Otkrilo se, eto, kako će pet milijuna eura vrijedan zagrebački Spomenik Domovini, po idejnom rješenju poznatog arhitekta Nenada Fabijanića, na inicijativu gradonačelnika Milana Bandića dobiti i efekt šarene magle: za svega sedamsto šezdeset hiljada kuna, stotinu mlaznica za umjetnu maglu ugrađenih u spomenički kompleks zajedno sa stotinjak LED lampica – zaštitni znak tog zagrebačkog konceptualnog umjetnika – tvorit će jedinstvenu igru svjetla i magle, koja će Fabijanićev velebni tridesetmetarski portal kraj Lisinskog obogatiti dodanim značenjem i umjetničkom vrijednošću.
Piše Boris Dežulović, Portalnovosti.com
Jalnuški diletanti iz medija reagirali su očekivano prvoloptaški, pa su stotinjak hiljada eura vrijedne mlaznice za maglu svi do jednoga knjigovodstveno proveli kao ‘porez na dodanu umjetničku vrijednost’, uočivši – odveć jasno – kako Bandić na taj način ‘i doslovno Hrvatima prodaje maglu’.
Već urednici Radio Studenta – koji su u svojoj emisiji ‘Strah od slobode’ otkrili i objavili troškovnik radova sa sustavom za rasvjetu i umjetnu maglu – Spomenik Domovini označili su spomenikom korupciji i cijelu operaciju nazvali ‘sustavom zamagljivanja proračunskog novca’: razumije se da pritom nisu propustili i savršeno namješten volej, šaljivim prijedlogom o ‘jatu gusaka kao sastavnom dijelu spomeničkog kompleksa’ efektno u rašlje Bandićeva portala pospremivši i Stjepana Radića i njegove ‘guske u magli’, općenito najpoznatiju maglu u cjelokupnoj povijesti hrvatske državnosti.
Ostali su se stoga morali zadovoljiti drugom najslavnijom hrvatskom povijesnom maglom, onom koja se ranih četrdesetih spustila iznad Kupresa, pa su se urednici novina i portala grozničavo natjecali koji će prije u naslovu izvijestiti kako se ‘spustila gusta magla iznad Zagreba’ – flamboajantniji među njima dosjetili su se efektno poigrati i spuštanjem ‘skupe magle’ – efektno tako u donji desni kut velebnog portala pospremivši poluvolej s Bandićevim Hercegovcima i njihovom svjetonazorskom konotacijom.
Trećepozivcima je tako ostala treća najpoznatija hrvatska magla, slavna ‘Magla’ Josipe Lisac – ‘magla svuda, magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas’ – da za rutinskih 3-0 posred Bandićeva portala plasiraju i centaršut sa sitnopalanačkom zajebancijom na račun njegove nekidanašnje izborne katastrofe, i onih hiljadu i pol ‘jedva čujnih’ glasova u gradu koji Milan Bandić vodi već dugih dvadeset godina.
Za narod koji se diči tisućljetnom uljudbom, te vjekovnom pripadnošću mitteleuropskom i općenito zapadnom kulturnom krugu – pa u katalogu balkanskih predrasuda nosi leptir-mašnu, svira violončelo, diže dasku prije pišanja i u kavani hotela Esplanade čita Thomasa Manna – previše je premalo Hrvata shvatilo koncept Nenada Fabijanića i Milana Bandića. Njihov Spomenik Domovini, naime – a ovo sad govorim bez imalo ironije, kao nesuđeni profesor povijesti umjetnosti koji se u te stvari razumije čak i bolje nego u nogomet, politiku i fašizam – ne samo da je najbolji i najuspjeliji komad spomeničke plastike kod nas, nego je najbolji i najuspjeliji spomenik domovini u cjelokupnoj povijesti tog žanra.
Nije se, međutim, čuditi Hrvatima. Oni ništa nisu shvatili ni kad su svoj koncept Spomenika Domovine na platou kraj Lisinskog, nasuprot spomeniku ocu moderne hrvatske države i Titovu generalu Franji Tuđmanu, Fabijanić i Bandić onomad svečano predstavili u Muzeju za umjetnost i obrt, na izložbi koja je trajala od 4. do 14. svibnja 2017.: točno – sad ćete se i vi lupiti po čelu – od godišnjice smrti Josipa Broza do godišnjice rođenja Franje Tuđmana.
‘Domovina je dom zajednice koja dijeli prostor i povijest, kulturu i tradiciju. Domovina je mjesto jedinstva i identiteta. Zato je jedna i jedina’, pisalo je u katalogu te izložbe, u nadahnutom tekstu koji objašnjava ideju Domovine i njezinog spomenika: ‘U složenu kompoziciju Velike osi memorijal unosi simboliku i umjetnost. Asketskim oblikovanjem i pročišćenim vokabularom uspostavlja dijalog s okolnom arhitekturom. Sastoji se od triju artefakata, koji se redaju od sjevera prema jugu. Kroz Portal se preko uzdignutog, lebdećeg platoa prilazi jezgri memorijala: Oltaru i Zidu svjetlosti. Tordirani kameni masiv Oltara izvire iz zemlje. Simbol je energije, mjesto rituala i ceremonijalnog korištenja – Memento vivere, sjeti se života. Zid svjetlosti satkan je od kristalnih prizmi i optočen vodenim površinama u kojima se zrcali, uronjen u nebo. Svjetlo povezuje prošlost i budućnost, veličinu žrtve i slobodu stečenu životom.’
