Sjedile smo u dnevnom nas četiri i tupo buljile u TV. Naš, uz Radio Mostar, jedini kontakt sa spoljašnjim svijetom. Bile smo te godine zatočenice u vlastitom stanu. S nama niko nije komunicirao. Na vratima stana povremeno bi „osvanule“ kese sa hranom. Uglavnom istekla roka trajanja. Anonimne kese. Poslane da saperu grozni okus nemiješanja u nepravdu proisteklu iz ljudske destrukcije. Voljela sam zamišljati da je ostavljač kesa htio napisati poruku koja bi glasila otprilike ovako “Znamo da vam je teško. Proći će. I dalje ste to vi. I dalje smo to mi”, ali da je nije smio staviti.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
Sjedile smo tako – moja majka, nekadašnja službenica u jednoj od mostarskih banaka, slikarica. Bivša plavuša, sada neofarbana i okružena sivim oreolom. Tetka, bivši najbolji student Pedagoške akademije na Univerzitetu Džemal Bijedić. Nena, kojoj je ovo bio drugi rat koji je preživjela. Ja, izmršala djevojčica od trinaest godina, ostavljena da kroz staklo posmatra svijet, a da u njemu ne može sudjelovati…
Gledale smo, a niz naše lice su se simultarno slijevale bezglasne gorke suze. Rijeka. Nepresušno vrelo boli i beznađa. Moglo je ne biti nas. To je bilo prihvatljivo i vrlo izvjesno, ali nije moglo nestati njega. Nikako. Dešavalo se tu, pred našim očima i u nama ubijalo zadnju nadu. Nadu da u Gradu još postoji zrnce razuma i tračak svjetlosti za nas i slične nama. Sa njim nestao je svijet u koji smo vjerovali i koji smo poznavali. Dobri svijet u kojem na kraju sve bude ipak dobro. Boje su postale drugačije. Blijede. Sve je postalo sivo, prevučeno koprenom teškog gubitka i beznađa. Shvatile smo u tom trenutku, dok smo mokrog lica gledale s nevjericom u ekran ostarjelog televizora, da za nas nema milosti. Da za nas vjerovatno nema više ni života.
Preživjele smo tu godinu i onu poslije, kada smo od zatočenica u stanu postale zatočenice Mostarske Gaze-Istočne obale Mostara, koja je živući spomenik ljudske neljudskosti i neosjetljivosti na patnju. Spomenik sljepoće uma i duše prema suosjećanju. Spomenik nedostatku elementarne ljubavi za tlo na kojem si rođen i od kojeg si postao.
Muž i ja dosta godina poslije sjedili smo gotovo svakodnevno na terasi Bijelog bara i gledali kako onaj luk koji smo mi još uvjek mogli vidjeti kao hologram proizveden u našem sjećanju, dobiva materijalni oblik. Kamen po kamen. I čini da sve, doslovno sve okolo ponovo dobije boju i smisao.
On se zaista vratio. Samo su ga bili spustili u divnu zelenu rijeku…