Danas se nalazimo u trenutku kada liberalne vrijednosti, koje su predstavljene kao uzor za cijeli svijet, prolaze kroz veliku krizu u svom središtu, u SAD-u. Čovjek nije „homo economicus“, woke nije ljevica, a Trump je prirodna posljedica.
Piše: Faris Šehović, Prometej.ba
Izvor fotografije: Brandon Bell/Getty Images
Intelektualni svijet ostao je nakratko šokiran 28. oktobra 2024. godine, u ranim jutarnjim satima po vremenu SAD-a, viješću o smrti kultnog filozofa Francisa Fukuyame. Na bivšem Twitteru, sada poznatom kao X, nalog koji se činio zvanično povezanim s njegovom matičnom institucijom, Stanfordom, objavio je informaciju o njegovoj smrti. Međutim, u roku od nekoliko minuta, vijest je demantovana jer je sam Fukuyama objavio na svom X nalogu: “Koliko znam, još uvijek sam živ.” U članku objavljenom na web stranici The Atlantic, novinarka Jerusalem Demsas izvještava da je ova situacija još jedna lažna objava koju je proširio italijanski “provokator” Tommaso Debendetti. Debendetti je poznat po tome što je ranije širio slične lažne vijesti o smrtima poznatih ličnosti, uključujući autoricu koji piše pod pseudonimom Elena Ferrante i kubanskog lidera Fidela Castra.
U razgovoru između autora članka i Fukuyame o ovom događaju, na pitanje vjeruje li da takav informacijski ekosistem ozbiljno šteti liberalnoj demokratiji, Fukuyama odgovara: „Kada sam napisao svoju knjigu Trust sredinom 1990-ih, opisao sam Sjedinjene Države kao društvo visokog povjerenja. Danas je to potpuno pogrešno. Mnogo toga zaista je rezultat interneta ili društvenih mreža. Ovo je simptom mnogo šire krize i zaista je teško znati kako ćemo se ikada vratiti na stanje od prije 30 godina“ (Demsas 2024). Kao odgovor na ovo, autor postavlja ključno dodatno pitanje koje uokviruje cijeli problem krize istine koja nas okružuje, krize koja je u suštini proizvedena jednim od osnovnih principa modernog društva — principom demokratizacije. Demsas pita Fukuyamu šta, u suštini, činjenica da demokratizacija medija podriva istinu govori o snazi liberalne demokratije. U svom odgovoru, Fukuyama dodatno širi naše razumijevanje objektivne krize liberalne demokratije kojoj svjedočimo: „Klasični teoretičari demokratije govorili su da samo formalne institucije i učešće naroda nisu dovoljni i da je potreban određen sistem vrijednosti među građanima kako bi sistem funkcionirao. To i dalje ostaje istina. Jedna od vrlina koja se danas ne njeguje jeste spremnost da se provjere izvori informacija i da se ne šire glasine. Uhvatim se kako to radim — kada vidite nešto što odgovara vašim željama, vrlo je vjerovatno da ćete to podijeliti dalje ne brinući se o posljedicama” (Demsas 2024).
Neposredno nakon ovog razgovora, manje od deset dana kasnije, održani su jedni od najznačajnijih izbora u modernoj historiji Sjedinjenih Američkih Država — možda najvažniji u eri liberalne demokratije kao ideološkog modela i metode upravljanja. Na ovim izborima, Donald Trump je ostvario iznenađujuće dobar uspjeh, obilježivši svoj povratak na vlast nakon četverogodišnje pauze. Prije četiri godine, činilo se da Bidenova pobjeda nad Trumpom predstavlja potvrdu da je prethodni mandat bio samo blagi zaokret u mehanizmu liberalne demokratije, koja je, poput lokomotive, vozila prema političkom i filozofskom trijumfu, ili kako je Fukuyama nekad predvidio, “kraju historije”. Međutim, građani Amerike, uglavnom oni iz ruralnih područja ove kompleksne i prostrane zemlje, danas su izabrali Trumpa, time označivši potpuno drugačiji smjer nego što je bio očekivan. Bidenovu pobjedu danas možemo gledati kao posljednji krik sistema u opadanju, dok Trump i njegov model signaliziraju novi pravac.
