“Sjećam se i moje pionirske zakletve, kojom sam „obećao“, sa stisnutom šakom na čelu da ću „biti dobar i savjestan đak“… što sam ostao do danas, da ću se boriti za zajedničko dobro svih naroda, da ću časno i pošteno izvršavati sve svoje zadaće. Kao jedan od najboljih đaka u školi, a najbolji u razredu, imao sam čast i obavezu danima, na početku nastave, izaći pred katedru i započeti radni dio nastave s usklikom „Za Domovinu s Titom“… a razred bi, uglas, odgovorio: „Naprijed“. To nije bila samo floskula, niti idolopoklonstvo. Mi smo tako postajali ozbiljnijima, savjesnijima i bili smo ponosni što pripadamo „Titovim pionirima“. Sjećam se i „štafeta“ i „sletova“, za koje smo danima vježbali sletne vježbe. Koreografkinja je bila, ujedno i naša razrednica, gđa Dika Grebenc.” – Roko Markovina
Razgovarao: Husein Oručević, AbrašMEDIA
Nalazimo se u ulici Stjepana Radića, kod gospođe Dike Grebenc, za sve one Mostarce koji, kada se kaže ovo ime, odmah se sjete velikih stvari koje je Dika uradila za ovaj grad, velikih stvari koje je uradila. Sjećamo se uvijek u maju, evo i ova priča je sada u maju. Lipe cvjetaju, miris se prostire ovdje u Radićevoj. Dobar dan, Diko!
Dobar dan!
Drago mi je da ćemo porazgovarati o onome po čemu Vas Mostarci pamte, a boga mi i spominju. Kada otvorim pojedine forume i priče onih koji se nalaze van ovog grada, ali i Mostaraca, vrlo često se spominje vaše ime, kao osobe koja je cijelo vrijeme, a bili ste sinonim, na neki način, za sletove i ono što se dešavalo na stadionu. Kako je došlo do toga da Vi krenete u ono što se naziva i vezuje kao gimnastika i estrada?
Da vam kažem, otišla sam. Ovdje nije bilo studija, znam da nisam mogla pisati, htjela sam nešto posebno, nisam mogla pisati knjige, nisam dobra pjevačica, ali mogu nešto stvarati. Tako sam ja otšla u Ljubljanu, nisam ni znala šta je. U Ljubljani sam napredovala i predstavljala Ljubljanu. Zatim sam se vratila ponovo u Mostar i počela sam tu raditi. Natjerali su me da radim za masovne sletove pred drugom Titom.
Kako je to bilo u Ljubljani, šta ste tamo učili?
U Ljubljani sam učila koreografiju. Prosto nisam ni znala šta je, ali znala sam da će biti nešto, što kažu, zato sam ja i otišla u Ljubljanu, na kraj svijeta, onda je to bilo na kraj svijeta.
Kako je to bilo sa tim sletovima? Koliko ste ih uradili? Počnimo od Mostara možda pa ćemo kasnije i o drugim stvarima koje ste radili. Dakle, nije bio samo Mostar. Kako ste to organizirali?
Ne bih vam mogla sad napamet sve kazati, to je sve napisano tu, jer toga toliko ima. Pisala sam za čitavu Jugoslaviju, od Beograda, Jajca, Foče, Zenice, Banjaluke, svih, nema grada da ja nisam nastupala, gdje me nisu pozivali da nastupam.
Kako ste to radili? Recite mi šta vam je bilo u glavi kada ste trebali dovesti te ljude i kada ste ih trebali gledati, kada ste ih trebali postavljati? Kako je to izgledalo? Vi ste to vodili i disciplinirali.
Da vam kažem, uvijek sam nešto radila i mislila šta ću da mi ideja dođe. Kada kažu, „gradnja Jugoslavije od Ljubljane do Đevđelije“, meni je to bilo strašno, ne znam šta je. I tu je trebala gradnja, kariole i lopate i motike i da prođe od Ljubljane do Đevđelije. Ja sam to pokušala i kad su to vidjeli, meni su poslali sinopsise, ja sam po tome pisala i tako su prihvatili. Tako sam počela i da radim. Tako da sam već pred drugom Titom, znači, u Beogradu bila osam puta, što je veliko za Mostar. A inače, kad jedan autor, jedan koreograf tri puta nastupa pred drugom Titom, onda i njegov grad nastupa. I tako je Mostar otišao pred Tita, eto povodom moga rada.
Mislim da je vaše pamćenje jako važno. Radili ste sa mladim ljudima, radili ste na stadionu. Koliko su trajale te pripreme, kako ste okupljali te ljude, preko škola, srednjih, osnovnih?
