Brian Eno je početkom 1975. godine doživio saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede, te je nekoliko mjeseci morao provesti na intenzivnom bolničkom liječenju i rehabilitaciji. U to vrijeme, ležeći uglavnom u krevetu, Eno je preslušavao muziku „niskog intenziteta“, kompozicije koje su relaksirale njegovo tijelo i dušu. Od tog trenutka bio je uvjeren kako će u budućnosti upravo takve zvukove nasnimavati, a njegove muzičke kombinacije imaće utjecaj na podsvjesne mentalne strukture čovjeka.
Piše: Husein Oručević, AbrašMEDIA
Razmišljanja je pretvorio u djelo, pa je veoma brzo snimljen album “Discreet Music”, za kojeg znalci stvaralaštva Eno-a, kao i muzički kritičari, nazivaju prapočetkom ambijentalnog muziciranja. Uslijedili su muzički eksperimenti, i to četiri u nizu („Music for Airports“, „The Plateaux of Mirror“, „Day of Radiance“ i „On Land“) predstavljena kao “ambient music 1-4” (kako ih je Eno volio nazivati). Sa ovogodišnjim albumom “Reflection”, Eno kontinuira svoje ambijentalne ideje nastale sredinom ’70-tih godina prošlog stoljeća. Album čini jedna kompozicija u trajanju od 54 minute.
Većina ovdašnjih slušatelja posljednji album Eno-a bi nakon prvih nekoliko minuta ostavila u kut, smatrajući da se u kompoziciji ne dešava ništa. U najboljem slučaju današnji slušatelj može zadrijemati, umiren laganim zvukovima koji dopiru iz zvučnih kutija. No, oni koji ambijentalno stvaralaštvo Eno-a poznaju, “Reflection” predstavlja još jednu zvučnu avanturu u unutrašnjost svoga tijela i duše. U osnovi kompozicija je satkana od repetativnosti kratkih muzičkih fraza, kao i motivima koji su minimalnom stupnju prošli „efekt prerađenost“. Muzika je neritmična i daje snažan osjećaj kosmičke zvučne nepokretljivosti, kroz koju Eno slušatelja dovodi u stanje levitacije. Za ovakvu duševnu seansu ne morate skupo platiti!
(AbrašMEDIA)