Postoji određena sudbinska podudarnost ili nevjerovatna pronicljivost u postupcima italijanskog “prankstera” Debendettija, koji je, deset dana prije izbora zbog kojih možemo govoriti o krizi liberalne demokratije i ljudskih prava, te u radikalnijem smislu, kraju ili smrti liberalne demokratije i ljudskih prava, objavio vijest o smrti Francisa Fukuyame. Smrti čovjeka koji je, u trijumfalnom tonu, u ranim 1990-im proglasio apsolutnu pobjedu klasičnog liberalizma nad svim drugim modelima, nazivajući to “kraj historije”, odnosno kraj dijalektičkog procesa materijalnog historijskog razvoja kroz promjene različitih oblika upravljanja i prelazak isključivo u jedan model upravljanja.
Međutim, danas se nalazimo u trenutku kada liberalne vrijednosti, koje su predstavljene kao uzor za cijeli svijet, prolaze kroz veliku krizu u svom središtu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Ova kriza oličena je u jednom čovjeku, čiji je primarni cilj slabljenje i rastakanje institucija koje su podržavale politike ove države i simbolizirale liberalno-demokratski sistem. Da li smo zaista u ovoj situaciji, kako smo dospjeli ovdje i šta dalje činiti, neka su od najhitnijih pitanja našeg vremena.
Neoliberalna nadmoć
Da sudbina može pisati nevjerovatne priče, pokazuje činjenica da je “online preminuli” Fukuyama, čovjek kojeg je more laži na društvenim mrežama pokušalo izbrisati, objavio svoj komentar u Financial Timesu nakon zaključka američkih predsjedničkih izbora, analizirajući rezultate izbora. Fukuyama tvrdi da ulazimo u novu fazu američke historije, koja će, dodao bih, vjerovatno oblikovati historiju većeg dijela svijeta.
Fukuyama podcrtava svoje gledište o tome kako je klasični liberalizam doktrina izgrađena na principima jednakosti i prava na individualno dostojanstvo, postignutog kroz vladavinu prava, zaštitu individualnih prava i ustavne garancije protiv državnog miješanja u ta prava. Međutim, on identificira dva značajna odstupanja od ovog okvira. Prvo odstupanje je uspon neoliberalizma, koji opisuje kao „ekonomsku doktrinu koja je posvetila tržišta i smanjila sposobnost vlada da zaštite one koji su povrijeđeni ekonomskim promjenama. Svijet je postao mnogo bogatiji u cjelini, dok je radnička klasa izgubila poslove i prilike. Moć se prebacila iz mjesta koja su bila domaćini industrijske revolucije na Aziju i druge dijelove zemalja u razvoju“ (Fukuyama 2024). Drugi pomak karakterizira „uspon politike identiteta ili onoga što bi se moglo nazvati ‘woke liberalizmom’, u kojem je progresivna briga za radničku klasu zamijenjena ciljanom zaštitom užeg skupa marginaliziranih grupa: rasnih manjina, imigranata, seksualnih manjina i slično. Državna moć se sve više koristila ne u svrhu nepristrasne pravde, već za promicanje specifičnih društvenih ishoda za ove grupe” (Fukuyama 2024).
Perspektiva Fukuyame nosi određeni stepen neutralnosti, jer problemu pristupa s moralne distance, potpuno izbjegavajući pokušaj analize uzroka i pretpostavki iza odstupanja o kojima govori. Kao rezultat toga, njegovoj kritici nedostaje dublje ispitivanje uloge koju igra ono što on identificira kao temeljnu vrijednost — svoju ideju klasičnog liberalizma. Ovaj propust uključuje i samoanalizu vlastitog mogućeg doprinosa pojavi neoliberalizma i woke pokreta, koje on vidi kao ključne pokretače fenomena poput Donalda Trumpa i buduće erozije ljudskih prava. Da bismo u potpunosti analizirali ove savremene fenomene, neophodno je dublje ući u njihovu genezu. Oba “odstupanja” liberalizma koja je Fukuyama istakao su suštinski povezana s liberalnom idejom slobode. Neoliberalizam vuče svoje porijeklo iz koncepta apsolutne individualne slobode od države, dok woke liberalizam svoje korijene pronalazi u ideji apsolutne slobode u oblikovanju vlastite individualnosti, isprepletene s kulturnim pretpostavkama i uspostavljanjem tog individualnog identiteta kao specifičnog političkog interesa.
