To je tabu. O tome se šuti ili samo šapće. Da li smo spremni podignuti tepih i izvući ono što je revnosno tiskano zadnjih dvadeset godina i što nam poput pokvarenog pretis lonca prijeti i šišti nad glavom? Šta se desilo 1993. u Mostaru? Kako prenosi Star Mo Portal, načelnik opštine Široki Brijeg, Miro Kraljević, je izjavio da je šestorka osuđena za zločine nad nehrvatskim stanovništvom u Mostaru nevina. Čini mi se da su onoliko nevini koliko je nevina i stara profuknjača nakon rekonstrukcije davno defloriranog djevičnjaka.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Fena prenosi: „Raspravno vijeće Haškog suda (ICTY) u srijedu je u prvostupanjskoj osuđujućoj presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata zaključilo da je Stari most u Mostaru, srušen 9. studenoga 1993. u granatiranju HVO-a, bio legitiman vojni cilj, uz izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana-Claudea Antonettija, jer ga je koristila i Armija BiH“.
“Mostarski Stari most srušen je 9. studenoga 1993. Vijeće je zaključilo, uz moje suprotno mišljenje, da je to bio legitiman vojni cilj”, pročitao je sudac Antonetti.
Varijanta koja se razvikano od strane onih koji su branili zločine i zločince distribuirala prije nekih par godina bila je ona da je most srušila Armija BiH. Čak su štampane i čitave knjige koje su imale namjeru „potkrijepiti“ teoriju. Napredujemo. Sada odjednom nije više tabu izgovoriti barem jedan dio istine o rušenju Staroga mosta. Ne bi me čudilo da neko jednog dana napokon „prizna“ da se ovdje desilo masovno protjerivanje i ubijanje civila, ali, eto, ipak da za to nađe i nekakav, naravno „legitiman“ razlog. Jedna moja prijateljica mi je danas rekla “Kako je to nepravedno, za žrtve presuda je doživotna kazna zatvora – ostali smo bez najmilijih, bez imovine, ranjeni fizički i emocionalno, a za zločince 20 godina, sa nadom u pomilovanje ili izlazak nakon odslužene dvije trećine kazne. Mi, civilne žrtve rata, nikada nećemo dobiti nikakvu odštetu ili nadoknadu za naše patnje, a oni koji su nam je nanijeli mogu potraživati penziju, zarađenu u krvi ’93.“
Ravnajući se prema današnjoj službenoj izjavi HDZ-a da će istina izaći na vidjelo, vezano uz današnje haške presude šestorici Hrvata zbog zločina nad Bošnjacima Mostara i Hercegovine, pretpostavljam da treba da sebe uvjerim da su me deportirali i gađali za moje dobro, a moj 70-ogodišnji djed je bio u logoru zvanom Dretelj, da se malo odmori i druži sa familijom, prijateljima i komšijama iste etničke pripadnosti! U njegovom slučaju to je podrazumjevalo i post koji se zasnivao na ekstremnom gladovanju i nepijenju vode danima, te pijenju vlastitog urina, uz povremeno premlaćivanje! Čudni neki dobronamjerni tretmani! U saopštenju se dodaje da HDZ BiH daje podršku šestorici Hrvata i njihovim porodicama i da vjeruje da će na kraju “istina izaći na vidjelo”. Zanimljivo je i to da su „uvjereni“ u nevinost ove gospode, a ’93. im nije palo na pamet da je civilno stanovništvo koje je progonjeno, ubijano i oduzimana mu je sloboda kretanja, govora i bivstvovanja uopšte, isto tako nevino. Niko ništa nije znao, niko ništa nije vidio… Most se srušio sam, jer je bio star, muškarci su bili u logorima da se odmore i da ih se tamo njeguje. Gdje je bila „Kraljica mira“ i njena svita da zaštiti nevine i bespomoćne? U kakvu smo to zečiju rupu mi, stanovnici Mostara, odvođeni i ranjavani, tada upali? Može li se još uvijek na odmor u Dretelj?