Preko škola. Mene su, zapravo, tražili. Ja sam se javila, rekla šta bih uradila i oni bi me primili. Jednom je trebalo raditi Bitku na Neretvi. Trebaju ranjenici, treba Neretva, treba prenos ranjenika, treba srušeni most, to je statična slika, jedna jedina, koju ja nisam mogla prihvatiti, a onda su me natjerali da moram. To sam predstavila tako što sam vodila sve učenike iz Jablanice, a ostatak iz naše škole sam povela tamo. Tamo je bilo sto hiljada, tisuća, kako god hoćete, ljudi, gledalaca, posmatrača da vide i Tita, a ja sam bila poviše njega čitav dan. I to je uspjelo. Jedna, jedina statična slika, ostalo je sve bilo u pokretu. Ideje su dolazile sa svih strana.
Kako ste učili te mlade ljude da gimnasticiraju? Nije bilo lako okupiti hiljade mladih ljudi na stadionu i upravljati s njima.
Trinaest hiljada ljudi je vježbalo, a ja sam komandovala, na stadionu u Beogradu. Kako sam uspjela? Mojim autoritetom, a da vam pravo kažem i galamom. Znam kad je ovdje bio slet pa su na fakultetima govorili „eno Dika je počela, zatvarajte prozore“. Ja vam govorim iskreno ono što je bilo.
Jesu li vas se bojali? Mnogi kažu da jesu.
Čak znam gdje je koji od njih trinaest hiljada, trinaest tisuća, znam gdje je bio „7. f“ iz Gimnazije, da je griješio. Eto kako sam pamtila.
Šta ste tom „7. f“ kasnije rekli?
Da pogrešno radi. Trebalo je uraditi ovo, trebalo je uraditi ono. Nije radio pravilno, jer taj profesor, kao nije bio za to, ja vjerujem.
Radili ste puno i u Beogradu i svuda po Jugoslaviji, u Mostaru… Susretali ste sigurno neke važne ljude. Pjevače, estradne umjetnike…
Jeste. Pa onda dobivam da idem na Igre bez granica. Ja sam mislila igre bez granica to je ono između dvije vatre, što se igraju. Ja kažem svojima, ‘ma neću ja to gledati’. ‘Ma nije to ono što ti misliš, dođi pa gledaj.’ I tako ja odem i na igre bez granica. Više ne mogu ni da pamtim. Nešto sam ostavila, gdje sam bila šta sam radila. Jedan Dragan Milutinović, mislim, je napisao da sam legenda Mostara.
Igre bez granica, to je bila poznata priča vezana uz Mediteran. Tu se igralo, čak su i Mostarci sudjelovali.
Jeste, i Mostarci su sudjelovali. Tu se svašta radilo, niko nije znao šta će raditi. Tu je nastupala i moja kćerka. Neki su bili ljubomorni, da sam ja napravila ekipu. Nisam. Ja sam predavala kemiju i biologiju, meni su profesori iz svih škola slali one koji su sposobni za rad. Tako sam ja povela i nju.
Jeste li vi crtali to kako će izgledati pojedine stvari ili ste to jednostavno iz glave prenosili na djelo?
Sve sam ja to morala nacrtati, napisati sve to kuda ide. Kariolu, lošpate, cesta, autobus kuda će proći, jer od Ljubljane do Đevđelije dug je put, a ja sam to sve radila.
Kakva je razlika između ovoga što danas imamo i onoga što ste vi živjeli? Mostarci bi sigurno voljeli da znaju kako vi to vidite.
Nestalo je tih masovki. Onda je čitav Mostar, kad je bilo „drugarice posadimo cvijeće“, sva su djeca, kad pogledaš kroz prozor, sadili neke grane, cvijeće… Posadimo cvijeće. Ja sam sarađivala sa poznatim muzičarima, kao Bojanom Adamićem, Kornelijem Kovačem, Esadom Arnautalićem… Kad su rekli da će doći Adamić bilo mi je vrlo teško, ali ja sam ipak uspjela.
Da li ste sreli Tita?
Osam puta se rukovala s njim. Osam puta je on dolazio da čestita autoru. Ništa posebno. Bili bi kod njega na prijemu, on bi došao i nama čestitao. To je bilo fantastično, to nikada ne mogu zaboraviti, ma šta bilo da bilo, istina je istina.
Vi ste, ustvari, radili cijelu godinu, to nije bio samo maj.
Ja sam mislila i radila cijele godine, a nisam znala scenarij, šta će biti i gdje će biti. Kad bih ja dobila scenarij, sinopsise, to se pošalje i oni odmah prihvate i angažuju me.
Drago mi je da smo uspjeli porazgovarati, da smo barem dio vašega svijeta uspjeli ovdje predstaviti.
Meni je drago da ste se vi sjetili. Mnogi se sjete te nogometaša, te rukometaša, te onih koji su malo prošli tih uspjeha. Ali eto, i pjevačica jednom pjeva, ali ostane zauvijek, je li tako? Nikad se neće zaboraviti neki dobar pjevač, nogometaš ili bilo šta, a eto ja sam jedina ta koja sam ostala. Svi u Mostaru, ali i gdje god dođem, sjećaju se, ovo je kažu naš nastavnik, profesor, učitelj, nije bitno… jer smo uspjeli biti pred drugom Titom, to je bilo veliko.