Zato David Harvey svoju knjigu Kratka povijest neoliberalizma započinje citatom Matthewa Arnolda: “Sloboda je vrlo dobar konj za jahanje, ali da biste negdje odjahali.” Time stvara prostor za detaljnu dekonstrukciju onoga što je generisalo neoliberalnu doktrinu. Odnosno, ukazuje na relativnost tumačenja pojma slobode i njegove upotrebe. Tako je neoliberalna škola predvođena Miltonom Friedmanom naglašavala predstavljanje sebe kao branitelja individualne slobode protiv državnog intervencionizma. Njihovi argumenti bili su ukorijenjeni u klasičnom liberalizmu evropske tradicije, kojoj i sam Fukuyama pripada.
Kao što Henri Lefebvre (2014, 191) ističe u svom djelu Kritika svakodnevnog života, “To je, dakle, pravo privatne osobe, i u svojoj praktičnoj primjeni se suštinski sastoji od prava na privatno vlasništvo. Tako ova buržoaska definicija slobode ima nešto usko i sramotno u vezi s njom”. Lefebvre naglašava temeljne propuste inherentne klasičnoj liberalnoj koncepciji slobode kao suštini izvora prava. Dalje dodaje, “Čak i u najboljem slučaju, sloboda definirana na ovaj način je potpuno negativna. Nikada se ne smije činiti ništa iz straha da ne narušite susjeda, čak i ako mu treba pomoć! Kada pokušava biti aktivna i pozitivna, ova sloboda postaje umijeće izokretanja moralnog i pravnog zakona” (ibid).
Takav liberalni model slobode generiše odsustvo slobode u djelovanju, naglašavajući njena inherentna ograničenja. Imperativ za zaštitu slobode u tako negativnom smislu agresivno je ograničavao sve pozitivne pokušaje ljevice da aktivno intervenišu u društvu. Ovaj okvir je efektivno gurnuo lijeve pokrete na globalne margine, gdje uglavnom ostaju i danas.
“Degeneracija slobode u puku odbranu slobodnog poduzetništva – sloboda u svojoj punini samo za one čiji prihod, slobodno vrijeme i sigurnost ne zahtijevaju dodatno unapređenje, i puka mrvica slobode za one koji se uzalud bore koristiti svoja demokratska prava kako bi se zaštitili od ogromne moći vlasnika imovine” (Harvey 2012). Ovo je uvid Davida Harveya u posljedice neoliberalnih tumačenja slobode, koje se usko podudaraju s Lefebvreovim razumijevanjem ograničenja pozitivne slobode: “Svaki pozitivni pokušaj da se bude slobodan postaje ništa više od vješte eksploatacije šanse u odnosima utemeljenim na novcu i vještog korištenja novca prema hiru slobodnog pojedinca” (Lefebvre, Kritika svakodnevnog života 2014).
U suštini, temelj liberalne ideje slobode doveo je do povlačenja svih mehanizama državne intervencije, što je na kraju otvorilo put apsolutnoj nadmoći neoliberalnog poretka. Ovakav sistem stvorio je ogromne nejednakosti i značajno produbio podjele među ljudima. Trijumf neoliberalnog poretka ne bi bio moguć bez uspjeha i insistiranja klasičnih liberalnih mislilaca na održavanju statusa quo, smanjenju moći države blagostanja i povećanju uloge krute birokratije. Trend je evidentan u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je Donald Trump izgradio značajan dio svoje kampanje obraćajući se onima koji su gubitnici u sistemu koji funkcioniše na principima neoliberalnog poretka. Iako Fukuyama ispravno identificira neoliberalizam kao jedan od uzroka trenutne krize, previđa činioce koji su izazvali njegov eksplozivni uspon činioce kojima je možda indirektno doprinio.
Da li je woke pokret progresivan?
Osim neoliberalizma, Fukuyama ističe woke pokret kao jedan od razloga otvaranja “crne rupe” u političkom poretku Amerike. Kada Fukuyama spominje woke liberalizam, misli na politiku koja je postala obilježje američkih liberala, posebno Demokratske stranke. Ova politika prvenstveno je fokusirana na promociju i zaštitu različitih identiteta. Seksualni, etnički, rasni i drugi esencijalistički identiteti postali su simbol Demokratske stranke u SAD-u, kao i liberalno-lijevih inicijativa širom svijeta. U prošlosti su se ljevičari širom svijeta okupljali pod crvenom zastavom, simbolizirajući univerzalno vjerovanje u socijalnu pravdu. Danas, međutim, te zastave često su u bojama duge. I dok to nije problematično samo po sebi, šta takvo insistiranje zapravo proizvodi?
