Sarajevski reditelj Dino Mustafić primjetio je da su se oko nas urušile sve društvene vrijednosti i etablirala nova elita koja je “došla i počela od profitiranja na zločinu i sada nastavlja kontinuirano sa onim što se eufemistički nazivalo tranzicija, a zapravo je bila obična otimačina, pljačka, lopovluk”, navodi Tanjug.
Mustafić u Bitefu režira predstavu “Novo doba” Vuka Boškovića, inspirisanu knjigom eseja Viktora Ivančića “Radnici i seljaci”, koja, prema riječima reditelja, na neki način govori o fenomenu tranzicije.
“Mi smo nekako u tranziciji izvjesno vreme, koje je obilježilo naše živote, rekao bih zaglibljeni u prostoru i vremenu u kojem čekamo, između revolucije koja se nije dogodila i evolucije koja neće doći, neko bolje vrijeme”, rekao je Mustafić u intervjuu Tanjugu.
Svjedoci smo, kaže, promjene društvenih odnosa, potpunog preokreta društvenih vrijednosti u kojem su sve moralne koordinate izgubljene i u kojem dosta dezorijentisani i izgubljeni pokušavamo da uhvatimo ritam sa novim vremenom.
Reditelj je kazao da u predstavi “Novo doba” scenski “propituju”, kroz različite situacije, sve fenomene tranzicije koji nas svakodnevno “bombarduju”, iz medija ili iskustveno. “Novo doba” je, prema njegovim riječima, priča o jednoj epohi koja dolazi, a “koja može da izazove metafizičku zebnju od svega što nas očekuje”.
“Pritom, gotovo besprizorno oko nas smo vidjeli kako su se sve društvene vrednosti urušile, kako se etablirala nova elita, koja je došla i počela od profita u zločinu i sada nastavlja kontinuirano sa onim što se u eufemizmu nazivala tranzicija, a zapravo je bila obična otimačina, pljačka, lopovluk”, rekao je Mustafić.
On naglašava da je u takvom vremenu časnim ljudima vrlo teško da opstanu.
“Vrlo je teško na takvo vrijeme ne odreagovati i nekako je ovaj tekst svojevrsna priča o tom vremenu… Ali, sasvim sigurno, i autorska potreba i pobuna da se itekako razmisli o tome da li nas pozicija žrtve, u koju smo stavljeni, tjera da nešto učinimo, da se možda protiv toga pobunimo, ili da naprosto odustanemo od sebe, svojih principa, vrijednosti i da li je to onda jedan svojevrsni “deal”, koji polako postaje istorijski “deal”, između dželata i žrtve”, objasnio je Mustafić.
Junaci predstave su, kaže, paradigmatski, oni koje srećemo u našem okruženju, ljudi koji imaju određenu društvenu moć i poziciju – direktori, menadžeri firmi, do onih koji su u ovom našem društvu potpuno marginalizovani, koji su na neki način savjest i svijest društva, poput ljudi koji pripadaju akademskoj zajednici, a koji su izbačeni, ako su imali svoje mišljenje.
“Uopšte, u ovom vremenu sve što je različito mišljenje, što je neka disonanca od horskog, koordiniranog stava, nailazi na otpor. U predstavi um i srce jednog od junaka ne izdrže to novo vrijeme, zato što je to vrijeme ultimativnog jezika, ucjena, vrijeme u kojem se časnost, poštenje, bilo kakva vrlina više ne cijeni, u kojem je sve u profitu. U toj kupoprodaji, u kojoj oni moćni distribuiraju vrijednosti, mnogi naprosto bivaju samo greška u sistemu”, smatra poznati reditelj. Mustafić misli da 21. vijek neće biti vek pobune.
“Često čujemo riječ koja bi eventualno mogla da bude vrsta nade, a to se naziva reformom, samo što te reforme idu kroz politički diskurs, pa ne znate šta znače i šta sve morate da reformišete i šta je to uopšte reforma. Ta vrsta pobune u kojoj će žrtve postati nasilnici kroz neku revoluciju, ulične demonstracije, kroz osvetu ili odmazdu sa akumuliranim gnevom, mislim da neće doći ni u vidu neke socijalne eksplozije, zato što je veliki dio onoga što se zove društvena zajednica dobrim dijelom eutanaziran različitim sredstvima, što represivnim metodama ili strahom za egzistenciju, a onda i kupovinom ćutanja, kupovinom socijalnog mira”, ocijenio je on.
Mustafić podsjeća da smo često svjedoci toga da se pred neke izbore “ljudi za nekoliko stotina evra mogu jeftino kupiti, umiriti, eventualno se tu neko preko stranačkih veza i relacija uhljebi”.
“To je neka metoda vladanja, koja ide iz godine u godinu. Kada živite u heterogenim društvima poput mene, kada dođete iz takve zemlje kao što je Bosna i Hercegovina, onda svemu tome dodate taj oprobani recept u kojem se kolektiviteti antagoniziraju, u kojem se proizvodi konflikt i na svojevrsni način producira, skoro industrijski, mržnja koja zamjenjuje sve one emocije koje bi trebalo da budu usmjerene ka tome da naš život bude bolji, pravedniji i da ima više smisla”, istakao je reditelj.
“Mislim da smo mi društvo koje je već godinama od nove hijerarhije, nove etablirane klase, ostalo bez pameti. Mislim da ova tranzicija mozga jako dugo traje i to je na neki način prava lobotomija”, dodao je reditelj.
Mustafić nije optimista da svijet ide ka nečem boljem i primjećuje da sve što se dešava globalno ne ide u prilog tome da možemo očekivati bolja vremena.
“Ono što sigurno kao pojedinac možete učiniti, to je da ne odustanete sami od sebe i ova predstava dobrim dijelom govori o tome koja je cijena tog odustajanja od svega, šta znači gubitak integriteta, da li je moguće ostati dosljedan, konsekventan i principijelan u našim životima, da li su ti kompromisi koje moramo napraviti zaista iznuđeni i šta nakon toga”, kaže on. I sam se pita šta nam jutro nakon tog kompromisa donosi, a onda kaže: “Donosi nam mučninu, glavobolju, mnoštvo problema”.
Primjećuje da ponekad taj svijet, koji je napušten, bez ideala, bez nade, utopije, djeluje tako besperspektivno. “Ali, važno je da, preko priča koje dijelimo u pozorištu i koje možemo pogledati na filmu, vidimo da još uvijek postoje junaci koji nam mogu biti orjentiri za naše mikrosvijetove, u kojima je važno čuti ili izgovoriti neke rečenice ili riječi koje su skoro išcezle iz vokabulara, kao što su hrabrost, poštenje, dosljednost”, naglasio je Mustafić.
U predstavi, čija premijera je zakazana za 21. januar, igraju Mirjana Karanović, Boris Isaković, Ermin Bravo, Snežana Bogićević i Slaven Došlo. Scenografkinja je Petja Stoikova, a kostimografkinja Lejla Hodžić.
(Agencije)