Da li ste čitali knjigu koja se u orginalu zove „Sharon and My Mother-in-Law; Ramalah diaries“, autorice Suad Amiry? Da jeste, znali biste da ona piše o svakodnevnom životu punom poteškoća ljudi, Palestinaca sa Zapadne obale Ramale. Autorica se kroz humor, zapravo pišući dnevnik, osvrnula na teška dešavanja i okolnosti koje je preživljavala, zajedno sa sebi sličnima – prvenstveno ograničenost kretanja iz koje proističe mnoštvo problema i komplikacija – te u isto vrijeme i o imanju njene 92 godine stare svekrve u kući, tokom 42 dana policijskog časa. Sa puno osjećaja za detalje Suad nam, kroz humor i sa puno ironije, daje uvid u apsurdnost i agoniju života u okupiranim teritorijama.
Piše: Dolores Veledar-Perić, AbrašMEDIA
Igrom slučaja, pripalo me je u životu da prođem vrlo slična dešavanja (osim što sam svekrvu dobila kasnije), te sam knjigu, mada nije pisana na mome maternjem jeziku, lako čitala. Pretpostavljate da nije slučajno što se knjiga ovako zove “Sharon i moja svekrva“? Jeste li ikada bili pod okupacijom? Da jeste, znali biste da je osjećaj sličan osjećaju koji bi imali kućni uređaji, u slučaju da mogu osjećati, kada ih se stavi na stand by – ono kao živ si, ali ne funkcionišeš, ne djeluješ. U slučaju da vam je jako bitno da djelujete, onda bi možda polako gubili i osjećaj vlastitog postojanja. Postali bi tupi, bez želja, potreba, navikli bi se na sivilo ruševina i ustajalog nepomičnog zraka i zaboravili da tamo negdje, van okruženja postoji život. Instikti bi vam polako zamirali, a jednog dana kada bi se geto otvorio ne bi znali da se može živjeti van njega pa biste zamislili da ograde još postoje. Jer naravno, tako je lakše. Sreli biste ljude sa one strane zida i oni bi vam čudno izgledali. Prepao bi vas sjaj u njihovim očima, a na njihove snove i ideje samo biste odmahnuli rukom, okrenuli glavu i zatvorili oči. Ili biste ih pozvali da vam se pridruže i spase od vlastite slobode.
U slučaju da kojim slučajem počnete shvaćati da možda i niste zadovoljni boravkom na nedavno okupiranoj teritoriji, jer je nepoticajna, neživa, pusta i puna loše chi energije, vjerovatno biste u prvi mah pomislili da nešto sa vama nije u redu. U najgorem slučaju, stopili biste se sa sivilom, nespremni za aktiviranje vlastitih životnih potencijala, a u najboljem potpirili bi davno ugaslu vatru, (jer žar gotovo uvijek negdje tinja), i potpirivali je dan za danom. Koliko znate i možete. Uz svjetlo se bolje vidi. I jasnije. A i toplije je oko srca…