U svom djelu Left is Not Woke, Susan Neiman ističe da je termin “woke” postojao u afroameričkom govoru od ranog 20. stoljeća. Koristio se u blues pjesmi Lead Bellyja iz 1938. godine, “Scottsboro Boys”, posvećenoj devetorici afroameričkih tinejdžera nepravedno osuđenih za silovanje. Fraza “stay woke” od tada je služila kao poziv da se ostane budan i svjestan nepravde, da se prati diskriminacija i bori protiv svih oblika društvenog ugnjetavanja. Dakle, šta je inherentno pogrešno u tome? Međutim, posljednjih godina termin je dobio negativnu konotaciju, postavši oznaka za pretjerivanja pronađena u partikularističkim i identitetskim agendama. Umjesto da služi kao univerzalni poziv za zaštitu protiv svih oblika diskriminacije, evoluirao je u partikularistički mandat fokusiran na zaštitu vlastitog identiteta i grupe kojoj se pripada.
Barbara Smith, osnivačica Combahee River Collectivea, koja je skovala termin “politika identiteta”, inzistira da je on korišten na načine koji nikada nisu bili predviđeni. “Apsolutno nismo mislili da ćemo raditi samo s ljudima koji su identični nama,” rekla je. “Čvrsto smo vjerovali u rad s ljudima različitih identiteta na zajedničkim problemima.” Neiman naglašava da je lako zamijeniti ono što woke pokret predstavlja s tradicionalnim vrijednostima ljevice, kao što su empatija prema marginaliziranim, svijest o ugnjetavanju i posvećenost ispravljanju historijskih nepravdi. Međutim, identificira tri ključne teze koje ukazuju na to da je woke pokret napustio temeljne ideje ljevice, a to su posvećenost univerzalizmu, jasna razlika između pravde i moći te ideja kolektivnog napretka. Woke pokret je potpuno zamrznuo ova tri elementa i napustio ih, posebno odbacivši ideju univerzalizma, koja je nekada snažno razlikovala progresivce od konzervativaca. “To je upravo ono što ga je razlikovalo od desnice, koja nije priznavala duboke veze i malo stvarnih obaveza prema bilo kome izvan svog kruga. Ljevica je zahtijevala da taj krug obuhvati cijeli svijet” (Neiman 2023).
Prigrliši desničarske modele identiteta i kolektivne determinacije, cijela progresivna zajednica udaljila se od borbe za bolju i otvoreniju budućnost, uspostavljajući se unutar desničarske logike identiteta. Prema Neiman, woke kultura zapravo sadrži više desničarskog nego progresivnog razmišljanja, jer je njen primarni cilj očuvanje i apsolutizacija prava manjinskih zajednica. Jedino što je razlikuje od ukorijenjene desnice je njen fokus na one koji su nominalno lišeni privilegija u poređenju s privilegovanima.
Geneza woke kulture proizlazi upravo iz negativnog koncepta slobode. Sloboda samoodređenja mora postojati. Međutim, apsolutna politizacija ličnog, iako je političko lično, ne može biti jedini model djelovanja, a u tome nema ničeg univerzalnog. Iz te politizacije proizlaze zahtjevi za ostvarenje prava. Ono na čemu Neiman inzistira u svojoj knjizi jest da “kulturne i političke kategorije mogu međusobno jačati. Kulturni pluralizam jača političku solidarnost, jer što više znate o drugoj kulturi, više će vaša simpatija prema njoj rasti” (Neiman 2023).
Upoznavanje sa specifičnostima različitih kultura je obilježje naše civilizacije, ali upravo kroz prikazivanje univerzalnih ljudskih vrijednosti – poput ljubavi, strasti, solidarnosti i umjetnosti – to se postiže. Međutim, apsolutna politizacija partikularizma i insistiranje na učvršćivanju takvih identiteta je desničarski model. To je model koji izaziva bijes među ljudima, a taj bijes politički je usmjerio Trump, nešto što je Fukuyama prepoznao u svojoj analizi.
Ipak, njegova teza da je woke kultura dio progresivne, ili lijeve, tradicije tačna je u svom političkom manifestovanju, ali duboko netačna u svojoj suštini. Woke liberalizam, insistirajući na partikularizmu, mnogo je bliži temeljima klasičnog liberalizma nego lijevom univerzalizmu i konceptu slobode. Stoga su zahtjevi za posebnim pravima dio klasične liberalne tradicije, kao i neoliberalizam, a Fukuyama opet propušta ukazati na ovu tačku.
