Primjećujem, nakon samo nešto više od tri mjeseca života u inostranstvu, kako se način na koji govori moj sin mijenja. Njegovo L je drugačije, meko. Onako kako zvuči na njemačkom jeziku. Čitamo priče iz starog kraja, naizmjenično. Malo ja, malo on. Da ne zaboravi jezik, zvuke, mirise i osjećaje.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Čitamo o Zlatorunu. Ovnu koji je prije svega cijenio slobodu. I bio je poseban. On i njegovo stado. O onom koji je bolno čeznuo za svojom planinom kada mu oduzeše slobodu, ali je odlučio da je njegova svaka planina ako je s njim i njegovo stado. Ono posebno…
Pjevam mu. Svom sinu Benjaminu. Sevdalinke, naravno. Pred spavanje. Želim da ne izgubi potpuno ono što mu je oteto…
Odlazimo iz ljubljenog grada poput izbjeglica i prognanih. Iako nije rat. Dobri ljudi odlaze, dobri ljudi i ostaju. Možda jednog dana dobri nadjačaju loše, željne beskompromisne prljave moći. Beskrupulozne.
Neki dan je crtao u školi porodicu – ja sam imala pantale na slici. Rekao je “to si ti” i pokazao prstom. Osmjehnula sam se i pitala ga ga zašto nemam suknju. Tatu je nacrtao samo malo većeg. Rekao je kasnije da slovo R na tatinoj bluzi znači Rock’n’roll. Dodao mi je preko malu simboličnu suknjicu. Smijali smo se. Na svojim grudima nacrtao je sunce. To je ono koje će da nas grije u hladnim Stuttgartskim danima. Na glavi je nacrtao kačket koji smo mu kupili na koncertu Dubioze u Stuttgartu. Sa amblemom benda. Uspjeli smo ga i uvesti u zagušljivu salu na “samo 5 minuta” da čuje “No escape from Balkan”. Tata mu je donio i autogram od Sene iz Dubioze. Komadići doma dislocirani i prenešeni u neku drugu stvarnost.
Zalijepio je papirić na zid svoje nove stuttgartske sobe. One koja nema lijepi drveni prozor kao njegova soba u Mostaru, ali na njega dolazi smiješna mala riđa vjeverica. Gleda nas kroz okno i zakopava orahe u naše saksije na prozorskoj dasci. Na drugoj slici nacrtao je i nju. Na stablu, pokraj velike kuće sa puno prozora. Pitala sam “je li to naša kuća u Mostaru?” “Ma ne”, rekao je Benjo jednostavno. ”Sada smo tu”. Ispred je to staro, veliko stablo. Gomila žutog jesenjeg lišća podsjeća na promjene i ljepotu onoga što iščezava. Da bi došlo nešto novo, svježe, drugačije. I tako u krug, u krug…(AbrašMEDIA)