Kome je i nakon toga ostalo štogod nejasno, pojasnio je sam gradonačelnik. ‘Bit će to spomenik za cijelu povijest, mjesto hrvatskog identiteta koji je temeljen na patnji. Svakom će promatraču predočiti naše vrijednosti, tradicije, običaje i kulturu, poticati emocije i sjećati na čast ratnika, te žrtvu koju smo morali podnijeti kako bismo imali samostalnu i suverenu Hrvatsku’, rekao je Milan Bandić prošlog rujna, u performansu sa svečanim polaganjem kamena temeljca, praćen Draženom Žankom i njegovom himničkom ‘Od stoljeća sedmog’.
I zaista, tako predstavljenoj ideji Domovine i pripadajućeg joj Spomenika nedostajale su još samo mlaznice za umjetnu maglu i raznobojne LED lampice. Bandićeva magla, naime, taj spomenik ne dovršava, ona mu ne dodaje ni značenje ni vrijednost: ona je spomenik sam, ona je Domovina sama po sebi. Fabijanićevo pak rješenje s portalom od polimera i stakla tek je efekt ispraznog ništavila koji Bandićevoj magli dodaje značenje i vrijednost.
Domovina, ‘jedna i jedina’ – sad ste i vi shvatili – samo je šarena magla: ‘zajednica, povijest, kultura, tradicija, jedinstvo, identitet, simbolika, energija, ritual, Memento vivere, sjećanje, život, prošlost, budućnost, žrtva, sloboda, patnja, običaji, čast ratnika’ i ostale državotvorne pizdarije iz Fabijanićeva deplijana i Bandićeva govora, sad je izvjesno, pažljivo su izabrana opća mjesta iz kataloga jeftine plastične domovinske galanterije ispražnjena svakog značenja, šablone za umjetno patinirane neunzehnhundertjahre štukature koje ne znače apsolutno, savršeno i okruglo ništa. Velebna vrata kraj Lisinskog tu su tek da šarenoj magli Tisućljetne Hrvatske Domovine zadaju okvir, kao simbolični vremensko-prostorni portal iz oduvijek u zauvijek, iz nekad u nikad, iz niotkud u nikamo, iz ni zbog čega u nizašto, iz ničega u ništa, pače iz baš nigdje ničega u baš nigdje ništa. S koje se strane portala iz čega u što ulazi, a s koje iz čega u što izlazi, odakle se u što ide, iz čega gdje dolazi, ništa se ne zna – sve je u magli, divnoj raznobojnoj historijskoj magli u kojoj se ne vidi ni prst u nosu.
U takvom umjetničkom konceptu magla stoga ne funkcionira kao puki ikonografski znak, već kao sama fizička rekonstrukcija. Magla, kako znamo, nije ništa drugo doli kondenzirana vodena para, oblak laganih, prostom oku nevidljivih i prostom prstu neopipljivih kapljica vode ili sićušnih ledenih kristala: ukratko, vidljivo ništa koje se sastoji od nevidljivog nečeg – ništa koje se vidi, ali od kojega se ne vidi ništa drugo.
Ništa koje se vidi, a od kojega se ne vidi ništa drugo, pitate li mene, najkraća je i najpreciznija definicija Domovine.
Jedino što jutarnju maglu razlikuje od sutarnje Domovine jest njezina meteorološka, dakle prirodna i slučajna narav: da bi istinski predstavljala izmišljenu konstrukciju Domovine, ta je magla – dobro jutro – morala biti umjetna. Moj drug Siniša Labrović, recimo, dupe bi dao da je monumentalni prazni okvir za oblačić šarene umjetne magle kao Spomenik Domovini prvo njemu pao na pamet. Da je takav, međutim, pao na pamet njemu, to ne bi bio spomenik Domovini, već njen satirični, ironični komentar: izvanredno uspjeli, ali ipak samo ironični komentar. Da bi pak bila istinita, šarena je umjetna magla morala biti zamišljena čiste i prazne glave, bez ijedne pojedinačne ironične primisli. I eto vas onda konačno na platou kraj Lisinskog, pred bezvremenskim portalom s mlaznicama za umjetnu maglu i lampicama za svijetlu budućnost, u koju bauljate kao guske u Domovini.
To je Domovina – gusta šarena magla kondenzirane povijesti, kulture, tradicije, jedinstva i identiteta, oblak lagane, prostom oku nevidljive i prostom prstu neopipljive simbolike, energije, rituala, sjećanja, života, prošlosti, budućnosti, žrtve, slobode, patnje, običaja i časti, te sićušnih ledenih kristala koječega ničeg drugog i svačega ničeg ostalog.
Veliko vidljivo ništa od kojega se ništa veliko ne vidi.
Domovina.