Trumpov trijumf neoliberalizma
Prema Fukuyami, politička reakcija oličena u Trumpu rezultirala je situacijom gdje, “osim što želi ukinuti neoliberalizam i woke liberalizam, Trump predstavlja veliku prijetnju samom klasičnom liberalizmu” (Fukuyama 2024). Jedan od Trumpovih ciljeva je demontiranje liberalno-demokratskih institucija koje su izgradile prethodne generacije, očiti pokušaj uništavanja i dekonstrukcije sistema, inspirisan Viktorom Orbánom, kojeg otvoreno obožava. Orbánove populističke metode, slabljenje institucija i personalizacija političkog sistema, služe kao nacrt za Trumpovu agendu tokom njegovog mandata. Iliberalna izgradnja Amerike je Trumpov cilj.
Ovaj zaključak o budućnosti Amerike je potpuno tačan. Tačnije, ovaj zaključak o budućnosti liberalizma je potpuno tačan, proizašao direktno iz normih nametnutih liberalizmom. Trump nije anomalija; on nije nešto što je proizašlo izvan konteksta i toka historije, već emblematični proizvod najvećih neuspjeha liberalnog statusa quo. Harvey naglašava dvostruku ulogu američkog nacionalizma: s jedne strane, postoji neprestano hvalisanje o Americi kao najvećoj naciji na svijetu, predodređenoj da širi svoju veličinu širom svijeta, što je imperijalistički nacionalizam. S druge strane, postoji “opšta paranoja o zastrašujućim prijetnjama koje dolaze od neprijatelja i mračnih sila izvana. Strah od stranaca i imigranata prožima… Sve to vodi unutrašnjoj izolaciji i suspenziji građanskih prava i sloboda tokom raznih epizoda, poput progona anarhista 1920-ih ili makartizma 1950-ih, usmjerenog protiv komunista i njihovih simpatizera” (Harvey 2012).
Unutrašnja paranoja, koja periodično obuzima američko društvo, direktno podriva sve prethodno uspostavljene institucije. Trenutno stanje američkog i globalnog društva –posljedice neoliberalne ideologije i percepcije čovjeka kao “homo economicusa” – stvorilo je masovne nejednakosti u moći, bogatstvu i pristupu društvenoj hijerarhiji i strukturi. Ono što ostaje je duboko podijeljeno društvo koje se održava isključivo dubokim konzumerizmom, zavišću i željom za novitetima. Uz poljuljane tradicionalne percepcije identiteta, loše vođenu borbu protiv diskriminacije i odsustvo univerzalizma, izgrađena je savršena platforma za Trumpov trijumf i ulazak liberalizma u slijepu ulicu. Ovo je scenarij u kojem se suočavaju neprijatelji – počevši od države i njenih pozitivnih institucija koje štite prava.
Na kraju, moram se osvrnuti na Fukuyamino početno zapažanje. Urušavanje liberalizma nije slučajno. To je konačan i apsolutni trijumf neoliberalizma. Imamo predsjednika koji djeluje isključivo u svom interesu i interesu velikog kapitala, u pratnji čovjeka koji utjelovljuje neoliberalni poredak: Elona Muska. Čovjek koji je privatizirao dio javne sfere, odbacio sve konvencije i okvire komunikacije, i na čijoj je privatnoj platformi Fukuyama proglašen “mrtvim”, sada je pozicioniran da oblikuje budućnost jedne od najvećih svjetskih nacija. Početak ovog slijepog zaokreta leži u statusu quo klasičnog liberalizma, čija su suzdržanost, pridržavanje koncepta negativne slobode i navodna scijentifikacija društva direktno doveli do ovog ćorsokaka.
———————————
Bibliografija:
Lefebvre, Henry. 2014. Critique of Everyday Life. London: Verso Books.
Demsas, Jerusalem. 2024. The Athlantic. 29 October. Pristupljeno novembra 25, 2024. https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2024/10…
Fukuyama, Francis. 2024. Financial Times. 8 November. Pristupljeno novembra 25, 2024. https://www.ft.com/content/f4dbc0df-ab0d-431e-988…
Harvi, Dejvid. 2012. Kratka istorija neoliberalizma. Novi Sad: Mediteran Publishing.
Neiman, Susan. 2023. Left Is Not Woke. Cambridge: Polity.