Tokom posljednjih decenija, naročito tokom dvadesetih i tridesetih godina prošloga vijeka, uzastopne turske vlade su nasilno suzbijale mnoge kurdske ustanke, negirale postojanje Kurda i sprovodile politiku poricanja, marginalizacije i isključivanja Kurda. Međutim, krajem svakog ustanka, Kurdi su se sve više priklanjali svom cilju i dokazivali svoju sposobnost da se reorganizuju i nastave borbu za svoja legitimna narodna, socio-kulturna i politička prava. Kurdi nisu spremni da se odreknu svoje borbe, pogotovo s obzirom na to da je ovo pitanje dobilo regionalnu i međunarodnu dimenziju posljednjih godina. Sve uzastopne turske vlade, sa svim svojim vojnim snagama i najmodernijim naoružanjem, decenijama su pokušavale da eliminišu kurdski narod, ali bez uspjeha. Rat koji je upravo počeo protiv Kurda, koji će se uskoro, pod različitim izgovorima, proširiti dokazuje ovo.
Turski predsednik, Redžep Tajip Erdogan, izjavio je za ruski dnevni list Izvestia: “Turska je spremna da započne veliku vojnu operaciju u sjevernoj Siriji, pa čak i da anektira Manbiž i Raku u svoje oblasti utjecaja kako bi spriječila uspostavljanje kurdske države”.
Turska, koja je odavno bila vodeći i najistaknutiji pristalica islamističkih opozicionih grupa, posebno Fronta Al Nusre i Islamske države, nije štedjela napore u cilju potiskivanja Kurda. I dalje pamtimo Kobani i načine na koje je Turska tri godine omogućavala ulazak Islamske države u grad i pružala joj punu podršku da izvrši najstrašnije masakre protiv nedužnih civila. Nakon neuspjeha u Kobaniju, Turska je usmjerila svoju mržnju prema Afrinu u pokušaju da se oslobodi Kurda.
Turska država pokušava da sprovede svoj plan u regionu obmanjujući ljude iz regiona. Ona nastoji da, preko svojih plaćenika koji su obučavani u Turskoj, podstiče netrpeljivost i neprijateljstvo između Kurda i Arapa. Još uvijek nije uspjela u svom naumu.
Više od sedam dana, lider turske Stranke pravde i razvoja (AKP), Erdogan, pojavljivao se i po nekoliko puta dnevno na televiziji, prijeteći Afrinu. Erdogan nije bio jedini koji je davao ove prijeteće izjave – mnogi od njegovih stranačkih zvaničnika, poput ministra odbrane Nuretina Đaniklija, premijera Benalija Jildirima i ministra inostranih poslova Mevluta Čavušoglua, imali su slične nastupe. Ove izjave bile su praćene artiljerijskim bombardovanjem Afrina i intenzivnim posjetama i kontaktima između Turske, Irana, Rusije i sirijskog režima u tajnosti sa ciljem postizanja sporazuma.
Turska je mobilisala plaćeničke grupe koje podržava u Idlibu, kao što su pokret Nour al-Din al-Zenki, Front Al Nusra i Ahrar Al-Šam, i prisilila ih da se bore u Afrinu kako bi postigla svoj cilj okupacije Afrina.
Turska je svjesna da okupacija Afrina nije lak zadatak, i ne može se porediti sa okupacijom gradova Al-Baba i Žarabulusa, nakon sporazuma sa Islamskom državom. Turska zna da će se suočiti sa otporom u Afrinu. Zato turska država šalje ove plaćeničke grupe na linije fronta kako bi spriječila priliv mrtvih tijela turskih trupa u Tursku, što bi dovelo do eskalacije reakcija javnosti na spoljnu politiku Erdogana.
Jedinice narodne odbrane (YPG), Ženske odbrambene jedinice (YPJ) i sve vojne formacije u Afrinu odlučile su da se odupru svakom vojnom napadu Turske ili bilo koje druge militantne grupe protiv Afrina i da ne pokleknu pod pritiskom Turske. Uprkos nesrazmjernoj vojnoj moći između YPG i turske vojske, druge najveće vojne sile NATO-a, YPG je donio odluku da brani Afrin i neće se predati. Stoga će slobodna volja i odlučnost trijumfovati nad masivnim vojnim arsenalom turske vojske.
Turska država pokreće napade na Afrin kako bi potkopala volju naroda, koja je dostignuta zahvaljujući krvi njihovih mučenika u Rožavi i severnoj Siriji. Napadajući Afrin, turska država takođe cilja na hiljade raseljenih ljudi iz drugih dijelova Sirije koji su tražili utočište u Afrinu. To znači da Turska danas napada sirijski narod kao cjelinu.
Nakon dobijanja zelenog svjetla od Rusije, turski vojni avioni započeli su svoje vazdušne napade na Afrin 20. januara 2018. godine. Bombardovanje je za cilj imalo naseljena područja, a do sada je osam civila izgubilo život, među kojima i jedno izbjegličko djete, Jahja, a još 13 civila je povrijeđeno.
Od kada je Turska objavila svoj agresivni rat protiv Afrina, njena vojska i sa njom povezane plaćeničke grupe pokušale su da upadnu na teritoriju Afrina. Ni jedan pokušaj napadača nije uspio. Okupaciona vojska i njeni plaćenici napadaju sa periferija Bulbula, Ražua, Žindiresa, Šie i Šara, koji se nalaze na turskoj granici.
Nakon neuspjeha turske vojske da prodre na teritoriju Afrina, njeni avioni počeli su danas da intenziviraju granatiranje gusto naseljenih područja, kao što su oblast Mabete i okolina grada Afrina, kao i sela u blizini turske granice, kao što su Bulbul, Ražu, Žindires, Šia i Šara, uzrokujući mnogo uništenja i smrti mnogih nevinih civila.
Turski osvajači počinili su masakre protiv civila i zločine protiv čovječnosti. Međunarodna zajednica ostala je nijema, bez obzira na izjave velikih sila, naročito Rusije i SAD, da turska agresija ne služi sigurnosti i stabilnosti u regionu, kao ni ratu protiv Islamske države. Mediji su prenijeli da su ruski i američki ministri spoljnih poslova razgovarali o turskoj agresiji i napadu na Afrin. Međutim, oni nisu javno razmatrali ovo pitanje i nisu objavili nikakve zvanične izjave.
Uprkos agresivnim bombaškim napadima na Afrin, ljudi Afrina su ostali u gradu da se suprotstave turskoj vojsci i njenim plaćenicima. To je ono što uznemirava Tursku, tako da su njeni mediji počeli da šire lažne vesti o raseljavanju naroda Afrina i tvrdnju da je baasistički režim Sirije otvorio koridor za dolazak vojnih pojačanja u Afrin. Ova turska propaganda ima za cilj da sakrije sporazum između turske vlade i sirijskog režima o invaziji. Afrinova javna uprava pozvala je mlade muškarce i žene da se pridruže otporu, a čak su se i stariji ljudi spremili da se oružano suprotstave turskoj okupaciji.
Demokratska samouprava Rožave – sjeverna Sirija
Organ za spoljne odnose
Komitet za dokumentaciju i pripremu dokumenata
Kamišli – Rožava – severna Sirija
22.1.2018
Prevele Jelena Veljić i Maja Krek
(AbrašMEDIA)