskog poraza“, koji je objavio RiVolti ai Balcani u prosincu 2021, “odluka da se izgradi kamp velikih dimenzija namijenjen među ostalim smještaju obitelji i maloljetnika bez pratnje na posve izoliranoj lokaciji, gdje su uvjeti zahvaljujući nadmorskoj visini i klimi posebice teški (preko zime temperature se spuštaju na minus petnaest stupnjeva), ne ukazuje ni na minimum razuma, a kamoli humanosti. Ljudima koji su tamo zatvoreni uskraćena je mogućnost održavanja čak i najjednostavnijih društvenih odnosa jer nemaju mogućnosti interakcije s bilo kim tko živi izvan kampa i ne mogu otići ni u i jedno naseljeno mjesto”. U Izvješću se naglašava kako “nitko od ljudi zatvorenih u logoru formalno ne trpi ograničenje svoje osobne slobode, ali lukava strategija nepristupačne lokacije onemogućuje učinkovito ostvarivanje slobode kretanja stvarajući oblik segregacije bez presedana, bez pravne osnove i bez potrebe da se donese bilo kakva odredba. Na ovaj način ono što se zakonski nije moglo provesti, odnosno zatvaranje svih migranata, cilj je koji se u praksi ipak ostvaruje”.
Glavna karakteristika logora Lipa bila je, do trenutka njegova otvaranja, neodređenost pravne prirode takvog mjesta. Nije prihvatni centar za tražitelje azila, ali je i to. Nije tranzitni kamp za migrante koji žele nastaviti svoj put prema Europskoj Uniji, ali je i to. Nije mjesto segregacije, ali je i to. Drugim riječima, neka vrsta višestrukog ili “tekućeg” mjesta, upotrebljivog u različite svrhe. Kao što se primjećuje u gore spomenutom izvješću RiVolti ai Balcani, „privremeni prihvatni centar Lipa, kao i druge strukture u Bosni i Hercegovini, ali s izraženijim karakteristikama, preuzima stoga ulogu mjesta u koje se zatvaraju ljudi kojima je uskraćeno ostvarivanje slobode jamčeći im minimalnu razinu egzistencije na vrijeme koje ostaje neodređeno budući da u zatočeničkom logoru ne može doći do evolucije pravnog i društvenog stanja ‘prihvaćene’ osobe; situacija svakog od onih koji ostaju u logoru suspendirana je u vremenu koje ne prolazi i može se promijeniti samo nestankom osobe koja je po cijenu neizrecive patnje uspjela ‘prijeći’ granicu ili njezinom odlukom da promijeni rutu”.
Tako je otprilike godinu dana kamp Lipa vršio višestruke funkcije i, nakon razdoblja u kojoj je bio poluprazan zbog drastičnog smanjenja prolaska ljudi koji su se kretali kroz Bosnu, bilježi blago povećanje posjećenosti od rujna 2022. godine. Od 28. studenoga do 11. prosinca ove godine u Lipi je zabilježena 201 osoba, gotovo svi Afganistanci, od 1512 mjesta koliki je kapacitet, ističe se u periodičnom izvješću Međunarodne organizacije za migracije. Isto izvješće izvještava o trendu dolazaka migranata u Bosnu i Hercegovinu između 2017. i 2022. godine, ističući kako, osim 2017. godine, godine u kojoj je započeo fenomen migracija u zemlji, nisu postojale velike fluktuacije u trendu dolazaka, te se bilježi u prosjeku 21.000 ljudi godišnje, što je, ponovno, scenarij prilično različit u odnosu na neprestanu uzbunu koja truje javnu raspravu.
Mađar Olivér Várhelyi povjerenik je Europske komisije s mandatom da „osigura vjerodostojnu EU perspektivu za Zapadni Balkan, uključujući napredak u procesu pristupanja” kao i da „ubrza strukturne i institucionalne reforme na zapadnom Balkanu, s posebnim osvrtom na vladavinu prava, gospodarski razvoj i reformu javne uprave”. U svom govoru prije nekoliko tjedana (28.11.2022.), povodom potpisivanja Memoranduma o sporazumu između Bosne i Hercegovine i IOM-a o repatrijacijama, obraćajući se Vladi Bosne i Hercegovine i odgovornoj osobi IOM-a BiH, Talijanki Lauri Lungarotti, Várhelyi je upotrijebio posebno brutalan jezik rekavši da se “Zapadni Balkan još jednom suočava sa sve većim pritiskom ilegalnih migracija, što predstavlja ozbiljnu kušnju za sigurnost, stabilnost i prosperitet regije. Moramo to zaustaviti. Moramo djelovati zajedno. Moramo djelovati koordinirano. […] Moramo ojačati zaštitu granica u najjačem smislu te riječi. Mora biti jasno da EU ljude prihvaća samo sigurnim i legalnim putevima. Vrata nisu otvorena ilegalnim ulascima. Stoga će oni koji ne ispunjavaju uvjete za ostanak morati biti vraćeni u svoje zemlje bez odlaganja. Mora se shvatiti da ćemo štititi integritet našeg sustava azila. Rastuće zloporabe azila i lažni zahtjevi za azil su neprihvatljivi.”
Povjerenik Várhelyi ne daje informacije o tome koje su to rastuće zloporabe azila. Misli li možda na Afganistance čije je pravo na zaštitu evidentno i koji predstavljaju, prema podacima IOM-a, 74% prisustva u BiH? Na Irance? Sirijce? Druge? Kako proizlazi iz izvješća UNHCR-a iz rujna 2022., slika sustava azila u BiH ostaje zabrinjavajuća.
