Zadnjih godinu dana povremeno se koristim javnim prevozom. Sjedim tako ponovo neki dan u žutom japanskom autobusu. Prekoputa, suočelice, dvije starije žene, sedamdesetih godina. Vozimo se u pravcu gradske bolnice. Jedna od njih briše oči. Razgovaraju. Ova koja potiho i diskretno plače, kaže: “On misli da mu je 16-ti rođendan”. Potočić joj krenu niz obraze. Obrisa brzo suze maramicom. Nastavi je stiskati na obraz da bi napravila tampon za suze, prije nego opet krenu. On je muž koji leži u bolnici, vjerovatno nakon moždanog udara ili kakve druge slične nedaće.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Druga reče: “Sada se moraš pripremiti na najgore. Tako je to. Imala si “druga” sad se čovjek mora viknut da bude sam. Kako ti je sin?”, upita – “Je l’ se oženio?” – “Ne nije još”, reče žena sa maramicom na obrazu i oči joj se ponovo napuniše vodom. “Šta ćes, nek’ se ženi, biti će i to. Nek’ ima nekog da mu doda čašu vode kad ti umreš”, reče starija gospođa uplakanoj ženi.
Sklapamo veze, brakove, obično u godinama kada smo daleko od toga da ne možemo sami sebi dodati vodu, ali zapanjujuće, čini mi se da je većini ljudi, barem ovdje u našem vilajetu, ovaj motiv dominantna vodilja pri odluci da se skrase. Je li moguće da se većina ljudi ženi i udaje u svojim najboljim godinama da bi im neko kada navrše sedamdeset i kusur, ako ih dožive, mogao dodati času vode? Kada umre majka koja je čitav život dodavala, brinula i predstavljala utočiste, dovesti nasljednicu ili nasljednika koji će nastaviti da se skrbi, mada skrb možda i nije, barem ne na takav način, potrebna.
Koje su to determinante koje se uzimaju u obzir pri izboru bračnog partnera? To je neko sa kim treba ustajati, lijegati, rađati i gojiti djecu. Ali i još važnije, neko koga svaki dan treba gledati u oči, osjećati, mirisati. Razmjenjivati misli, riječi, energiju i osjećaje. A neko ko nam ne miriše dobro i ne donosi dobro, bez obzira na privid i na ispunjenu formu. Zašto je strah od nečega sto će se desiti za trideset godina vodilja pri izboru životnog partnera tolikih ljudi? Je li vrijedno “umrtviti” najaktivnije i najbolje godine života da bi se bilo “sigurno” i zbrinuto onda kad dođu pozne godine. Šta ako sve do kraja postoji sposobnost da se samome sebi nalijeva i donosi časa vode?
Divno je živjeti u ispunjenom partnerskom odnosu, bez obzira na uspone i padove te sve nedaće koje život nosi. Igrati vječnu igru muškarca i žene koji se ponovo pronalaze, otkrivaju i prepoznaju. Biraju jedno drugo, opet i iznova. Jesam li naivna ili i dalje vjerujem da možemo dati jedni drugima mnogo više od podgrijevanja vlastitih strahova od usamljenosti i napuštanja. Može li se u paru ipak biti individua i stajati na vlastitim nogama bez potrebe da nam neko bude vječita štaka, iako, u stvari, imamo noge koje ne hramaju.
Jedna moja prijateljica, iznimna, zanimljiva žena u 60-desetim godinama, pričala mi je jednom prilikom o svom bračnom iskustvu. Školovana je i široka žena iz fine gradske kuće i radničke porodice. U ranim dvadesetim zaljubila se i udala za priučenog muzičara iz obližnjeg zaseoka. Prije svadbe nije vidjela niti kuću u kojoj počinje novi život, a niti upoznala porodicu muža. Mislila je najbolje, nadala se dobru. Kuća u koju su došli da žive zajedno sa muževom porodicom bila je kraj samog puta. Vladala je oskudica tako da na prozore nisu bili stavili ni škure i svako ko je prolazio mogao je da gleda isječke njihova života. Toalet je bio poljski i nije imao kanalizaciju već jednu limenu kantu podmetnutu ispod drvene daske za sjedenje. Kantu je ona, mlada, prosipala i prala svako jutro nakon buđenja. Nije se bunila, nije joj bilo teško. Ali, nije to bio njen svijet.
Rasla je okružena šarenim tkaninama majke, vrsne krojačice u lijepoj gradskoj kamenoj kući sa škurama i malim lijepim vrtom i povrtnjakom. Nakon što je prvu večer došla poslje skromnog vjenčanja u kuću, svekrva ju je odvela u spavaću sobu za mladence i pokazala joj bračni krevet. Krevet je bio suviše mali za dvoje ljudi, ali ipak nekako velik za samo jednu osobu. Ona je začuđeno upitala: “A gdje je naš krevet?”, na šta joj je svekrva odgovorila – “Nevo, ovo je vaš krevet. Krevet za personu i po. Tako da ako se tokom dana posvađate ili iz nekog razloga udaljite, ponovo u postelji približite. Da budete kao jedno.”
Brak nije potrajao. On, muž je dugo patio i plakao za rodnom kućom i roditeljima nakon sto su odselili u vlastiti moderni stan, poslje je našao ljubavnicu i napravio joj dijete i ostavio moju prijateljicu. Htio je natrag, ali ona, moja prijateljica, nije ga htjela. Otišla je sa kćeri u jednu daleku zemlju, na tri godine, da radi i da ponovo pronađe smisao. Našla ga je. I sada je sama, ali nije ona nikad postala ona polovina koja se jedva ugura u krevet premali za dvoje. Već žena i po!
Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi:
Neka radije bude uzburkano more među obalama vaših duša.
Podajte svoja srca, ali ne jedno drugome u posjed.
Jer samo ruka života može obuhvatiti vaša srca
I stojte zajedno, ali ne preblizu;
Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,
A hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan drugome.
Kahlil Gibran