Vidljivo je da ne samo da se broj zahtjeva za azilom u BiH ne povećava, kao što bi bilo razumno očekivati s obzirom na opći porast migracija na Balkanu i zbog porijekla migranata iz zemalja s vrlo visokim rizikom, nego se on čak smanjuje i pada na smiješne brojke. Izbjeglički status u Bosni i dalje gotovo da ne postoji, kao ni supsidijarna zaštita, unatoč prisutnosti nekih ukrajinskih državljana kojima je ona priznata. Situacija suštinskog nepostojanja sustava azila u Bosni stoga ostaje nepromijenjena u 2022. godini u odnosu na stanje iz prethodne godine istaknuto u izvješću Rivolti ai Balcani „Bosna i Hercegovina, nedostatak prihvata. Od umjetno stvorenog izvanrednog stanja do zatočeničkih logora koje financira Europska unija” iz srpnja 2021., gdje je upravo u odnosu na Bosnu i druge zemlje Zapadnog Balkana istaknuto kako je “činjenica da je na Zapadnom Balkanu pravo na azil još uvijek u nultoj godini ključno pitanje za politiku EU koja mora postati svjesna hitnosti pružanja potpore zemljama tog područja u postupnoj izgradnji vlastitih učinkovitih sustava prihvata, zaštite i održive socijalne uključenosti (tj. s vrlo malim, ali rastućim brojevima) kao već naznačeno u preporukama mreže RiVolti ai Balcani. No, čini se da Europska unija za to u ovom trenutku nije nimalo zainteresirana, te je usmjerena isključivo prema politikama push-backa koje se provode na bilo koji način, pa i nezakonit, te zatvaranja izbjeglica na Balkanu, za čiju je provedbu voljna uložiti ogromna sredstva “.
Nimalo se ne brine o tome kako ojačati sustav azila u Bosni i što učiniti s tisućama ljudi koji prolaze kroz zemlju, a kojima je očito potrebna zaštita (plan relokacije u EU? Izvanredna potpora Bosni da omogući socijalnu integraciju barem dijela izbjeglica u zemlji?) – tako barem proizlazi iz izjava komesara Várhelyija spomenutom prigodom. On je, posve suprotno, pozivajući se na politike Europske komisije najavio je da “radimo rebalans i mijenjamo svoje prioritete i djelovanje, fokusirajući se više na borbu protiv krijumčarenja, zaštitu granica i repatrijaciju. U tu svrhu, povećat ćemo naše financiranje zapadnog Balkana za 60%, na više od 350 milijuna eura do 2024. godine. Europska unija je u posljednje dvije godine već usvojila projekte vrijedne 170 milijuna eura. Naša podrška ima četiri komponente. Prvo, upravo smo usvojili strateški paket od 30 milijuna eura za pomoć regiji u borbi protiv krijumčarenja i organiziranih kriminalnih skupina. Drugo, tu je paket pomoći od 40 milijuna eura za jačanje kapaciteta za zaštitu granica. Od ovog paketa, Bosna i Hercegovina je samo ove godine imala pravo na 6,4 milijuna eura potpore. Na temelju zahtjeva vaših nadležnih tijela isporučujemo opremu za zaštitu granice i nadzor kao što su dronovi, termalne kamere, sustavi videonadzora, vozila za nadzor i komunikacijske mreže.”
Ne samo to. Várhelyi je također najavio “novi pilot projekt vrijedan 500.000 eura s Bosnom i Hercegovinom i IOM-om za potporu dobrovoljnim i prisilnim repatrijacijama. Ovim će se projektom ojačati kapacitet repatrijacije migranata koji ne ispunjavaju uvjete za međunarodnu zaštitu i koji će biti vraćeni izravno iz regije u svoje zemlje podrijetla. Ovi novi sporazumi također će se preslikati u druge zemlje u regiji”.
U zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, čiji sustav azila sadrži tako duboke disfunkcije, kako u pogledu prihvata tako i u pogledu adekvatnog razmatranja zahtjeva za zaštitu, potrebno je suštinski ispitati (radi li to IOM?) jesu li takozvani dobrovoljni povratci zaista dobrovoljni, te mogu li postati oblici prikrivenoga prisilnog uklanjanja; odnosno moramo se zapitati nisu li to oblici bijega iz ekstremnih životnih uvjeta koji traju godinama, takvih da navode ljude da se čak odluče vratiti u zemlju iz koje su pobjegli i u kojoj dobro znaju da riskiraju progone, mučenje i smrt, ali barem u njima poznatom društvenom i kulturnom kontekstu, umjesto da i dalje pokušavaju ostati u drugoj neprijateljskoj zemlji u kojoj uzalud traže zaštitu.
U zaključku Várhelyijevih izjava našla se upravo Lipa. “Danas (28. studenog 2022., op. ur.) najavljujem još jedan pilot projekt vrijedan 500.000 eura za kamp Lipa. Moramo držati pod kontrolom naše detencijske objekte u Lipi i regiji, što znači da lažne tražitelje azila moramo zadržati dok se ne vrate u svoje zemlje porijekla. I u ovom će se slučaju projekt replicirati u drugim zemljama regije”.
Posebnu pozornost zaslužuju riječi Várhelyija u kojima on kaže da “we need to keep our detention facilities in Lipa and the region”, na taj način “naš detencijski objekt u Lipi” predstavljajući kao da već postoji, dok je u stvarnosti Lipa sada samo centar za privremeni tranzit. Ovakvom se tipu lapsusa ne treba čuditi – on jednostavno otkriva evoluciju “tekućeg” kampa Lipe prema novom obliku kampa, onom detencijskog centra. Cilj koji je samo prividno u suprotnosti sa svojim inicijalnim idejima, ali je zapravo već skriven u početnoj pravnoj neodređenosti s kojom je taj kamp nastao i razvio se.